1. septembar 1958. godine
Bila u Banjaluci jednom davno jedna osnovna škola; sazidana ko zna kad, a imala je sve što joj treba. Žućkasto, od mesinga izliveno zvono; dva krila sa po tri velike učionice; zbornicu, sanitarni cvor za muške i ženske, a pored kojeg su stepenice vodile u potkrovlje i kabinet za "Tehnički odgoj". Iza zgrade bješe školska kuhinja za djake; a imala je i podvornika Milu, crnokosog momka, rumenih obraza, zaduženog za sve; od zvona do ćumura, te Juštu i Janju, koje su svaki dan brinule o urednosti i čistoći, škole, pa su se žućkaste keramičke pločice u hodnicima naše škole sijajile kao ogledalo. Pristup školi se odvijao kroz dvije crne, metalne kapije, ornamentima ukrašene, a imala je i ogromno dvorište u kom su se djaci igrali "Žandara i lopova", popločano ciglom i dugačko skroz do ulice "Sime Šolaje", a okolo, posadjen drvored topola, koje su tokom junskih dana cvjetavale ispuštajuć dosadne mace, bjele kao pahuljice snijega. Kao i svaka škola; imala je i metalnu plavu ploču, na kojoj je bjelim slovima pisalo; Osnovna škola "Petar Kočić". Važila je za jednu od najboljih banjalučkih osnovnih škola.
Odozgo s ljeva na desno:
Sevdić Stjepan, Kucelin Željko, Desančić Zoran, Šehović Arif, Bačevina Sejad, učiteljica-Bilbija Draga, Gunić Ismet, Brujić Milorad, Marković Branko, Džanović Sead, Stefanovski Mile, Pranjić Vitomir, Karabegović Emir, Zvonko A. Petrovski Andjelko, Mudrinić Dragan, Djurišić Duško, Muftić Mujesira, Bečić Faketa, Golubić Dragan, Gajišin Ljilja, Jeftić Srdjan, Mirčić Gospava, Osman Božana, Grabovac Gordana, Šerbula Marija, Husarić Mirsada, Blažević Nada, Marijanović Branislava, Filipović Fikreta, Djurišić Olgica, Vasić Mira, Jovičić Ljubica, Hajduk Vera, Aliger Jasna, Petričević Vesela, Babić Branka.
Prvih septembarskih dana davne 1958 godine, zajedno sa Kucom podjoh u tu školu; sa dječakom iz komšiluka, dječakom sa kojim mi je svaki dan započinjao i završavao, provodeći zajedno bezbrižno djetinjstvo, igrajuć se po ulici i "Banjalučkom polju". Isto godište; isto dvorište, ista škola; isti razred.
Osmjehom na licu, onako zbunjene i preplašene, baš kao brižna majka u razredu nas dočeka Bilbija Draga. Priča nam; mazi nas; tješi nas; hrabri nas, a Šerbula Marija plače ko kiša; jer, htjela bi kući. Ona plače, a Bačevina Sejad nemiran, vrti se, juri, trči izmedju klupa, samo bi se igrao.
Učiteljica uzima kredu, te na tabli nacrta kvadrat:
-Lonac ima uho, - dodade kvačicu na kvadrat, te nastavi, - al mu je potpuno gluho, - kadkad ima dva, - dodade kvačicu i na drugoj strani kvadrata, - gluha su mu obadva.
Bješe to prva lekcija, zapamćena i naučena za cjeli život.
I dok neko plače, neko se smije, moj prijatelj Kuca i ja, ko dva kipa; sjedimo u zadnjoj, najsigurnijoj klupi, ne mrdamo i nije nas briga što je zovu "Magareća klupa". Nas interesuje samo zvono i kad će mo mi našoj kući. Nismo gladni, ne piša nam se i da se nas dvojice pita, najbolje bi bilo, da se sve to što prije završi.
Napokon; nakon dugog preznojavanja i čekanja, zazvoni zadnje zvono, a nas dvojica ko ofureni; bjež' kući.
Sutradan; idući na pijacu ozarenih lica, moja i Kucina mati važno zaključiše; da je dobro što smo na nastavi mirni i pažljivi, da je dobro i to, što se javljamo i da je jako važno što eto; prvog dana nismo sjedili u toj "Magarećoj klupi", a one nemaju pojma, a ja najbolje znam, da je za svakog djaka najvažnije da sačuva "živu glavu" i da ga taj dan niko ništa ne pita.
Godina brzo prodje; za njom još jedna; dvije il' tri, a i sad, ponekad i u podsvjesti, baš kao kroz maglu vidim i čujem Granić Miru kako nam u trećem razredu čita "Čiča Tominu kolibu". Puna majčinske ljubavi i nježnosti prema nama, tihim glasom čita; povremeno podigne glavu, zastane; pogleda nas, a Kuca i ja zabrinuti; žalosni zbog starog čiča Tome; a nije znala naša draga učiteljica i sto knjiga da nam pročita, mene i Kucu niko ne može rasplakati; jer, misli su naše i onako uglavnom na "Banjalučkom polju".
Danas i cjelo vrijeme dok sam pisao ovu priču, nešto me u mislima kopka; šta se dogodilo sa čiča Tomom iz one knjige, "Čiča Tomina koliba"; one što nam je Granićka čitala? Slabo se sjećam; bješe davno; al se sjećam, da nam je učiteljica još u razredu rekla; da je čiča Tomo imao jako, jako težak život; a sjećam i toga, da smo Kuca i ja poslije škole, uz sjetno klimanje glave znalački zaključili, da je on; čiča Tomo; u svom životu ipak; jako, jako najeb'o.
No comments:
Post a Comment