KVALIFIKACIJE

                                                                              1968. godina.

Velika želja banjalučke raje bila je da Borac postane prvoligaš, a tog ljeta 1968. godina ukazala se prilika koju je trebalo iskoristiti. Bio je Borac prvoligaš i prije toga, početkom šezdesetih, al' samo jednu sezonu; a prošlo je tome toliko dugo vremena. Bila je želja, a bila je i prilika koju je valjalo pretočiti u stvarnost, a protivnik Sloboda iz Tuzle; protivnik iz grada koji je isto tako želio imati prvoligaša. 

Vazda je Borac imao za velikog rivala Slobodu, Čelik, Velež i "jebem" ga, Rudar iz Ljubije. Nekako se dešavalo da kad god su te tri ekipe igrale protiv našeg Borca bilo je nekih problema. Dolazile su u Banjaluku i jače ekipe, od Slobode, Čelika ili Rudara i Borac je uvjek smogao snage i našao način, da ih pobjedi, al' ove tri su bile kao uklete, a kad god je Borac gostovao u Ljubiji uvjek je bilo nekih čarki, šore mare, jer navijači malene varošice biješe iskompleksirani, pa se dešavalo da publika uleti u teren. Primitivizma bješe vazda; a ni danas ga ne manjka. 

Tog ljetnog sunčanog popodneva na "Gradskom stadionu" očekivala se velika borba, jer gost nije mačiji kašalj, nego Sloboda iz Tuzle, iskusna ekipa sa sjanim pojedincima i jak klub, sa bogatom fudbalskom tradicijom. Karata više nema, a "Gradski stadion" je popunjen do zadnjeg mjesta. Banjalučani su se spremili da i danas do zadnjeg sekunda, kao i svake godine i vazda, budu uz svoj Borac. Pola sata prije početka utakmice na stadionu grmi: "Viore se zastave, kape, šalovi, Borac, Borac, Borac to smo svi, Borac, Borac, Borac volimo, Borac, Borac, Borac slavimo!" Krca, krca! Sjemenkari i prodavci kitira, rade punom parom. Na razglasu muzika trešti. Zvučnici pište, spiker saopštava sastave ekipa. Vidim školskog drugara Seada, kako sa rajom iz ulice "Mirka Višnjića" i "Malog parkića" nose transparente sa porukom: "Cigu ligu, cigu ligu Borac ide u prvu ligu", a na drugom karikatura kamiondžije i kamona: "Napred Špedicija Bugojno", misleći na Hrgića koji je došao u Borac iz Iskre. Povjetarac na terenu njiše kornerske zastavice, a trava izvaljana, isto kao na Vembliju, ko najljepša čoja za bilijar.

Napokon, igrači se pojavljuju. Uz ovacije i buku sa trebina istračavaju na centar terena, predvodjeni sudijskom trojkom. Okreću se prema zapadnoj trebini, te pozdravljaju:

-Zdra'o, zdra'o, zdra'o!- a zatim istočnoj:

-Zdra'o, zdra'o, zdra'o!

Kratkim šprintanjem rastrčavaju se po terenu, dok pomoćne sudije trče do golova i zastavicama provjeravaju zategnutost i ispravnost mreža na golovima. Borac nastupa u crvenim dresovima i plavim gaćicama, a Sloboda u prugastim, crveno crnim i ima strašan tim. Tu je neprelazni centarhalf Avdičević te banjalučka pojačanja Jusić, Nalić i sjajni golman Gabriel Pendić. Sva trojica do prošle godine igrači Borca.

Oštar zvižduk pištaljke i utakmica počinje. Borac nameće silovit tempo. Publika navija. Stadion gori. Prava "ludnica". Odbrana Slobode se savija, a igra se na Slobodinoj polovini terena, ponajviše pred šesnestercom i lopta je više u posjedu Borca. Šanse se redaju. Odbrana Slobode u paničnom strahu, izbija loptu nasumice. Borac bolji, nadmoćniji, gola još nema, a vrijeme prolazi.

Kako se vrijeme ide Borac polagano pada u igri. Odjednom; kako to obično biva, kad ne iskoristiš svoje šanse, protivnik to kazni, te iz neke bizarne i bezazlene prilike Sloboda povede 1:0. Ne sjećam se ko je dao gol, al se sjećam da su i Jusić i Nalić pravili velike probleme Borčevoj odbrani. Borac gubi, al' volja za pobjedom ga ne prolazi. Borac je uvijek igrao punom snagom, a Sloboda se ne troši previše, igraju racionalno, kratkim pasovima "Ja tebi ti meni", drže konce igre u svojim rukama, te uskoro počinju kompletno vladati situacijom, na terenu. Imaju na golu Pendića, koji je svojom sigurnošću dao odbrani Slobode smirenost i samouvjerenost.

Borac je pao u igri, napadi su rijetki i nisu tako više siloviti, al' publika i dalje navija.

Na jednu odbijenu loptu sa ivice šesnesterca natrčava momak krivih nogu, desetkom na ledjima i šalje topovski udarac pod prečku: 

"Ljudi moji, da li je to moguće, ko je to bio? Must, Musta, Mustafa Hukić, da Mustafa Hukić". 

Dva nula za Slobodu iz Tuzle, igrači Slobode se grle, raduju. Mislim da je ovim golom sve gotovo i bi gotovo, a na stadionu tišina. Misli mi prolaze kroz glavu, sutra će onaj mali krivonogi da se po Tuzli šepuri i šeta, ko paradni konj. Publika kao ofurena, šokirana, svi ćute, al' gle čuda, stadionom se čuje navijanje, najprije tiho, a onda sve jače i jače:

-Borac, Borac, Borac..!- šta hoćeš više i bolje. Tako je Banjaluka ispratila svoj Borac.

Lako je biti navijač, kad se pobjedi, al' ajd' budi navijač i kad izgubiš. Borac je uvjek imao odlične navijače, Banjalučane.

Naredne sezone Borac se pojačava, dolazi Zoran Smilevski, a ubrzo stasava Abid Kovačević, te u velikom stilu u sezoni 69/70 Borac pobjedjuje imenjaka iz Čačka i postaje prvoligaš za dugo godina.

Toga dana nisam pojeo ćevape i nije mi bilo do ničega, pogotovo do onog "drugog". 

Jeb'ga, Borac je izgubio.

Pravi navijači.

Prvi put u trofeima bogatoj istoriji kluba Independijente ispao iz prve lige