TARZAN ZVANI GARINČA

 Na okupu u bašti: Rada, Snježana, mala-Mimica, Saša, Sveto, Zlatko, Bruja, Z.Mesić-Ćelo

Naše dvorište bješe veliko i ravno; a omedjeno ulicama sa tri strane, činilo se kao oaza zelenila. Imalo je i baštu; u kojoj sam se igrao hvatajući bjele leptire, a u kojoj su sredinom pedesetih stanari sadili kukuruz i drugo povrće. Nije taj kukuruz bio za ljudsku ishranu; nego za kokice nosilje; koje su se nesmetano šetale po dvorištu, a mi vazda natjeravali pjetlove da se tuku; jer bilo je tu i nekoliko kokošinjaca smještenih uz veliki zid; koji je djelio dvorište od "Novih zgrada".  

Domaćice su sa obaveznim podbočajem u sredini, prostirale i sušile veš u dvorištu, pa smo se ponekad ljuljali na nečijem praznom štriku; sve dok štrik ne bi puk'o. 

Na sred dvorišta bila je jedna kućica, a men' mati i otac vazda govorili, da se držim podalje od nje. Imala je stara zahrdjala vrata bez prozora, kroz koji smo mi dječurlija bacali kamenje i slušali štropot vodurine; na dnu bazena pokrivenog tom kućicom. Bile su tu i stepenice za spuštanje dole, a otac mi je rekao, da je sve to radi nedaj bože, nekog požara. Kasnije su tu kućicu srušili i  betonskom pločom krova zatvorili cjelu rupu. Ništa se više ne vidi; ali ja znam, da je i danas tu, na sredini našeg dvorišta pod zemljom; pokrivena cisterna u kojoj je voda.

Tim dvorištem su trčali Lipicaneri sa fijakerom, dok ih je čika Mate držao za kajase. Tu sam se igrao lopte, valjajuć' se po travi. Tim dvorištem se prolamao glas Nade Mamule i Himze Polovine i u tom dvorištu sam gajio svoje golubove; a Buco razbio prozor skidajući padobranac sa drveta i baš tu; u tom istom dvorištu su teta Milica i teta Mabila čupajuć' za kose jedna drugu odmjerile snagu; a mi navijali. Prvo su se kao bokseri na vaganju prije borbe verbalno "počastile", a onda šakama nastavile; te završile rvačkim "Grčko-Rimskim" stilom na zemlji, a meni bješe draže gledati tih pola minute tuče izmedju njih dvije; nego da mi je netko platio sjedalo u "Medison Square Gardenu", za meč u teškoj kategoriji; izmedju Flojda Patersona i Ingemana Johansona, koji su se baš u to vrijeme tukli za titulu svjetskog prvaka. 

Bilo je to dvorište u kom je stanovala Olgica Kezić; ćerka čika Acija, a djevojka proslavljenog Tome Kneza, koji nas je vodio na kolače u "Minjon".

  

Stanari naše zgrade i okolnih bili raznih zanimanja i  nacionalnosti; iz raznih krajeva zemlje. Na trećem spratu naše zgrade stanovala je Rada Frančeski košarkašica "Mladog krajšnika" i njezina sestra Brankica, kasnije udata za Nebojšu Popovića; rukometaša Borca. 

Preko puta mene su stanovale tri sestre: Rada, Mira i Ljilja. Sa Ljiljom najmladjom od njih išao sam u istu školu. Sve tri su bile ljepotice, a njihov otac Nikola, ratni vojni invalid; spomeničar; prvoborac i majka Desa; jako fini ljudi. Prijalo je biti njihov komšija. Svakodnevno smo se družili i zalazili jedni kod drugih u stan.

U našem dvorištu bio je jedan dečkić; Garinča smo ga zvali; po čuvenom brazilskom krilu, Garinči; a naš Garinča je bio nestašan dečkić. Naš Garinča je bio i vragolan, baš onakav kakav mališani znaju biti. Bio je glavni dasa u dvorištu i svima redom djelio je ćvoke, a nije bilo dana, da neko ne zaplače; jer ga je Garinča malo dovodio u red. Njegova majka, fina žena, stalno je intervenisala i kontrolisala njegovo ponašanje  i "Rad nogu". Svakodnevno je krišku hljeba sa pekmezom spuštala na špagi, jer Garinča nije imao vremena da ide kući, koliko je bio zaigran; mislim da se radilo o nekoj vrsti ili preteći FedEx-a. 

