Hladnih decembarskih dana kada snjeg zapada, a lipe u Aleji okite bjelim snježnim plaštom, snjeg zabjeli planinske predjele banjalučkog zaledja; Manjaču, Bronzani majdan, Kočićevo Zmijanje, čobani su polazili na dalek put, prema Ljevča polju.
Krećući se dolinom Vrbasa nastojali su svoja stada ovaca provesti najbližim putem u ravnicu, gdje je ispaša bolja, bogatija i gdje snijeg nije toliko visok; kao u planinskim predjelima, a zime su blaže. Tjerajuć' stado ispired sebe pravcem sjevera; prolazili su ulicom "Vase Pelagića" i "Alejom JNA", pa se dogadjalo da u naše dvorište odvojivši se od stada zaluta poneka ovca.
Nosivši ispod svog runa veliku "pastirsku tajnu", na čelu stada dominirao je ovan predvodnik i sa velikim limenim zvonom oko vrata čini mi se većim nego zvono na zvoniku pravoslavne crkve, koje smo mi klinci iz Aleje krišom uvukavši se povlačili za konopac na drvenom tornju, znali zaljuljati da zvone.
Polagano; hodajući iza stada i uvjek po dvojica ili trojica, pastiri su karakterističnim frktanjem usana i zviždanjem komunicirali sa ovčarskim psima, a džukele su po frekvenciji zvižduka, znale sa koje strane da potjeraju ovce. Ispruženog jezika, trčakarale su pokraj stada, motreći na svaku ovcu i povremeno zastajkujući osvrtale na pastire, očekujući nova upustva.
Neobrijani; sa ovčijim gunjevima na sebi; te obaveznim sjekiricama okačenim o torbu, pastiri su djelovali grubo. Obično bi nosili u ruci malo tek ojagnjeno jagnje; da bi ga poštedjeli napornog puta i grijali da ne ozebe. Reklo bi se; nježni i osjećajni ljudi, ali bolji poznavaoci su tvrdili upravo suprotno; da su pastiri zaguljeni i tvrdoglavi ljudi; opake naravi; te da nije baš uputno stati im na put, ako su imali namjeru proći preko nečije njive, posijane pšenicom, ili proći kroz nečiju avliju.
Na začelju stada; obavezna logistika i magarac, koji je za metar iznad njegove glave naslaganih stvari na samaru, teglio cjelokupnu opremu pastira i stada. Više je ličio na novogodišnju jelku ili visoku pokretnu stalažu, natrpanu stvarima; a samo su mu se ispod tereta noge micale. Na njegov samar su bile natovarene stvari i sve što je trebalo pastirima; vangle, šerpe, šefarke, kante, lonci, rerne, torbe, lopate, krampovi, ašovčići. Ne'a da ne'a, a u nekoj od torbi nalazila i pokoja litra brlje.
Sve je to mago strpljivo nosio na svojim ledjima i još mu je samo falila crvena protiv-požarna boca i štrik; da se mago objesi, na prvu lipu u Aleji.
Odmicali su polagano, prema Banjalučkom polju, gdje bi se nakratko zaustavili, da bi se odmorili pred sutrašnji put dolinom Vrbasa.
No comments:
Post a Comment