TRĆA VRSTA

Sve govori i ukazuje na to, da nikom nema ulaska u "Evropsku mašinu", dok tamo neki pederi odlučuju o tome, a fakat, odlučuju. U svim svjetskim, političkim strukturama i parlamentima ima ih, ko mravi, gdje su se uvukli  debeli, masni, crvenih obraza starci, umjetnih vilica sa djozlucima čija dioptrija ispada iz svih okvira, oni isti što svaki dan na eks popiju pun dlan ljekova; oni, što na sto metara trče deset metara pa stanu ko sipljivo prase i kažu:

"U jebo'te, ne'mogu više", al' za dobre plate filozofirati mogu cjeli dan. I dok se u Beogradu digla kuka i motika oko gay parade, a mnogi Kanadjani me na poslu zapitkuju; šta se to dogodilo sa gay paradom, tamo kod nas, jer sve što ne valja serviraju ti na tanjir, odmah; začinjeno sa podsmjehom, isti oni kojima je svaka druga bullshit. Šta imam pričati; vidjeli su na svim kanadskim i američkim tv. kanalima udarnu vjest, ko da je to najveći svjetski problem, pa eto; Balkanci opet prave belaj. Uvalili neke testove, koje države moraju da popune, ako ne olovkom onda more malo pendrekom; test proba za Srbiju, kao budućeg kandidata ulasku u Evropsku uniju. A u Beogradu, standardno; po balkanskim navikama, žučno, gotovo pogibeljno, jer naš narod ništa ni ne riješava bez emocija i udaranja u prsa, a onda neko iz mase poviče "Bando crvena" i haos je komletan, pa ispada da je to jedini način da se pred licem Evrope i svjeta prikaže trenutna "zrelost" kandidata za uniju. Kako je bilo; Beogradjani su dobro i prošli, jer zaboravili su oni da im ovi bolesnici mogu poslati sa neba nekoliko pederskih paketa i eto ti opet; bullshit. Izgledi su da će iz predmeta "Topla braća" Srbija tropn'ti na polugodištu. Ih! Ko da je to neki važan predmet; to mu dodje ko "Domaćinstvo" u osnovnoj školi. Šta ima veze; kad ima još vrućih predmeta iz kojih naši političari mogu izvući neke dvojčice; ako ništa ono bar preko veze, jer ima i kod njih, isto ko i kod nas; usluga za uslugu.

Prvo, pripreme paradu dotičnih, baš u vrijeme kad Hilari dolazi, da uvažena gošća ima čim "ošamariti", domaćina i ukazati mu na propuste u ostvarivanju viših ciljeva demokratije; jer, znaju oni jako dobro, da Balkanci ne daju nikom, a to da ne daš nikom, baš i nije neka preporuka za Evropu; jer, po svjetu, da prostite; "lud zbunjenog."

Negdje u nekom listu pročitah, kako neka glumica, naravno holivudska, hvaleći se kaže, da ima mnogo prijatelja, medju homoseksualcima. E, to vam se gospodo moja zove tolerancija, to je sad moderno, bar nam tako poručuju oni što kroje standarde; a kod nas; odma kamen i pravo u glavu.

Da li Srbima, Hrvatima i ostalima skoro ima il nema Evrope, teško je reći; a po svemu se čini, tako izgleda, da je Balkanska soba napokon otključana, a nadaj mo se i boljih dana.

Jednog hladnog aprilskog dana, upalih telkać, a ovdje u Kanadi je vazda hladno. Gledam neka parada; liči na karneval ili tako nešto. Svi nešto plešu, mašu rukama, zvižde, bacaju neke krepapire.

Nešto mi nije jasno, kontam i kažem gospodji:
-Vid' neki karneval u Otavi!
Ona pridje, gleda:
-Ma kakav karneval, - vidiš da su to pederi, - a ja zatečen ostadoh buljeći.

-Jes, jebem ti, - tek tad shvatih da moja žena zna sve, a gledam; vesele se, pjevaju, drže se za ruke, pozdravljaju publiku, našminkani muškarci, goli do pasa, po onakvom kijametu jer i susnježica pada ili mi se čini, od svih onih šljokica, svjetlećih papirčića, da je susnježica, al' njima nije hladno, jer oni su topla braća, a bogami; ništa za njima ne zaostaju i ženski pederi. Karneval veličanstven; defiluju ko kineska vojna parada, a kolona se otegle; u nedogled.

