GUMENI JAHAČI

                                                                                                                    

                                                                             August 1964. godine

Cjelu tu noć je drmalo, treslo, grmilo, sjevalo, kao iz kabla lila kišurina, a gromovi parali nebom i po okolnim brdima cjepali stare hrastove; a tek, negdje pred jutro, oblaci se razidjoše, sunce se pojavi i osvanu ljep sunčan dan. Probudih se i za trenutak zurim iznad sebe u prazno. Gledam čadjavi, drveni, tavanski strop, sa debelim, isto tako čadjavim gredama, poprečno postavljenim i mjestimično ukrašenim muholovkama, što se crne načičkane muvama, koje već nekoliko dana vise zaljepljane na trakama. Nakon par sekundi sjetih se gdje sam. Bacih pogled na staru vekericu; vidim, prošlo osam, a u kući nikog; svi su na vani i nešto rade. Brzo se dignem, navučem, majicu, natakarim tene, pa pravac Gladovci; jer, tamo je Prika još prije neg pjetlovi kukuriknuše izagnao konje na ispašu, a ja sad tobože idem da mu pomognem, dotjerati ih kući. Vraga dotjerati; meni se jaši.

Ima do tamo podosta hodati. Vučem noge polako za sobom i moram birati gdje ću stati jer; blato je svuda, a žuta ilovača prijanja za djonove, pa je moram svakih nekoliko koraka skidati, brišuć' noge od travu. Okolo mene pejsaž obasjan i okupan ljetnim suncem, svuda se osjeti miris ozona, a svaki brežuljak i svaka livada ima svoje ime: Kološek, Luka, Arlovka, Šimin grm, Perilo, Rovine, Točak.

Dolazim u Milin jarak, a Mile bješe stari čičica, dugih, gustih brkova koji sredinom pedesetih Bačvaru prodade sve svoje imanje, te odseli u Pančevo kod ćeri Petre. Sjećam ga se, kao kroz maglu; a ima i jedna slika, kako sjedi na drvljaniku, sa škiljakom na glavi i sjećam se još, da je samo jednom došao u kraj; jer starost i godine mu ne dadoše da dolazi češće.

Još samo stotinjak metara do Gladovaca; evo, vidim i jednu kobilu, koja čim me osjeti visoko podignuvši glavu prestade da pase, a konji sve primjete, slute i predosjećaju. Plahe su i plašljive životinje, a jahač mora znati, da ih iznenadna pojava neke male životinjice, ptice, zeca, pa i guštera može preplašiti i natjerati da odskoče u stranu, a onda; jahaču nema spasa, mora pasti.

Stižem, a Prika se smije; jer, zna on dobro, što sam ja došao.

-Danas nema jahanja; blato je; kobile će se zabrljati, a onda ih moram češagijom čistiti, - reče on.

-Daj, - nemoj me zafrkavati, - rekoh, - šta to ima veze, blato sa jahanjem? - nego; reci ti meni, kad ih tjeramo kući?

On uze grančicu, pobode je u zemlju, pa nastavi:

-Vidiš ovu sjenu od grane, - kad sjena dođe do ove klipe, onda će mo goniti kući.

-Kolko je to vremena? - priupitah nervozno.

-Pa; za jedno,... sat vremena - reče on.

-Sat vremena!?- ih; jebo te sat!? - pa svi su već odagnali kući.

-Ma nisu; eno ti Djuka rođak, vidiš ga u voćaru; još čuva konje,- jesi' se naspavo? - jesi čuo kako je noćas'ke grmilo? - ovo je natopilo zemlju i dobro će doći kukuruzima, - reče Prika.

Rječ po rječ vrijeme prođe i ja ne primjetih da je sjenka dobrano prošla klipu.

-Ajd' sad, - koju ćes ti jašiti? - zapita Prika, - oćeš Riđu?

-Neću; nju sam juče jašio, - oću da vidim kako Zora ide.

-Eto ti je, pa je jaši, al' pazi! - ona je nemirna.

-Ma ne brini ti ništa, - rekoh i dadoh se na posao.

Zažvalim je ularom; preko jezika; da mogu upravljati njome i glumeć indijanca, državši je za grivu uzjašim na nju, onako; bez sedla.

-Ha! - ha! - ha! - viknuh iz sveg glasa, a ona odma sastavi; u živom galopu. Frca blato okolo; čuje se topot kopita; kobila pružila glavu napred, a ja polego po njoj. Osjećam se sjajno, jer jahanje je ljep osjećaj. Ništa ne vidim okolo, nego samo njezinu grivu, uši i put pred sobom. Al' odjednom; na jednoj krivini, baš tu, gdje sam brisao ilovaču sa nogu, ona se prednjim nogama pokliznu, a ja preko njezine glave; kobila sa svojih šestotinjak kilograma preko mene i u jednom trenutku meni ispred nosa, kobilje sise; eto kako je to izgledalo; a trajalo je tek dvije, tri sekunde. Kobila se podiže, napravi korak dva, okrenu se prema meni, vrati se, ponjuši me i stade pored medje. Uhvatim je za ular, a ona se jadna trese; sva drhti; svi joj mišići trepere; uplašila se. Ništa mi nije, al' ne mogu disati; jer me u tom kaskaderskom padu prignječila. Malo se sagnem; osjetim oštar bol u rebrima, pa opet ispravim, da uhvatim zraka, a pristiže i Prika:

-Kako si ti blebno! - reče, - jesi dobro?

-Nije mi ništa, - stenjem, - samo me desno rebro boli, - rekoh, - ne mogu disati.

-O ovome; nikom; ni riječi,- reče Prika.

-Dobro, samo čekaj malo, da uhvatim zraka, - rekoh stenjući i držeći se za stomak.

Nakon par minuta, sve je dobro, dišem bolje, al' me još probada.

Pogledam majicu na sebi; sva se žuti od blata, prevrnem je, da ne primjete da sam pao, al' i kobila je sva blatnjava; po čelu, po leđima, svuda, kao da se  sa krmcima valjala. Ništa; polako je ponovo uzjašim i korakom kući, kad tamo; kao da su nas čekali; na drvljeniku u sred avlije sjede, puše i pričaju moji rođaci, a Džo vidjevši kobilu svu prljavu, po glavi, leđima uhvati mene za rukav majice:

-Da nis'ti pa' sa kobile!? - prupita on.
-Nisam, - rekoh.
-Jesi, jesi, - tis' pa';- a rec'der onda; što je kobila ovako brljava?

-Nisam, valjala se, - nedam se ja.
-Jesi, jesi; a što si onda majicu izvrn'o? - opet će on.

-Dobro; jesam pao, pa šta!? - nisam pao sa kruške! - rekoh, jer mi bi više dosta njegovog zapitkivanja, a znao sam da će sad svima okolo pričati, eto Mićo, pa sa kobile i onda prevrno majicu.

Kad padneš sa konja i nije strašno; dočekaš se i padneš na magarca, al' kad padneš sa magarca; e to je nešto drugo; to je strašno; ustvari, sa magarca i nemaš gdje pasti, nego pravo u ponor.

Samo još nešta da vam kažem; onako u povjerenju. Džo je juče još prije mene pao sa kobile i to na sred avlije. Blebnuo je sa nje, k'o vreća; a još kobila nije ni trčala, nego je stajala.   Dasa nam htjeo pokazati kako efektno sjahuje i prebaci ljevu nogu kobili preko vrata, a onda zape za njen vrat i blebnuo pravo pred nju, a kobila stara; iskusna; samo ga pogleda, onako sa visine, te će nama svima koji smo to gledali:

-A, svašta, - ko tebi dade vozačku dozvolu?