KITIR

Prolazim molom u Hamiltonu, sve blješti; izlozi puni robe, butici, picerije, kafići; naroda k'o oblaka. Svi nešto kupuju i svi nesto žvaću, a jedan mali dečkić se dere. Dernjava njegovog plača para uši svim prolaznicima. Ljudi ga u prolazu gledaju smijući se. Neki bogami kiselog osmjeha. Mali sjedi na prohladnom podu, a mati pored njega, posmatra ga kako "divlja". Ne smije mu ništa; ni da ga pipne; jer, to je po kanadskom zakonu najstrožije kažnjivo. Ne smiješ biti "grub" sa djecom i nedaj bože da ga malo i klepiš po turu. Može te neko prijaviti, a policija stiže i pravi uviđaj, a onda tek problemi stižu. Dolazi u pitanje i tvoje roditeljsko vaspitavanje, pa čak; da li možes i svoju vlastitu djecu zadržati. Istog časa mi dodje u sjećanje jedan trenutak iz mog života.

Proljeće 1956. god.

-Kitir! - kitir! - kitir! - Alejom čujemo prodavca kitira. Nosi ispod ruke punu korpu roza kitira, do pola prekrivenu najlonom.

Kitir se prodavao na utakmicama, pred kinom, pred školom, kitir je svagda bio najmilija poslastica malih Banjalučana. Ima li banjalučko djete, koje bar jednom u životu nije probalo kitir? 

Mi dječurlija; rastrčali se po dvorištu. 

-Mama! - mama! - mama! - evo kitira, bac'mi za kitir! - svaki od nas ispod prozora zove mamu, da mu baci pet aluminijskih dinara za kitir. Bio je kitir juče, bio je kitir i neki dan, ali; evo kitira i danas. Neki već dobili lovu i trče da kupe, a ja još nisam dobio pet dinara. Dobio sam juče; al' ja bih htjeo opet. Mati mi sa prozora govori; da nema kitira danas, a ja se po travi valjam i vičem:

- Ajoj, ajoj! - moja mama nema pet dinara!

Ona na prozoru ozbiljna i ljuta, brukam je pred komšijama; al' ne pokazuje emocije. 

-Dodji kući; dobit ćes za kitir, - trčim uz stepenice da dobijem pet dinara za kitir. Ona otvori vrata, a onda ih zaključa. 

Dobijao sam ja za kitir i kasnije; al' nikad se više nisam valjao po travi.