REMAC

maj 1971. god.  

Bješe to jednog običnog, sunčanog majskog dana; dvije godine poslije zemljotresa; a još davno prije toga odlučih, da kad podjem u vojsku niko me neće pratiti, jer; suze mi nisu potrebne. Jedino buraz; on se kao nešto kočoperi i htjeo bi da me isprati. Možda; ako budem raspoložen.

Mati plače, stari se ko fol još dobro drži, a znam da mu je srce meko, ko pamuk. Ručamo, ranije nego obično, ćutimo; svaka riječ je nepotrebna, suvišna; ćutanje nam odgovara. Vrijeme brzo prolazi; mati se diže od stola, oči joj pune suza, ode u sobu, a za njom stari. Znam; teško im je, al ja moram ići. Ipak, buraz me prati do autobusnog kolodvora i dok ja ćutim on me pecka:

- Remac, - još na kapiji će te ošišati - i to na nulu, - ćelo, buj-buj, - smije se on.

Stižemo na vrijeme, autobus je već postavljen; motor mu radi, pozdravljamo se. On se odmaknu nekoliko koraka, mahnu mi rukom, brzo se okrenu, a ja ga kužim; suze je skrivao.

Hidraulika zapišta, vrata se zatvoriše, kondukter se podiže sa sjedala, gleda nazad, pomaže vozaču da izadje sa perona. Autobus se polagano njiše, motor mumla u utrobi grdosije i gotovo se ne čuje. Ulazimo polagano u Branimirovu, a onda desno Držićevom prelazimo Proletreskih brigada i autoputom za Banjaluku.

Nakon nekoliko sati ugodnog putovanja na banjalučkoj autobusnoj stanici, tamo kod "Lovca", dočekuje me moj drugar Mićo Savanović - Salama.

- Remac! - dobro došo, - smije se, dok se pozdravljamo, - Slava je napravila ručak, a Veljo radi, pa kad se vrati s'posla on će te odbaciti do "Kozare".

Tog popodneva nas dvojica smo se malo prošetali i zadražli u gradu, a on nije propustio priliku da svima kaže da sam došao da služim vojsku u "Kozari". Bio je i ostao sjajan drugar. Susrećem prijatelje, poznanike, svima drago što služim vojsku u Banjaluci.

-E; jesu te zajebali, - govore mi.

Banjaluka očišćena od ruševina. Na mnogim zgradama su skele, a renovacija je u toku. Gosposka ulica je posebno renovirana. Pažljivo su radjene, zgrada po zgrada. Zadržala je gotovo isti izgled kao i prije. Vidi se stradanje, al' sve je opet živahno kao i prije. Ljudi se okupljaju, druže uz piće ispred hotela "Palas", hotela "Bosna", sjede po parkovima. Korzo koji je izmjesten preko u ulicu "Maršala Tita", svako veče vrvi od mladosti.

A onda; kasno popodne, pravac kasarna. VP 8840/5 kasarna "Kozara."

Ulazim u kasarnu, a na kapiji me dočekuje Mile Ilić, školski drugar iz razreda. Ista smo raja iz zgrade, on iz Beograda, ja iz Zagreba, ja remac, a on stara kajla, ima još samo tri mjeseca do kuće.

-Komšo..! - doziva Mile kapetana Čorluku, Pepijevog i Žarinog starog, čovjeka širokih ledja, ko od stjene odvaljen, koji je danas dežurni oficir, - vidi ko nam je došo!

Ovo Milino "komšo" van kasarne i mogu razumjeti, al' ovo se sve odvija u krugu kasarne, pred očima sviju. On se smije, pravi se kao da taj detalj nije čuo, a čika Slavko je uvjek bio ljudina, prilazi nam.

-Mićane, - tako me uvjek zvao, - dobro nam došo, i odmah priupita, - kako su tvoji, tata i mama u Zagrebu?

Sutradan rano, truba, smotra; ja vojnik. Ajd' valja zapeti, stisni zube, pa kako svima tako i meni.

Smotra je nas nekolicina remaca pomješani sa starim vojnicima poredani, a ostali dolaze za nekoliko dana. Jedan remac kasni i dolazi u stroj bez kape.

- Nidžo, dje ti je kapa? - zapita vodnik Marić.

On zbunjen, samo se stidljivo smijulji, a mi se smijemo, jer znamo da mu je neko namjerno sakrio novu kapu.

- Druž'vodniče! - neko mi ukro.

- Ostav! - ne tako! - odgovori mu vodnik Marić, - treba da mi se obratiš, - druže vodniče, - dozvol'te da vam se obratim, - a onda, ja tebi kažem, - izvoli, - jel' ti sad jasno?

- Jasno! - odgovori Nidžo.

- Jasno je njemu, moj i uhvati se Kristo za, - a mi svi u smjeh.

- Ko je to reko?! - brecnu se Marić, - nema dobacivanja iz stroja, - jel jasno?!- strogo će Marić.

- Jasno..!- odgovaramo u glas.

- Jasno je vama, sad bi reko, - smije se Marić, - ajd' Nidžo po kapu i bez nje se ne vraćaj u stroj, - obrati mu se vodnik, - jes razumio?! - brzo!

Otrča Nidžo nazad u sobu i nakon pet minuta dolazi pred stroj sa zimskom kapom na glavi, a mi, držimo se za stomak. Marić ga gleda, glumi strogoću, al' ne može sakriti smjeh na licu.

- Dejvi Kroket! - dobacuje Kristo iz stroja.

- Ti Kristo da ćutis! - prekori ga Marić.

- Razumem! - odgovara Kristo, momak nosa savijenog kao drška od kolta, Beogradjanin, prefarban svim manguplskim manirima.

- Dobro! - sad udji u stroj i nemoj više da ti se desi da bez kape dolaziš u stroj, a osim toga, to je zimska kapa, - u vojsci nema da nema, - obrati se Marić svima nama.

Bruja i Hajrudin 

Vrijeme polagano prolazi, a u kalendaru; ja već precrtao tri mjeseca, onako unapred. Septembar stiže, obuka u punom jeku, a sad, pravac Manjača. Šest mjeseci žestoke obuke, po zelenim brdima banjalučkog zaledja. Manevri i lokalne vježbe. Grmljeli su topovi po Manjači.

Moje starješine, sve mladi ljudi, a jedan od njih poručnik Ivanišević, a tu su Stevo, Nikola, Stjepan, Boro. Svi vodnici i sjajni momci.

Dal je to bila istinska slika, o njihovoj vojničkoj reputaciji, sjajnih momaka ili samo farsa? Ne; nije bila farsa; bili su pravi i bili su sjajni.