Svi u dvorištu smo znali, da je Garinča trz'o na Ljilju, pa je jedan dan Garinča u svom nestašluku otišao korak dalje, te se u želji impresionirati Ljilju, popeo na visoki zid našeg dvorišta.

Sveto, Pindjo, Garo.

-Ljiljo; vid'me! - povikao je, ugledavši je na tarasi, skočio na granu obližnjeg drveta i sa rukama se zakačio, a grana se savila; pukla; a on sa visine od preko tri metra pao na ledja. 

-Ajoj majko; ajoj majko! - dvorište grmi.  

Svi stanari izletješe na prozore. Šta se dešava!? Svako misli na svog Garinču. Sva sreća, pa se nije povrijedio, a mogao je; jer, pad je bio stravičan.

Sestre Milić su 1959 odselile u Sarajevo, a rastanak za mene i brata bješe tužan i bolan. 

Uskoro u njihov stan je doselila porodica Jagodić, otac Milan, majka Gospava, te Sreja i Mladjo-Pindjo. 

Čika Milan je bio vrstan lovac; često je iz Karanovca donosio divljač, a teta Gospava pripremala gozbe od fazana i zečetine; te mene i brata zvala na ručak, da se pridružimo Sreji i Pindji. 

Sa Srejom sam se ljepo družio i provodio dječačke dane, a imali smo plan sa izvidjačima ići na more, a što je najvažnije; Sreja je bio najjači i niko me nije smio pipn'ti. 

Danas; junaci ove priče su razbacani; svuda po svjetu. Ljilja je u Holandiji, a Mirjana, danas živi u Australiji. Na žalost; Rada; Ljiljina i Mirjanina sestra, preminula je u Makarskoj, nakon teške bolesti.

Rada Frančeski je živjela dugo u Banjaluci, a da li je još u gradu na Vrbasu; to ne znam, a njezina sestra Brankica, živi negdej na "Bliskom istoku". Garinča; junak ove priče i danas živi u Banjaluci. Sreja je odselio iz Aleje br.30 prije; dvije tri godine. Mladjo se nalazi u Švedskoj. Čika Marko Mesić je odselio u Zagreb početkom sedamdesetih i u Brezovici nadomak Zagreba sebi napravio vikendicu.

Tu; u tom dvorištu i danas stanuje Šefik Tirak; čika Mustafin i teta Almasin sin, koji je prvi pojeo svoje kolače, što nam je Knez kupio i onda pitao: 

-Jel, - oće'l neko da mu pomognem?

PRVI DAN U ŠKOLI

                                                                                            1. septembar 1958. godine

Bila u Banjaluci jednom davno jedna osnovna  škola; sazidana ko zna kad. Imala je sve što joj treba: žućkasto, od mesinga izliveno zvono; dva krila sa po tri velike učionice; zbornicu, sanitarni čvor za muške i ženske, a pored kojeg su stepenice vodile u potkrovlje i kabinet za "Tehnički odgoj". Iza zgrade bješe školska kuhinja za djake; a imala je i podvornika Milu, crnokosog momka, rumenih obraza, zaduženog za sve; od zvona do ćumura. Imala je Juštu i  Janju, koje su svaki dan brinule o urednosti i čistoći škole, pa su se žute keramičke pločice u hodnicima naše škole sjajile kao ogledalo. Pristup školi odvijao se kroz dvije crne, metalne kapije, ornamentima ukrašene, a imala je i ogromno dvorište u kom su se djaci igrali "Žandara i lopova", popločano ciglom i dugačko skroz do ulice "Sime Šolaje", a okolo; posadjen drvored topola, koje su tokom junskih dana cvjetavale ispuštajući dosadne mace, bjele kao pahuljice snijega. Kao i svaka škola; imala je i metalnu plavu ploču, na kojoj je bjelim slovima pisalo; Osnovna škola "Petar Kočić". Važila je za jednu od najboljih  banjalučkih osnovnih škola.

