REDAR U RAZREDU

        

Ljeto 1959. godina

Umijem se, pojedem poveću krišku hljeba namazanu pekmezom, popijem šoljicu bjele kave, obrišem brkove od pekmeza i polako krenem u školu. Mati pita: 

-Jesi li napisao zadaću? 

-Jesam.

-Nije li malo rano?

-Nije, - odgovorih i izadjoh van.

Prelazim Vase Pelagića i pokraj činovničkih zgrada i ŠUP-a evo me pred školom. Nije bila daleko. Čitavih tri minute, a podranivši dodjoh prvi; nema još nikog. Otvaram velika ulazna vrata i ulazim, a ispred mene; pod, keramički; čist k'o suza; vidi se da su ga Janja i Jušta izglancale. Skrenuh desno, prema zbornici, a potom ljevo; odmah pokraj stepenica što vode na tavan te iza ćoska hodnika udjoh u našu učionicu. Bješe zadnja u nizu, a sa prozora se vidi skladište namještaja "Lesnina". 

Razred u neredu; još od juče. Tabla na kojoj se naziru dječji  crteži muzgava,  bjela od krede; otrcana spužva na podu, a klupe i stolice ukošene, nagnute i pomjerene. 

Pometnuh tašnu na klupu i dadoh se na posao.

Obrišem tablu, onako; odozgo prema dole i počnem poravnavati nove klupe i stolice, jer su stare, zelene klupe sa rupama za bočicu tinte i udubljenim mjestom za olovku prije mjesec dana zamjenjene. Parket razreda crn; mazan sa nekim uljima. Iznad table; Titova slika, a u ćošku do prozora sa crnim i bjelim otucanim kuglicama stara računaljka, a pored nje vješalica sa crtežima iz svakodnevnog života, na osnovu kojih smo učiteljici pričali svoje priče. 

Guram stolove u red prinosim stolice i ne primjetivši da narušavam tišinu jutarnjeg dana,  Odjednom; u sivom odjelu na vratima se pojavi čovjek visok dva metra, vrata se ne vide od njegovih ramena. Sjede, guste, nakostrešene kose; gustih, crnih obrva izgledao je kao div. Zajapuren, smrknut, crven u licu od ljutine, iskolači se na mene: 

-Šta to radiš!? - magarac jedan! - ko ti je rek'o da slažeš klupe!?

Stojim ukočen; paralizovan; ne dišem. Srce lupa k'o bubanj; hoće da iskoči; zanijemio i postidjen. Osjećam se kao da mi je onim svojim širokim dlanom zaljepio vruću šamarčinu. Bješe to Žarko, direktor naše škole. Došao je ranije od mene i u tišini jutarnjeg dana vjerovatno nešto radio, a ja sam mu sjeb'o koncetraciju. Jeb'ga! Otkud ja znam da je on u školi i da radi posao koji iziskuje punu pažnju. Bilo mi je tek osam godina i u životu mi je pretstojalo još dugo vremena da učim neke stvari, a htjeo sam samo, da poredam klupe i da razred ljepše izgleda; htjeo sam samo da tabla bude čista. Htjeo samo da ne sjedim, a oko mene bude nered. Bio je to moj razred, u kom sam bio odličan učenik. Slagao sam klupe iz zadovoljstva, a ne iz nekog hira. Znam pouzdano i sa sigurnošću mogu tvrditi, da u našoj školi nikad nisam vidio niti jednog magarca. Oko mene su bili samo normalni dječaci i djevojčice.

Neki ljudi kažu, da malo slonče, još kao beba zapamti nepravdu, koju mu neko napravi i da se kad ostari zna osvetiti. Nisam ni slon, ni magarac; ja sam običan, i ko zna zbog čega sam se sjetio ovog dogadjaja, ali stvari nikad ne treba posmatrati samo sa jedne strane, jer; imao je naš direktor i niz dobrih osobina i odličnih organizatorskih sposobnosti. Škola nam vazda bješe primjer dobro organizovanog nastavnog plana i programa, te kako se taj program uspješno provodi, a učenici završnih razreda Učiteljske škole dolazili su kod nas redovno na praksu i održavali časove nama djacima. Al' po onoj narodnoj: "Ko radi taj i griješi". Najgori su oni koji nikad ne griješe, oni bezgrešni. 

Bile su to godine, kad se u Banjaluci i našoj školi pričalo o dječjoj paralizi, pa smo svi kao kokice čekajući u redu bili pelcovani, kad smo dobijali mljeko u prahu ili pili mljeko iz staklenih flaša, na kojima je bila slika "Banjalučke mljekare", a  koje su pred trgovinama dovožene i ostavljane u žičanim gajbama; bilo je to vrijeme kad se Juri Gagarin tek pripremao za prvi let oko zemlje, a naše školsko dvorište prepolovljeno, jer je na toj lokaciji počela izgradnja zgrada i prvog banjalučkog nebodera.