U ROPCU

Jesen 1962. g.

Svake godine Vrbas i Vrbanja uzimaju svoje žrtve, zgrabivši ih iznenada, kad se najmanje nadaju, odvlačeći ih ka muljevitom crnom dnu, lomeći im kičmu, usisavajući ih pod tamne, hladne, slojeve prljave vodurine, vrteći ih u kružnom samrtničkom ropcu, vežući im ruke i tjelo za smrt. "Crni vir" je zadnje mjesto, koje su mnogi mladi Banjalučani posjetili, a ovo jedne slična priča, koja se odigrala na obalama Vrbasa, samo stotinjak metara, uzvodno od gradskog mosta. Dobro se sjećam.

Udje stari na vrata i nekako neraspoložen; sjede za sto i ćuti. Mati ga pozna dobro, pa ga zapita: 

-Šta se dogodilo?

-A, ništa, - odgovori nevoljno i opet ćuti. 

-Kako ništa? - zapita ona, - nešto jest.

-Jedan nam vojnik skoro nastradao, - izusti stari.

Bilo je to jesenjih dana, godine šezdeset druge, kad je vojnik nekom oficiru  vozio drva preko Vrbasa, a onda se vojska brinula o tome i dostavljala drva pripadnicima JNA, sa kamionima, a i zaprežnom vučom.

Negdje uzvodno, od kina Vrbas, u dvorištu zgrade koja je bila blizu obale Vrbasa, odigrala se velika tužna drama. Vojnik je dovezao zapregu, natovarenu drvima i kad je htjeo vratiti kola malo nazad, zadnji točkovi su došli u nizbrdicu obale i povukli pretovarena kola, a za njima i konje u nabujali Vrbas.

Očajnički u grču, vojnik pokušava oteti konje i kola, držeći kajase konja i zajedno sa njima strmoglavo jureći u Vrbas. U Vrbasu stotine trupaca i konji, spregnuti u kola. Vojnik pokušava spasiti, šta se spasiti da. Nema šanse. Prisutni ga odvlače na obalu, a on u šoku i bolu. Sve se odigralo u nekoliko sekundi. Vrbas valja i nosi konje, koji se se pod teretom čupaju u vodi, ali tu niko ništa ne može. Tužna slika nesretnih životinja. Stradale su u bujici hladnog Vrbasa. Jedan konj se zakačio ispod gradskog mosta, na desnoj strani Vrbasa i tu pritisnut vodenom maticom Vrbasa ostao savijen nekoliko dana. Ljudi su se okupljali, gledali i komentarisali nesretan slučaj. Čuju se komentari: 

-On je pokušao sve, ali..., - bio mu je to zadnji dan u vojsci, - jadni vojnik, dobio je slom živaca.

Znam sigurno jedno, da vojnik nije odgovarao, niti završio u zatvoru, a sjećam se, da sam svaki dan išao da vidim nesretnu životinju. Žao mi konja; a bio je ljep ridjan. 

Eto i takve stvari su se dešavale u Banjaluci, kad sam ja bio još osnovac.