1965. godina
Stanovao je Majkara na sedmom spratu našeg nebodera. Imao je sestru Miru i po ničemu se nije razlikovao od nas, osim po visini i reklo bi se trapavom koraku, te po njemu karakterističnom pokliču: "Ta, ta, ta, ta!". Kod kuće su ga zvali Mišo, u školi Milan, a mi smo ga zvali jednostavno, Majkara, možda i zato što mu je nadimak izvučen iz prezimena, a možda i zato što je bio živahan, mobilan, nestašan, krupan, za svoje godine mali div. Počevši od sitnijih malih podvala, nestašluka, kasnije i dječje delikvencije gotovo ništa nije moglo proći bez njega. Bio je upleten u sve, bio je povodljiv, bio je "djevojka za sve".
Čujem neku galama što dolazi iz vana, izjurim na balkon, a Žare, Pepi, Mijo, Salama, Mali Žuja, Ile, Kec, Šele za nekog i za nešto navijaju. Zoka, stoji na stazi koja vodi u kino Kozaru, dočekuje i volejom napucava jabuke, što jedna za drugom stižu, kao djulad bacane sa prozora našeg nebodera. To Majkara uz gromoglasno odobravanje i navijanje nas navijača, gadja Zoku, a ovaj izbjegava jabuke i svaku volejom dočekavši vrhom bakandže raspršti kao grudvu snjega. Majkara proviri sa prozora:
-Ta, ta, ta, taa..! - i baca seriju jabuka, koje stižu jedna za drugom, a Zoka nema kud, bježi i sklanja se u stranu.
-Majkara! - kad izadješ nos ću ti razbiti! - viče Zoka, na veliko veselje nas sviju.
-Majkara! - kad izadješ nos ću ti razbiti! - viče Zoka, na veliko veselje nas sviju.
Potraja ta komedija dvadesetak minuta i sigurno je pet kila jabuka Zoka na naše opšte veselje i Majkarino zafrkavanje, razbio volejom.
Za ljetnih dana svi iz male raje išli su kod Primusa u haranje jabuka, a pored toga stižu me sjećanja, da je Majkara sviju nas snabdjevao svim vrstama sladoleda "Ledo", u kornetu, na štapiću ili sa kašikicom, a "Bronhi" bonbone sa dimnječarom su bili prava poslastica. Danima su to crpili iz skloništa, tu odmah, pored crkve, preko ulice u "Popovoj bašti", gdje su kao vjeverica orahe, zakopavali slatkiše, da im neko ne ukrade. Niko ne zna kako, sve čisto i regularno, katanci na "Ledo" frižideru postavljenom ispred našeg nebodera na svom mjestu, neoštećeni. "Borik" trgovina neprovaljena, a bonbone se služe svuda okolo.
Mjenjaju se poslovodje, jedni odlaze, drugi dolaze.
-Kako to..!?
Pitajte Dejvida Koperfilda, možda će vam on znati objasniti, a izmedju nas niko neće ni pokušati da objasni i svi su se pravili da ništa ne znaju.
Dodje zemljotres i to bješe zadnji put kad vidjeh mnoge, pa i Majkaru, koji je odselio za Beograd, al to ne bješe njegov grad. Patio je za Banjalukom, za rajom, koja se rasula svuda po Jugi.
Dugo vremena, dolazio je Majkara u Banjaluku. Nemogavši prežaliti staro društvo sjedio u Aleji na nekoj od klupa, čekajući da se pojavi neko od naše raje.
Početkom sedamdesetih, možda tri ili četri godine poslije zemljotresa, stiže me vjest u Zagrebu, da je Majkara tragično završio u svojoj osamnestoj godini. Znam da taj dan nikad neću zaboraviti, zaboljelo me. Ko je prekoračio ili smio da prekorači svoja ovlaštenja?
No comments:
Post a Comment