Ljeto 1957 godine
Još davno, ljeta gospodjnjeg 1957. godine; Supermen je posjetio Banjaluku.
Bješe to, prije neg' su u Holivudu i čuli za njega; a oni stariji Banjalučani i danas tvrde, da je on i rodjen u Banjaluci; tu negdje; u Budžaku ili Rosuljama i još tvrde, da mu je stari radio na željeznici kao kondukter, a mati na gradskoj pijaci, salatu prodavala i da je imao mnogo braće i sestara, te da se otisnuo trbuhom za kruhom, da bi ocu i materi pomogao prehraniti mladju braću i sestre.
Jednog ljeta; davno, ima tome dosta vremena, a sjećam se dobro, kao juče da se dogodi, gradom se pronijela vjest, da će tamo neki dasa držeći se zubima za avion letjeti iznad Banjaluke; te da će Banjalučanima po prvi put biti prikazane neke nevjerovatne akrobacije, koje eto, niko na svjetu ne može da napravi, a koje graniče sa ludilom i koje samo sretnici mogu da vide. Nekih preciznijih i pouzdanijih informacija nije bilo; a kako to obično u životu biva, odmah su čaršijom počele da se u nedogled ispredaju i prepričavaju nevjerovatne priče; svuda i na svakom mjestu, samo se o tome govorilo.
Jedino što se iz šturih informafcija znalo je da će to biti u nedjelju; da će biti popodne i da će biti na "Banjalučkoj tržnici"; izmedju tržnice i Kastela.
Dodje nedelja, dugo iščekivan dan, a ja se digao rano u zoru, da ne bih zakasnio na aeromiting; dogadjaj zbog koga i onako cjelu noć nisam oka trepnuo, a kroz misli mi prolazi; ne daj bože, da otac mora hitno na posao ili da se predomisli.
Obukao se ja, a mati pita:
-Kuda ćes ti?
-Na aeromiting, - rekoh.
-Ajd' u krevet, još je rano, - tamo još nikog nema.
-Nek' nema, ja ću čekati dok se tata ne probudi, - rekoh.
I tako; jedva dočekah da krenemo, a otac mene i brata povede na spektakl i kao svi pravi Jugovići i mi smo došli dva sata ranije, da zauzmemo što bolja mjesta. Dobro da nismo i klopu ponijeli. Prostor između Kastela i tržnice mogao je da primi i deset Banjaluka.
Vrijeme prolazi; a kao fol malo bolje upućeni sve znaju i komentarišu; te dolazi sa ove strane, te dolazi sa one strane; bolje se pomaknuti tamo, bolje se pomaknuti ovamo. Aviona još nema, pa se kod nekih koji su još bolje informisani pojavljuju prvi znaci nervoze.
-Čovjeka nema zato; što se usr'o, - čovjeka nema zato; što se napio i vidjen je još jutros, u hotelu "Bosna"; pijan ko letva - šuškalo se okolo.
Ipak; nakon nekog vremena; evo ga. Iz pravca Paprikovca , avion leti u niskom letu iznad Crkvene; pedesetak metara visoko i ljepo možeš vidjeti slova; brojeve, točkove i žicu koja spaja gornja i donja krila dvokrilca, rekao bih, možeš ga kamenom pogoditi, koliko je blizu. Vidi se i mala glavica pilota i on svima maše. Potraja to; nekih dvadesetak sekundi, a onda je dvokrilac nestao iza Kastela u pravcu ušća Crkvene i Vrbasa. Bješe je to nekakvo izvidjanje, pilota i akrobate; možda da provjere da li ima vjetra ili da pripremi publiku za predstavu.
Nedugo zatim; pojavi se opet avion i iz njega se počeše spuštati male merdevine, dugačke nešto oko metar-dva, a tada se iz aviona niz te merdevine spusti čovjek i rukama uhvati za najdonju prečku, viseći ispod trupa aviona. Opet avion istom rutom nestade iza Kastela. Treći nalet aviona. Akrobata se zakačio nogama za merdevine; proturivši ih izmedu prečki i naglavačke viseći ispod aviona isčeznu iza Kastela. Publika zanijemila, ćuti i samo aplauzom pozdaravlja događaj. Evo ga opet. Sad; čovjek akrobata visi zubima se držeći za prečku merdevina. Opet gromoglasan aplauz, opet kratka neizvjesnost, al evo ga i po peti put; čovjek se okreće kao gimnastičar i kači stopalima za zadnju prečku merdevina, okrenut naglavačke i ledjima u pravcu leta aviona. Bješe kritična tačka. Ničim vezan i samo risovima stopala na zadnjoj prečki. Ogroman aplauz; a koliko me sjećanje služi, spiker je stalno govorio preko razglasa, šta će akrobata da napravi.
Zadnji nalet aviona, a on; držeći se zubima za najdonju prečku u svakoj ruci drži državnu zastavicu, koje se na vjetru lepršaju. za kraj dobiva velik, gromoglasan aplauz, zadovoljnih i razdraganih Banjalučana.
Eto, tako se Banjaluka zabavljala, pedesetih, kad sam ja bio mali dečkić i još u školu nisam išao.
No comments:
Post a Comment