Postoje dvije riječi od kojih sam uvjek zazir'o, kojih sam se vazda ustručavao na engleskom izgovorit' da mi se ne omakne, a koje su slične, pa sam bio više nego frustriran spoznajom, da dvije različite riječi, gay i guy imaju toliku sličnost pri izgovoru, a veliko i različito značenje. Dobro sam morao paziti, da pri izgovoru ne pogriješim i društvu ne kažem: 

-Hello gays!

Sjetih se bezbrižnog života u Banjaluci i davnih šezdesetih godina, kad sam stajao pred izlogom i buljio zajedno sa vel'kim Žujom, kroz izlog u trgovinu; ispod naše zgrade.

-Gledaj ga u oči, - reče Žuja
-Koga? 

-Njega.
-Što?
-Gle, gle, - ma gledaj ga; majku mu jebem! - ama gledaj ga, - ma gledaj ga, kako samo gleda.
-Pa šta? - ne vidim ništa.
-Ja budale, - kako ne vidiš? - prekori me Žuja, - pa on ti je peder.
-Peder!? - u jebo te, - a; šta će mo sad? - priupitah ga, onako tiho, da nas ne čuje, - a kako znaš?

-Vidi mu se u oč'ma.

-Žuja, a jel' to prelazno?

-Koje?

-Pa to, peder.

-More bit, ako te neko safata.

Bješe to moja prva spoznaja, kako prepoznati pedera, a kako vel'ki Žuja reče, "po oč'ma", a Žuja je bio  najstariji od nas i on je sve znao.
Mnogo godina kasnije u Zagrebu, Štef drugar sa posla, reče:

-Šnajder uzima mjeru, pazi se njega, - a Šnajder bješe čovjek debelih usana; sa naočalama debelih crnih okvira, u koje su bila uglavljena dva stakla sa dioptrijom; kao dno od pivske flaše. Ne skužih odmah, pa priupitah opet: 

-Šta!? - pa svi šnajderi uzimaju mjeru, - misleći na prave krojače.

-Ma ne taj šnajder, nego onaj; tamo, - pazi se, vidio sam ga kod "Varteksa" ispod zida na "Trgu Republike", kako se vodi sa ljubavnikom za ruku.-Oho! - tu smo, - znači on je derpe? - zaključih, a onda još od njega saznadoh neke detalje, kao ima ih, koji su plus i koji su minus, pa sam odmah zaključio, da oni rade na baterije.

-Ma ne na baterije, - nego, zavisi.
-Šta zavisi!? - opet ja.
-To je malo komplikovano, - reče.

-Hoćeš reći, da i madju njima ima pedera!? - a Djuro i Savo, samo se smiju.

Poslije tog saznanja zaobilazio sam Šnajdera u velikom luku, a kako sam kasnije čuo; pokušali su drugovi članovi na partijskom sastanku da prodiskutuju na tu temu i da druga Šnajdera stave na dnevni red, u stilu; "Tko je to vidio, tako se ponašati", al' se drug član ne dade zbuniti:

-Nek se javi onaj, koga sam..! - priupita on drsko, a drugovi članovi; zaćutiše ko ribe, misleći valjda, zajebi radnju, moglo bi mnogo toga isplivati na površinu. I sastanak bi završen, prije neg' je počeo.

Prisjetih se onih dana kad mi je Žuja pokazivao pravog pedera i kako ga po oč'ma moš prepoznati i kako to more biti prelazno ako te neko safata i sjetih se da sam stalno mislio, da je poslovodja naše trgovine u zgradi peder zato što te zajebe; kad kupuješ hljeb i mljeko; pa ti ne vrati kusur.

