VRHOVI STRELICA

Kad sam mu rekao da je dobio glavnu ulogu, da će biti dasa i to glavni, u mojoj priči, prvo se malo zagledao u mene, ko fol ne razumije o čemu pričam, pa onda kad sam mu to ponovio, nasmijao se, a potom mislima odlutao, nekamo, nevoljno se mršteći, malo se zamislio, pa prevedeno na naš jezik reče:

-Nemoj jaro molim te..! - nemoj matere ti..! - zavapi sklapajći ruke.

-Šta nemoj..!? - svi se danas guraju da budu glavni u nečemu, - pogledaj Stiva, onog našeg, ćelavog, što bilduje, - oće da bude project manager, a pojma nema o životu, a tebi se nudi glavna uloga, u priči i to dasa, a nemoraš ništa pričati, samo ćuti i gledaj, a ja ću sve napisati.

-E čovječe, - glavna uloga, - jel ti znaš šta to znači? - popularnost, pa onda lova, a gdje je lova tu je moć, ma sve, - pa onda ideš petkom naveče u kazino, na kockanje i da igraš kolko hoćeš, pa onda žemske.

-Neću u kazino, - brecnu se on, ko da ga je neko šilom ubo,- na ženske i ne mislim, nasmija se on.

-Kako ne misliš?- pripitah ga.

-Lako,- već dugo vremena, - reče smijući se.

-Dobro, - onda treniraj, - rekoh mu.
Ne pomaže i nije pristao da bude dasa u priči i još mi reče:

-Nemoj matereti, da mi se ime povlaci po Internetu.

I tako od moje ambicije da napravim priču u sinemaskopu i koloru sa tridesetpet milimetarskom trakom, već u startu moradoh sve preurediti, te moradoh da se zadovoljim i kratkometražnom dokumentarnom pričom, na super osmici i sa malom Bolex kamerom.

Inače, moj prijatelj se ni sa čim pa ni ponašanjem ne razlikuje od drugih Kanadjana. Redovno, ide u lov, ponekad na golf, a bogami voli i da cugne, pivo, ovo malo kanadsko, što je upola manja od naših, a da li ide u crkvu nisam ga pitao, a jedino vjerujem, da je po tom pitanju bolji od mene. Odlikuju ga dobre osobine, prijaznost i vedrina, a ima i jedan neobičan hobi, mogli bi reći dva. Prvi mu je hobi skupljanje i kupovanje starih automobila, što u Kanadi i nije neka novost, pa mnogi davaju na aukcijama i po pedesetak do sto hiljada zelenih kanadskih novčanica, za modele iz 1925 ili 1955 godine, takozvane Oldtimere. Drugi hobi mu je lov, a još mi reče, da u vrijeme lova, dok traje lovačka sezona, tražeći divljač ili čučeći negdje u zasjedi, često nailazi na vrhove indijanskih strelica ili kopalja, koje su oni loveći po pašnjacima i šumama okolinih brežuljaka, stoljećima sijali, gadjajući divljač. 

Vrhovi strelica su mala umjetnička djela, koja su eto dugi niz godina negdje u koru drveta zabodena, negdje ispod zemlje, u žbunju, čekala da ih netko nadje i stavi u svoju kolekciju.

Područje okolo Stoney Creeka u državi Ontario, bilo je vrlo bogato florom, zbog izuzetno dobre klime, koja je pogodovala bujanju i opstanku faune. Blizina rijeka jezera, šuma, bagatih pašnjaka, blagodeti su, koje idu uz bogatu faunu. Pričajući s njim o strelicama i kako se mogu pronaći, reče mi da treba samo otići na njivu, koja je uzorana i gledati po površini zemlje, jer u proljeće kiše isperu zemlju i kamenje viri na površini, a sa njim i vrhovi strelica i kopalja, samo morate paziti da ne udjete u privatni posjed, da ne bih imali problema sa vlasnicima. Imao sam na dlanu, nekoliko vrhova sterlica, starih oko 900 godina, a taj podatak je potvrdio kustos. Brižno izradjeni od kremena, sivkaste boje, gotovo kao površina zemlje, dojmili su se kao vrlo ubojito sretstvo. Samo rijetki primjerci vrhova kopalja bili su oštećeni od poljoprivrednih mašina.

Iznad Stoney Creeka, postoji visoravan, a završava provalijom u kojoj je smješten Stoney Creek. Loveći bizone, tjerajući ih ispred sebe na samu ivicu provalije, Indijanci su ovakav način lova krunisali uvjek sigurnim i bogatim ulovom, jer su bizoni bježeći padali u ponor, dubok stotinjak metara, gdje su ih dočekivali drugi učesnici lova, dokusuravajući ih sa kopljima, močugama ili kamenjem, a nedaleko od Toronta, tačnije u Burlingtonu, postoji indijansko selo po imenu "Crawford Lake" koji su arheolozi pronašli početkom sedamdesetih godina i rekonstruisali, a prikazuje kako je izgledalo jedno indijansko selo. U njemu ne vidjeh ni jedan šator, koji su nam u filmovima divljeg zapada prikazivali režiseri Holivuda. Ogradjeno velikim kolcima, dužune četri do pet metara pobijenih u zemlju, na razmaku od nekoliko centimetara, štitili su Indijance od zvjeri, medvjeda, vukova i kaguara.

Dvije dugačke "barake" visine desetak i dužine tridesetak metara dojme se više kao hangari, pokriveni korom drveta. Unutar tih velikih nastambi bile su smještene porodice Indijanaca, uglavnom žena i djece, jer su muškarci bili uvjek u lovu, u potrazi za divljači i krznom. Starosni vjek Indajanaca tada bješe stravično nizak, dvadesetak godina u prosjeku, što je gledano iz današnje perspektive neshvatljivo, a velike epidemije boleština u mnogome su pridonosile tome. Odmah do sela je bistro jezero, koje potsjeća na jezero iz filma "Blago srebrnog jezera" u priči o poglavici plemena Apača slavnom Vinetou.

Indijanci su mi uvjek bili velika misterija, a došavši u Kanadu susreo sam se i sa Indijancima, koji ne nose perje ili neka druga filmska obilježja, nego se oblače potpuno normalno, kao i svi ostali ljudi. 

Na sjeveru Ontarija u Sudbury imaju rezervat, a bave se malom privredom, ribolovom, mnogo ih se opija, prose i traže milostinju za vino, lutaju i žive na račun države i brojnih olakšica, koje im je kanadska vlada dodjelila.

Ako se vozite cestama Kanade, van gradova, vidjet će te u najudaljenijim i najusamljenijim mjestima mnostvo kamenih skulptura, često postavljenih u položaje van zakona fizike, rukama Indijanaca napravljenih i postavljenih, da ih svi vide, znakovi poruka, magija i nitko ih ne skrnavi, ne ruši i ne dira.

Sjetih se onih naših "plemena", tamo, svakidašnjih dogadjanja za vrijeme rata, nepoštivanja spomenika kulture, nepoštivanja i čuvanja  istorijskog blaga. Samo ako nije "naš", pa još kad poglavica i vrač donesu odluku: ruši, valjaj, pali, gazi, nema veze koliko je star, nema veze koliko vrijedi, važno je pokazati da je to naše lovište, naša religija, naša regija, republika, publika dika i mislim se, ma jebeš Indijance, kad nemaju pojma, kako se topovima i minama ruše spomenici.