KOMUNIKACIJA

                                                                                                       

Zima 1966 godina

Stojimo pred našim neboderom ispred prolaza u kino Kozaru, odmah do izloga nešeg brice; a u grupi, nas nekoliko. Pričamo sa čovjekom koji poznaje Boru, Jocvija i Rajka, a iz priče vidim da se znaju kao komšije, iz Šipova ili odozgo odnekud. Znam da je milicajac, jer, priča se i vrti oko toga. On me cjelo vrijeme nešto zagleda, pa mi postade malo i neugodno. Opet priča, pa sve gleda u mene, a ja mislim u sebi, ovo mora da je neki derpe. Tako; malo po malo, kroz priču, on će mene i priupitati:

-Jel' momak? - jel' se mi znamo odnekud!?
Ja pocrvenio, osjećam se neugodno, al' Boro će na to, da me izvadi: 
-Nije to on, - to si ti njega zamjenio sa Mijom, - jer je baš tih dana Mijo je imao nekih dječijih nestašluka, a možda i sa Kecom, jer je i on nedugo prije toga dok smo upadali na utakmicu Borca imao informativni razgovor u stanici milicije, gdje mu je možda baš ovaj uzimao podatke. On opet gleda u mene, vrti glavom, kao baš i nije siguran, da je mene zamjenio sa nekim. Šta ćeš, milicajac, pozornik; htjeo bi da hapsi.

Trideset godina kasnije:
Dodjoh na kanadski sjever, u grad Sudbury; te kao svaki novodošli Jugović odmah idem da vidim, kakav auto bi mogao u dogledno vrijeme da kupim. Apetiti veliki, a mogućnosti male. Ovdje ne moraš hvatati vezu, obijati šaltere, pri kupovini i registraciji. Sve obaviš na jednom mjestu. Samo se odluči i plati, ako je u moguće u kešu. Ta varijanta trgovcima najviše odgovara, jer onda mogu da kalkulišu sa prikazivanjem takse. Onda ti skidaju kapu, tetoše te, maze te, nude bljak kavom iz automata, dok ne platiš, a čim predješ prag, ti si opet stranac za njih.

Izadjem i šetam po gradu, a ovdje niko ne šeta kao kod nas, pa je to prvi razlog da te neko primjeti. Ovdje svi nekud žure. Gledam na jednom mjestu aute, polovne dakako; jer samo nove kupuje viša kanadska klasa i poneki Jugović. Ovi prvi imaju sve, pa i ptičijeg mljeka, a ovi drugi nemaju baš sve, a pogotovo nemaju ptičjeg mljeka. Ovi drugi imaju velike ambicije, pa makar ne imali za hljeb. Jedino što priznaju, da nemaju je država. Zagledam tako aute, na povećem parkingu, a oni okićeni zastavicama i reklamama, koje na vjetru lepršaju i skreću pozornost mušterijama. Zavirujem, razgledam, divim se sjedalima, volanu, dizajnu, ulazim unutra, pomjeram sjedala, čvrsto držeći volan ispruženih ruku, pomjeram retrovizor i vidim sebe u takvom autu. Prodavač tačno zna, dal' mogu da kupim njegov auto i ne trza, ne izlazi iz ofisa, a svoje debelo kanadsko dupe uvalio je u fotelju, igrajući poker preko Interneta, mada ćes rijetko kad izaći sa takvog mjesta, a da te neko ne usluži, ili da nekoliko informacija, a i red je. Odjednom; kraj mene zaustavi se policijski auto, te spustivši staklo, izviri policajka, plave kose, vezanim malim repićom nazad, plavih očiju, ljepo dotjerana, sa urednom uniformom, vedra i sa osmjehom na licu i započe razgovor, al' ne u stilu "Gospodine, šta gledate?", "Gospodine molim vašu vozačku dozvolu", jer ti je ista dovoljna za sve kad te u Kanadi žele provjeriti. 

-Ljep dan danas, - reče ona. 
-Jest, ljep dan danas, - odgovorih. 
-Kako si danas? - opet ona zapita. 
-Hvala, vrlo dobro, a ti?, - odgovorih šablonski.
-Dobar auto! - i ja sam imala isti takav i služio me odlično, - vozila sam ga i bila jako zadovoljna sa motorom, - vuče dibro, samo je malo slab sa transmisijom, - ne kupuj Krajzlerove; jer su im transmisije užasno loše, - moja koleginica je kupila novog Krajzlera i transmisija joj otišla nakon samo pet hiljada milja i auto joj je bio stalno na popravci u garaži, - sva sreća, što je bio pod garancijom.
-Dobar je i meni se svidja, ali ja bih više volio japanski auto, - rekoh. 
Ona se nasmija i dodade:
-O.. da, japanski auti su dobri, - reče, mada sam siguran, da ona nikad neće kupiti japanski auto. 
Vidjevsi me da sam obučen po evropskom stilu priupita me:
-Odakle dolaziš?
-Ex Yugoslavija.
-Svi sad dolaze otud, - nasmija se. 
Za neki razgovor o politici i šta se tamo dešava nit' je ona bila zainteresirana, nit' sam ja bio raspoložen za neku priču. 
-Ok, - reče ona, - imaj ljep dan.
-I ti isto,- odgovorih, a ona se nasmješi i dade gas, svom dugačkom policijskom autu, a ja gledam za njom i zaključih.
-Bas je dobar komad.
Kakva razlika u komunikaciji, a komunikacija je velik problem za mnoge ljude, a pogotovo za naše ljude, jer zahtjeva samokontrolu, što naši ljudi nemaju ili imaju vrlo malo i uvjek je prisutan neki inat i nadmudrivanje, da ne kažem neku ružniju riječ. Zar najbolji primjer nije ova kanadska policajka, koja je učila da se služba obavlja i u neslužbenom i prijateljskom razgovoru, sa nepoznatim ljudima. Onaj naš bi da hapsi i to odmah. Glavonja jedan.