   

PRVI DAN U ŠKOLI

                                                                                            1. septembar 1958. godine

Bila u Banjaluci jednom davno jedna osnovna  škola; sazidana ko zna kad. Imala je sve što joj treba: žućkasto, od mesinga izliveno zvono; dva krila sa po tri velike učionice; zbornicu, sanitarni čvor za muške i ženske, a pored kojeg su stepenice vodile u potkrovlje i kabinet za "Tehnički odgoj". Iza zgrade bješe školska kuhinja za djake; a imala je i podvornika Milu, crnokosog momka, rumenih obraza, zaduženog za sve; od zvona do ćumura. Imala je Juštu i  Janju, koje su svaki dan brinule o urednosti i čistoći škole, pa su se žute keramičke pločice u hodnicima naše škole sjajile kao ogledalo. Pristup školi odvijao se kroz dvije crne, metalne kapije, ornamentima ukrašene, a imala je i ogromno dvorište u kom su se djaci igrali "Žandara i lopova", popločano ciglom i dugačko skroz do ulice "Sime Šolaje", a okolo; posadjen drvored topola, koje su tokom junskih dana cvjetavale ispuštajući dosadne mace, bjele kao pahuljice snijega. Kao i svaka škola; imala je i metalnu plavu ploču, na kojoj je bjelim slovima pisalo; Osnovna škola "Petar Kočić". Važila je za jednu od najboljih  banjalučkih osnovnih škola.

I. razred, OŠ "Petar Kočić" septembar 1958 god.

Odozgo s ljeva na desno: 

Sevdić Stjepan, Kucelin Željko, Desančić Zoran, Šehović Arif, Bačevina Sejad, učiteljica-Bilbija Draga, Gunić Ismet, Brujić Milorad, Marković Branko, Džanović Sead, Stefanovski Mile, Pranjić Vitomir, Karabegović Emir, Zvonko A. Petrovski Andjelko, Mudrinić Dragan, Djurišić Duško, Muftić Mujesira, Bečić Faketa, Golubić Dragan, Gajišin Ljilja, Jeftić Srdjan, Mirčić Gospava, Osman Božana, Grabovac Gordana, Šerbula Marija, Husarić Mirsada, Blažević Nada, Marijanović Branislava, Filipović Fikreta, Djurišić Olgica, Vasić Mira, Jovičić Ljubica, Hajduk Vera, Aliger Jasna, Petričević Vesela, Babić Branka.

Prvih septembarskih dana davne 1958. godine, zajedno sa Kucom podjoh u tu školu; sa dječakom iz komšiluka, dječakom sa kojim mi je svaki dan započinjao i završavao provodeći zajedno bezbrižno djetinjstvo, igrajuć' se po ulici i "Banjalučkom polju". Isto godište; isto dvorište; ista škola; isti razred.

Osmjehom na licu, onako zbunjene i preplašene, baš kao brižna majka u razredu nas dočeka Bilbija Draga. Priča nam; mazi nas; tješi nas; hrabri nas, a Šerbula Marija plače k'o kiša; jer, htjela bi kući. Ona plače, a Bačevina Sejad nemiran, vrti se, juri, trči izmedju klupa, samo bi se igrao. 

Učiteljica uzima kredu, te na tabli nacrta kvadrat:

-Lonac ima uvo, - dodade kvačicu na kvadrat, te nastavi, - al' mu je potpuno gluvo, - kadkad ima dva, - dodade kvačicu i na drugoj strani kvadrata, - gluva su mu obadva.

Bješe to prva lekcija, zapamćena i naučena za cjeli život.

I dok neko plače, neko se smije, moj prijatelj Kuca i ja, k'o dva kipa. Sjedimo u zadnjoj, najsigurnijoj klupi, ne mrdamo i nije nas briga što je zovu "Magareća klupa". Nas interesuje samo zvono i kad će mo mi našoj kući. Nismo gladni, ne piša nam se i da se mene i Kuce pita, najbolje bi bilo, da Mile malo požuri sa tim zvonom i da se sve to što prije završi.

Napokon; nakon dugog preznojavanja i čekanja, zazvoni zadnje zvono, a nas dvojica k'o ofureni; bjež' kući.

Sutradan; idući na pijacu, ozarenih lica, moja mati i Kucina mati važno zaključiše; da je dobro što smo na nastavi mirni i pažljivi, da je dobro i to što se javljamo i da je jako važno što eto; prvog dana nismo sjedili u toj "Magarećoj klupi", a one nemaju pojma, a nas dvojica pouzdano znamo, da je najbolja strategija za svakog djaka da sačuva "živu glavu" i da ga taj dan niko ništa i ne pita.

