VODENI CVJET

Maj 1986. godine

Sredinomj tridesetih godina prošlog vjeka moj pokojni deda Djuro  iznenada se vratio iz Čikaga. Spetljavši se tamo sa ljepom, mladom, ali udatom ženom, prijetila mu je mogućnost zatvora, jer muž saznavši za nevjerstvo svoje žene, jednostavno je poludio i namjeravao ga prijaviti policiji, a za preljub američki zakon tridesetih godina bio je rigorozan. Vjerovatno bi završio u zatvoru, a kasnije i protjerivanjem iz Amerike. Bješe to vrijeme velike američke recesije; tridesetih godina prošlog vjeka.

Nažalost u četrdeset prvoj godini života, krajem jula mjeseca 1941. godine kao žrtva fašizma zajedno sa mnogim drugim ljudima tog kraja, a da nikom ništa nisu bili krivi ubijen je u pravoslavnoj crkvi, u Glini, a nama je kao uspomena i za sjećanje na deda Djuru na sred dvorišta ostala kruška, koju je on vrativši se iz Amerike posadio; kao da je znao, da će debela hladovina kruške biti mjesto za odmor, gdje će navraćati gosti i putnici namjernici. Kruška bješe velika, uspravna, sa širokom krošnjom, a radjala je svake godine velike i sočne plodove, pa su augusta mjeseca rojevi stršljenova prosto opsjedali našu krušku, dok smo se mi u debeloj hladovini uz kavu, pokoju časicu rakije ilii pivo odmarali svih onih prekrsanih sunčanih dana, kad smo tamo preko ljeta odlazili na vikendicu.

Jednog sunčanog majskog dana godine 1986. nas nekolicina sjedimo u hladovini kruške; uz kavu ili pivo pričamo neformalne razgovore, a ja pijem kavu i pivu, i ne volim da mi neko to dvoje razdvaja, a da bi ćejf bio potpun, baš kao svaki Bosanac pušim cigaru. Danas; reći nekom Bosancu da je "pušač", opasno će se naljutiti, a samo mu pokaži fajr'cag, odma će požuriti da zapali i razbukta.
Društvo nam čini profesor, doktor, filozof, sociolog, istoričar i demograf; inače prvoborac i nosilac spomenice; čovjek koji je pravio Jugoslaviju. Oženio je jednu od tri moje tetke, dospio u našu familiju, pa je postao moj tetak. Profa, zanimljiv besjednik, pun interesantnih priča, dosjetki i vrckavih šala, u jednom trenutku reče:

-Jugoslavija će se raspasti kao vodeni cvijet kad procvjeta, pa mu se latice jedna po jedna počnu odvajati i plutati usamljene, površinom vode, - pa se obrati meni:
-Znaš li kakav izgleda vodeni cvijet?

-Znam; kako ne bih znao, -  rekoh, a u ustima istog časa osjetih gorčinu, njegovih riječi; gorčinu, jer ne volim pesimizam i crne prognoze, a bješe tek 1986. godina. Zemlja u ekonomskoj krizi; a jeb'ga; koja nije; al' ide se u Austriju, kupuje se, troši se, ide se na more, kupa se; benzin skup svima i svi nešto gundjaju i prigovaraju, a svi se samo vozaju i putuju.
- Ko će još kave? - zapita moja mati.
- Daj; ja ću, - rekoh, misleći da ću kavom odagnati gorčinu iz usta.

Gledam ga i nije mi svejedno; čak se malo i naljutih na njega i njegovu tvrdnju, koja je za mene bila crna prognoza, a koju tog maja 1986. ne želih da čujem.  Bješe to nedjelja i bješe prekrasan sunčan dan.
Jedna druga profesorica arapskog iste te godine mi reče nešto slično, ali u blažem obliku.

-Zašto ti ne odeš da živiš u Kanadu? Znam i jednu koja bi sigurno rekla, da ne idem nikud. Ništa te osamdesete nisu govorile o devedesetim, mada je na sceni bila ekonomska kriza i nacionalizam.
Da ne bi rata; bila bi Evropa; bila bi Evropa sigurno; mnogo ranije za sve nas; mnogo ranije nego za susjedne zemlje, koje su već preko dvadesetak godina u Evropi.

E, šta ćeš; kad se ljudi ne mogaše dogovoriti. Ne znam, dal' mi imamo ikakve veze sa svjetskom klimom, al' priča se, da zbog kretena dolazi i do globalnog zatopljenja.

Šteta; bila je tako ljepa zamlje, a bila je baš kao cvjet; al' bješe vodeni cvjet, a ja imadoh tu sreću i osjetih miris vodenog cvjeta; al' ne nadjoh način; ne nadjoh riječi, da vam ga i opišem.