DAVNE GODINE

Ljeto 1967. god.

Juna mjeseca, ima tome dosta godina, kad je naša zemlja mnogo bolje stajala i kotirala u svjetu, bila cjenjena i uvažavana i kad smo bili uzor mnogima, kad je na našim licima bilo vedrine, osmjeha, kad smo imali vremena za sve, kad smo optimizmom gledali u budućnost, družili se ne gledajući ko je ko, kad smo vjerovali jedni u druge i kad smo bili manje sebični i zločesti, kad smo se žrtvovali jedni za druge, kad smo se spremali u život koračiti; vremena, kad nam niko nije mogao prstom pokazivati šta da radimo i kad nitko nije imao previše, a imali smo sve; naš grad se užurbano pripremao da organizuje veliku manifestaciju mladosti, slet "Bratstva i jedinstva". 

Grad je živio za taj trenutak i svi smo bili spremni da slet uspije. Vježbali smo, vježbali, pa onda opet, u nedogled, ponavljali, ponavljali, ponavljali, uskladjivali, smijali se, pjevali, radovali se i nije nam bilo teško.

Sunce prži, u glavu udara, peče, a u Aleji, debela hladovina, umorni, malaksali, ležimo po travi stadiona Borik, a nije šala, moramo vježbati, moramo vježbati tako dugo, do savršenstva, da sve uspije, jer mi volimo svoj grad, a gradimo bratstvo, a gradimo i jedinstvo.

Tih dana, u isto vrijeme, odnekud, tamo daleko, pitaj boga gdje, tamo negdje, preko mnogo planina i preko tri plava mora, na bliskom istoku, iz pustinji, radio donosi vjesti:

-Izraelski premjer Golda Meir izdala naredjenje za napad izraelskih snaga na Golansku visoravan. 

Strašno, mi gradimo bratstvo i jedinstvo, mi smo ozbiljna zemlja, mi imamo ozbiljnu državu, posvuda nas vole, uvažavaju, cjene, a tamo neki divljaci ratuju. 

Bješe to jednog ljeta, kad je sunce pržilo ulice našeg grada.

Punih mjesec dana smo se trudili, znojili, izgarali, a bogami, dodje i taj dan, kad sve morasmo pokazati, pred gledaocima i prepunim trebinama, ispunjenim do posljednjeg mjesta, našim komšijama, prijateljima, rodbinom, našim Banjalučanima.

Datuma se ne sjećam, nije važno jer bješe davno, al' sjećanje mi govori da je "Gradski stadion" bio pun k'o šibica, a samo sat prije početka, prolom oblaka, kiša žestoko pada, prijeti da pokvari sve. Gusti crni oblaci nad gradom. Da li je moguće da će slet biti upropašten? Ipak sunce udje u naš grad, a sa trebina se zaori snažan pljesak. Još žešće, još življe sljedimo taktove muzike i privodimo kraju svoju petominutnu numeru. 

Oduševljenja iz publike, klicanje, strašan aplauz za kraj. Dobro je, sve je prošlo besprekorno i sa smješkom na licima, razdragani, izlazimo sa stadiona ispraćeni dugotrajnim pozdravom naše banjalučke publike.

Mnogo godina kasnije, iznenada, dogodi se zlo, dodjoše odnekud iz svjeta iz zatvora, politički šibicari, oni što na pijaci varaju sirotinju i naivne, nudeći joj bajke ispod praznih kutijica, a bože moj, narod ko narod, baš, kao stado ovaca, povodljiv, neobrazovan, vjeruje u vračare, dozvoli da ga prevare. Započe rat, proli se krv, sve se zagadi, udari neki vonj, udari smrad, a negdje, daleko, kao nekad mi, neki drugi sretni ljudi u nekoj drugoj sretnoj zemlji pripremaše numere, za svoj grad.