Godina brzo prodje; za njom još jedna; dvije il' tri, a i sad, ponekad i u podsvjesti, baš kao kroz maglu vidim i čujem Granić Miru kako nam u trećem razredu čita "Čiča Tominu kolibu". Puna majčinske ljubavi i nježnosti prema nama, tihim glasom čita; povremeno podigne glavu, zastane; pogleda nas, a Kuca i ja zabrinuti; žalosni zbog starog čiča Tome; a nije znala naša draga uč'teljica i sto knjiga da nam pročita, mene i Kucu niko ne može rasplakati; jer, misli su naše i onako uglavnom na "Banjalučkom polju".

Danas i cjelo vrijeme dok sam pisao ovu priču, nešto me u mislima kopka; šta se dogodilo sa čiča Tomom, iz one knjige, "Čiča Tomina koliba". One što nam je Granićka čitala? Slabo se sjećam; bješe davno; al' sjećam se, da nam je uč'teljica još u razredu rekla; da je čiča Tomo imao jako, jako težak život; a sjećam i toga, da smo Kuca i ja poslije škole, uz sjetno klimanje glave znalački zaključili, da je on; čiča Tomo; u svom životu, ipak; jako, jako najeb'o.

COLOR AND CINEMASCOPE

                                                                                                                         1962. godina

Pedesetih i šezdesetih kino Kozara je bilo najveće kino i odredišna tačka, svih Banjalučana. Mjesto gdje su svi navraćali; barem jednom mjesečno, a ja visio tamo svaki dan. Kako i ne bih, kad sam stanovao tu; odmah, ni pedeset metara daleko. Banjaluka je imala tada četiri kina: "Kozara", "Čajevac", "Palas" i "Vrbas", sa povremenim predstavama u "Domu armije."

Pred Banjalučkim kinima u to vrijeme odigravao se paralelan život; život van filma. Pored mnogobrojnih Banjalučana, tu se zašto ne reći, okupljala i banjalučka manguparija; tapkaroši, šverceri, džeparoši, kockari, šibicari, rekao bih lihvari svih vrsta. Tuče su bile neizbježne i česte, a ponekad je to izgledalo dosta mučno; kukavički; podlo; ružno.

White mane

Tada je kino Kozara bilo domaćin, najvećim svjetskim filmskim projekcijama. Nije bilo filma, koji se nije prikazivao u Kozari. Navraćao je tu Kirk Douglas na piće, pa se onda pošorao sa nekim, a mi djeca se divili, kako dasa dobro mariše. Dolazili su i Humphrey Bogart i Johnny Weissmuller, Errol Flynn i Brigitte Bardot. Tu se odvijala bitka kod O.K. Corall-a, kad su Wyatt Earp i Doc Holliday pokokali cjelu bandu; tu je Tarzan davio lavove, a Cheeta sakriven u žbunju navijao za njega.

Tu je Joselito pjevao svojoj majci: "Majko slušaj moju pjesmu"; tu je Joja iz svog mitraljeza pobio pola švapske divizije; tu je Hercules lancima porušio stubove; tu je Diko optužen da je ukrao olovku, a nije, nego je dječak iz treće klupe izgubio olovku. (Film za djecu "Izgubljena olovka" i danas uživa zavidan rejting). Tu su grmljeli topovi sa Navarona, a Kleopatra vaskrsla i prošetala kroz Aleju i Borik te došla u Kozaru, da se pokloni Banjalučanima.

A onda; početkom šesdesetih na radost sviju nas kino Kozara otvorilo ljetnu baštu, najljepšu koja se mogla napraviti. Nove klupe, po zemlji posut bjeli pjesak, sa strane već veliki jablanovi, a pokraj betonskih zidova ukrasno žbunje. Pravo mjesto za gledanje filmova i uživanje za vrelih ljetnih noći.

Nažalost, prije dvije godine sam se i lično uvjerio, da više ne radi. Koliko čujem, tu je zimi klizalište za mlade. Ne znam da li je kao i prije "Hitna pomoć" u Aleji. 

Nisam protiv klizališta za mlade, ali sam protiv kalkulisanja, u stilu: "Poslije klizanja u kino".

VITAMINKA

Ljeto 1968.

