EKSKURZIJA

1962. godina

-Jel' znaš da će te ići na izlet, da posjetite školu "Petar Kočić" na Zmijanju? - zapita me mati, koja je upravo došla sa roditeljskog sastanka.

Šta to ona meni priča? - razmišljam i za trenutak iznenadjeno; pomalo zbunjeno; slježem ramenima. Ona me netremice posmatra; gotovo ispitivački, jer zna moja mati da smo ja i Kuca uvjek dobro neinformisani i da nisam čuo kad se o tome u razredu govorilo. Ako bi i pokupili neku informaciju o nekom izletu, odlasku u kino ili neku izložbu, vazda je to bilo neki drugi dan, a ne kad smo mi rekli i ne baš onaj dan kad je trebalo, pa su naše jadne matere, svaku ovakvu informaciju morale dobro proučiti i po dva puta provjeravati kod nekih curica iz našeg razreda.

-Nemam pojma; a kada idemo?

-Idete u idući četvrtak, - reče, - morat ćeš nešto ponijeti za doručak, a ručak će te imati u Bočcu, na povratku; kad se budete vraćali.

Osvanuo dan izleta, a ja poranio. Buljim kroz prozor, a vrijeme maglovito, bez sunca. Strepim, da se i ovakvo kakvo je ne pokvari; samo da kiša ne pada. U školskom dvorištu žagor i galama dječurlije; čekamo autobus što će nas voziti na izlet. Evo ga stiže, al' ne jedan; nego tri, veliki dugački autobusi, sa tapaciranim sjedalima. Okreću se u školskom dvorištu i polagano zaustavljaju. Od nekud se pojavljuje i fotograf, te nas slika pokraj autobusa.

Putujemo cestom pokraj Vrbasa i odmah iza Gornjeg Šehera, skrećemo desno u brda, cestom koja vodi na Manjaču, a ona loša; puna krivina, uzbrdica i nizbrdica, rupa, koje vozač pokušava zaobići. Priroda je ljepa. Zeleni krajolik, prošaran bjelim stjenama krečnjaka. Autobusi gegaju uz brdo, vrlo sporo, ostavljaju dugačak trag prašine i nakon nekoliko sati treskanja i vožnje dolazimo u Kočićev kraj.

Učenici, naši domaćini, čekaju nas pred školom, roza fasade, usamljenoj na poljani u sred planinskih pejsaža Zmijanja. Sve curice imaju haljinice i marame na glavama, a dečkići kratko ošišani, rekao bih gotovo na ćelavo. Djeca preplanula od sunca i planinskog vjetra, koji se svakodnevno spušta sa planina u doline. Divljina se osjeća, na svakom koraku, a kažu, da ima vukova i medvjeda u brdima. Tu je nekad Lujin Jablan nabo Rudonju na rogove i ja pokušavam da vidim Jabu, negdje po vrletima i pašnjacima oko nas. Tu su odjekivali "Jauci sa Zmijanja".

Domaćini su mirni, tihi, stidljivi; a vidi se da nas vole. Žele se družiti sa nama, žele nas što ljepše dočekati i ugostiti. Zdrava seljačka djeca, bez imalo gradske primjese, čistih misli, duše i srca.

Bilo je zamišljeno da sa učenicima škole koja nosi isto ima kao i naša održimo priredbu, te da ih počastimo sa skromnim poklonima. Naravno; obišli smo kuću Petra Kočića, od koje su ostali samo kameni temelji i vidljiv trag, da je tu nekad neko živio, a priredba je održana u obliku recitala, a na kraju je Jagoda učenica naše škole izvela solo baletsku tačku. Ne sjećam se na koju temu, al' sve mi govori možda; "Četri godišnja doba" od Vivaldija, pa je završivši špagom dobila gromoglasan aplauz. Naše su curice to popratile sa uzdahom čudjenja i divljenja, a naših momaka se to uopšte nije dojmilo. Znam jedino da sam bio jako zabrinut, za Jagodine štramplice, koje su mogle biti pocjepane na hrapavom betonskoj pozornici. Još se samo sjećam, da je učiteljica značajno zaključila, kako je Jagoda slatka, a ja požurio da se odmah složim; pa su me poslije zezali da trzam na nju.  Ipak, meni od Vivaldija više dopada Wagnerova muzika. Kako je to dobra muzika; a jednom sam je slušajući onako božanstveno umirujuću, sa prekrasnim dionicama, melodičnim osjećajnim tonovima, sav izasuo po ledjima, a doktori su me proglasili alergičnim na hranu.

Nakon nekoliko sati druženja sa učenicima Zmijanja, odlazimo prema Vrbasu i Hidroelektrani Jajce II. Da li je Jajce jedan ili dva, ne mogu se tačno sjetiti; al' znam da sam u početku znao, o kojoj se Hidroelaktrani radi, al' znam i to da su ih poneki 'nako na času ponekad mješali.

Uglavnom; centrala je sva smještena u brdu, pored Vrbasa, a tok Vrbasa usmjeren na turbine centrale. Govorili su nam, o značaju te centrale, o njenim osobinama, koliko struje proizvodi, što me i nije baš previše intersovalo, baš k'o ni balet. Ja sam se najviše čudio i buljio, baš kao da sam malo munjen, u ona specijalna stakla, koja su ugradjena u kamene zidove velike dvorane pod brdom i koja su davala potpuno prirodnu svjetlost. Tako su nam rekli, a druga svjetla nisu postojala, osim tih dugačkig, prizmastih, debelih stakala.

Na povratku smo stali u Bočac; ručali gulaš, te posjetili ponornicu, koja se tu nalazi. Mala, majušna riječica, ma moš je preskočiti, kolika je, a koja se vidi kako nestaje u šupljini zemljine utrobe. 

-Djeco; koja je naša najveća ponornica!? - upita nas Granić Mira, naša učiteljica. 

Gle, čuda; svi znaju i svi u glas; osim mene i Kuce; a ja se baš namjestio i naćulio uši da čujem: 

-Trebišnjica, drugarce uč'teljce..! - odgovoriše svi; horski.

Eto; tako smo i ja i Kuca saznali i do danas zapamtili, da je naša Trebišnjica najveća od svih ponornica na svijetu.