ĆEVAPI

                                                                                                  Proljeće 1972. god.

Već desetak mjeseci kako nosim vojničku uniformu; stari vojnik sa završenom obukom, a ona bješe žestoka, naporna, po kiši, suncu, snjegu i buri. Bješe dugotrajna, po vrletima i šumama banjalučkog zaledja, a bogami, gore na Manjači, malo je falilo da i podivljamo. 

Naučili smo dosta toga, a ponajviše kako se živi zajedno, kako se živi u grupi koju čine ljudi različitih kulturnih navika, različitih vjerskih običaja, postali smo odlična četa, "klapa" i svi za jednog, jedan za sve. Sad kad smo "šljegli odozgo", ostaje nam samo održavanje kondicije, tehnike i bojeve gotovosti, a govoreći vojničkim žargonom i "cepanje" straže.

Smotre svakog jutra, a više se i ne zna po koji put, Nidžo je opet pred stroj došao bez kape; opet smo se smijali, opet mu je neko dobacio da je smotan k'o šofer šajba.

Druž' vodniče, - peckajući Nidžu, dobacuje Vladimir, mali Makedonac što smo mu dali nadimak Žvalavi, jer je imao za svoje lice poveća usta, - nije on vojnik, on je obična ćuturica.

-Šta se ti javljaš? - prekide ga Kalajdžić, vojnik iz drugog reda u stroju, a pritom mu spominjući ženu.

-Nemam ženu, - odgovara Žvalavi.

-Onda sestru..!

-Ne može..!- reče Žvalavi

-Šta ne može!?- opet će provokator

-Oženjena- odgovori Žvalavi, a na radost i smjeh sviju nas.

Nakon nekoliko dana idem na stražu i dobih stražarsko mjesto u Boriku, gdje je sada sportska dvorana i gdje počinje Banjalučko polje, odmah pored groblja i teniskog igrališta.

Tri sata, a teta Slavica Savanović ide s posla, a vidjevši, me na straži reče:

-Sad ću poslati Miću da ti donese ćevape..!

Rečeno, učinjeno i zaista, evo ga, za pola sata dolazi Salama sa ćevapima u ruci, a ja ga spazih već na sto metara i vidim  da se iskezio; razvukao osmjeh od uva do uva.

-Evo; Slava ti poslala ćevape, - od Muje su.

Puškom o ramenu, jedem ćevape, pričamo, a on se naslonio na kapiju; ma ne da se naslonio, nego polego po njoj.

Vrpoljim se, jer ova njegova pozicija mi se ne svidja, a to je školski primjer kako se ne smije i kako se loše obavlja stražarska dužnost, pa ako još naidje neki starješina, ne gine mi pet dana zatvora i samo što pomislih na to, evo ga:

-Stražar..! - šta ti ovaj civil radi na ogradi..!? - izdera se pukovnik, koji je išao u kasarnu.

Salama kao "motorista" gotovo leži na kapiji, a ja mislim u sebi, ama kako ću najboljem drugu reći da se odmakne od mene i od kapije, a još mi je ćevape donio, zamuckujem i nesto pokušavam.

- Ovaj, - druže pukovniče, - mi smo drugovi, stari poznanici, - pa, - ovaj, ja služim vojsku ovdje i malo pričamo, - al' vidim, ne vrijedi, jer pukovnik se uozbiljio, ma samo što mu pjena ne udara na usta od ljutine, a Salama vidjevši ozbiljnost situacije polako se udalji. Mahnuh mu rukom i on ode kući, a meni žao, što je baš tako morao otići. Pukovnik ljut, produži prema kasarni, a ja sam sebi gundjam  na glas:

- Dabogda te prekomandovali,- ma, dabogda te demobilisali, dabogda te,... ma derpe jedan, - sad će me ocinkariti dežurnom oficiru na kapiji.

Dolazim sa smjene, a dežurni oficir me pozva.

- Stražar..! - dodji ovamo kod mene u kancelariju, - udjem zatvorim vrata i stanem mirno.

-Pričaj, - reče, - gledam ga; znojim se i krenem u priču, po onom obrazcu:

- Nisam i neću više nikad, eto, - on se smije.

- Ajd', - pazi - i nemoj nikad više.