Zaželih imati poni; mal' al' spretan bicikl', koji u to vrijeme krajem šezdesetih postade hit na ulicama Banjaluke. Mogao se sklapati; sa sicom i ručkama koje su se pomjerale i podešavale i kad sam za vrijeme ručka starom i materi rek'o, da bih volio imati bicikl', oni umuknuše, pogledaše se, a stari reče:

-Sine,-nema problema, zaradi, pa kupi, -a mati ga po hiljadu i prvi put podrža i dodade: 

-Idi u Vitaminku; pokušaj tamo; čula sam da  primaju sezonske radnike, -reče,  a meni već dosadilo to njihovo medjusobno podržavanje u svim prilikama i bez obzira o čemu se radilo i bez obzira dal' je nešto pravo ili krivo i nisam mogao razumjeti kako mala sitnica ili nepravda prema meni ili bratu ne može da se ispravi intervencijom onog drugog. Al' oni su bili uvjek jedinstveni; baš u svemu. Stari je nekad znao vrativši se sa roditeljskog sastanka da prikrije ponekog keca iz dnevnika; ne rekavši staroj; znao je da će biti napeto u kući, al' to nije radio da bih zadobio našu naklonost, jer je cjelog života imao našu naklonost, nego je to radio da bi nam dao vremena da ispravimo slabu ocjenu. Vidim; nema vajde i preostaje mi da tražim posao i zaradim za biciklo.

Sutradan u zoru, poranim; idem tražiti posao u Vitaminku. Sam samcat, koračam preko preko Banjalučkog polja, sa rukama u džepovima. Izlazim na asvaltiranu cestu pokraj poligona za auto-školu, a poneki biciklista mi dolazi iz daljine, a tek kad mi pridje bliže onda vidim da ima štap za pecanje i da ide prema Vrbanji i Vrbasur. Mačka mi pretrči preko puta, a ja se tobož' uhvatim za dugme, da ne baksuziram. Jutro je; dosta je svježe, sunce još nije izašlo. Vrane gaču po Banjalučkom polju, a tu i tamo poplašim jato vrabaca, koje upravo čerupa konjsku balegu, a ono samo preleti desetak metara, pa se opet spusti na isto mjesto.

Napokon; dolazim nadomak Vitaminke, a sad treba vidjeti i naći to mjesto gdje se primaju radnici. Pogledam ljevo; pogledam desno, te spazih noćnog čuvara kako puši.

-Nije daleko, odmah tu, iza, - reče, pokazujući prstom. 

Iza ćoska zgrade, dolazim u jedno dvorište ali tu je već grupa od stotinjak žena, koje isto traže i čekaju posao, jer i one bi isto da "kupe ponija". Vidim, da tu nema reda, nego onako; čekaš u grupi, pa kad otvori: juriš, ko brži, ko jači, a vidim da sam i jedini muški, golobrad i najmladji.

-Gdje sad da ja stanem? - pitam se, a one u grupi, zbijene jedna do druge, oznojne, raščupane, nepočešljane, debele i masne, sve ijedna bez ponekog zuba, puše i pričaju; medjusobno se guraju i kako sad da im pridjem i guram se sa njima? Graja se pojačava, a to bješe znak da će se vrata otvariti i da se treba pripremiti za start. Zatalasa se grupa, a jedna se izdera na babu pored sebe:

-Ja sam došla prije tebe, a ti sad 'oćeš preko reda, e vala nećeš, - te je laktovima podboči i za čas počne naguravanje i svadja. Istog časa me oko zaboli. Mislim se: bježi odavde, što prije, nemaš nikakvih šansi i ne pokušavaj. Sa "babama" nikad, ama baš nikad, ne ulazi u verbalan sukob, jer si unapred izgubio. Svaki muškarac u takvim prilikama obavezno "gubi", jer one ne biraju sredstva i način da te ismiju, narugaju ti se, izigraju te i posrame. Bježi kući, dok si još živ.

Bješe to jedno loše iskustvo i moradoh tražiti drugu priliku za posao i biciklo, jer taj put u Vitaminki ne imadoh sreće, a kako to u životu biva, kad nešto želiš, onda ti obično izmiče iz ruke.

Uhvatim se ponekad kako razmišljam o materi i ocu i kako su se odnosili prema meni i bratu, a tek danas, kad sam roditelj, kad imam svoju djecu razumijem njihovo medjusobno podržavanje i sad dobro znam, da je to jedan i jedini ispravan put, da bi se u porodici održao zdrav odnos, sve ostalo vodi u podvojenost, vuče na nečiju stranu, a često završava separatizmom.