I. razred, OŠ "Petar Kočić" septembar 1958 god.

Odozgo s ljeva na desno: 

Sevdić Stjepan, Kucelin Željko, Desančić Zoran, Šehović Arif, Bačevina Sejad, učiteljica-Bilbija Draga, Gunić Ismet, Brujić Milorad, Marković Branko, Džanović Sead, Stefanovski Mile, Pranjić Vitomir, Karabegović Emir, Zvonko A. Petrovski Andjelko, Mudrinić Dragan, Djurišić Duško, Muftić Mujesira, Bečić Faketa, Golubić Dragan, Gajišin Ljilja, Jeftić Srdjan, Mirčić Gospava, Osman Božana, Grabovac Gordana, Šerbula Marija, Husarić Mirsada, Blažević Nada, Marijanović Branislava, Filipović Fikreta, Djurišić Olgica, Vasić Mira, Jovičić Ljubica, Hajduk Vera, Aliger Jasna, Petričević Vesela, Babić Branka.

Prvih septembarskih dana davne 1958. godine, zajedno sa Kucom podjoh u tu školu; sa dječakom iz komšiluka, dječakom sa kojim mi je svaki dan započinjao i završavao provodeći zajedno bezbrižno djetinjstvo, igrajuć' se po ulici i "Banjalučkom polju". Isto godište; isto dvorište; ista škola; isti razred.

Osmjehom na licu, onako zbunjene i preplašene, baš kao brižna majka u razredu nas dočeka Bilbija Draga. Priča nam; mazi nas; tješi nas; hrabri nas, a Šerbula Marija plače k'o kiša; jer, htjela bi kući. Ona plače, a Bačevina Sejad nemiran, vrti se, juri, trči izmedju klupa, samo bi se igrao. 

Učiteljica uzima kredu, te na tabli nacrta kvadrat:

-Lonac ima uvo, - dodade kvačicu na kvadrat, te nastavi, - al' mu je potpuno gluvo, - kadkad ima dva, - dodade kvačicu i na drugoj strani kvadrata, - gluva su mu obadva.

Bješe to prva lekcija, zapamćena i naučena za cjeli život.

I dok neko plače, neko se smije, moj prijatelj Kuca i ja, k'o dva kipa. Sjedimo u zadnjoj, najsigurnijoj klupi, ne mrdamo i nije nas briga što je zovu "Magareća klupa". Nas interesuje samo zvono i kad će mo mi našoj kući. Nismo gladni, ne piša nam se i da se mene i Kuce pita, najbolje bi bilo, da Mile požuri sa tim zvonom i da se sve to što prije završi.

Napokon; nakon dugog preznojavanja i čekanja, zazvoni zadnje zvono, a nas dvojica k'o ofureni; bjež' kući.

Sutradan; idući na pijacu, ozarenih lica, moja i Kucina mati važno zaključiše; da je dobro što smo na nastavi mirni i pažljivi, da je dobro i to, što se javljamo i da je jako važno što eto; prvog dana nismo sjedili u toj "Magarećoj klupi", a one nemaju pojma, a nas dvojica najbolje znam, da je za svakog djaka najvažnije da sačuva "živu glavu" i da ga taj dan niko ništa i ne pita.

Godina brzo prodje; za njom još jedna; dvije il' tri, a i sad, ponekad i u podsvjesti, baš kao kroz maglu vidim i čujem Granić Miru kako nam u trećem razredu čita "Čiča Tominu kolibu". Puna majčinske ljubavi i nježnosti prema nama, tihim glasom čita; povremeno podigne glavu, zastane; pogleda nas, a Kuca i ja zabrinuti; žalosni zbog starog čiča Tome; a nije znala naša draga uč'teljica i sto knjiga da nam pročita, mene i Kucu niko ne može rasplakati; jer, misli su naše i onako uglavnom na "Banjalučkom polju".

Danas i cjelo vrijeme dok sam pisao ovu priču, nešto me u mislima kopka; šta se dogodilo sa čiča Tomom, iz one knjige, "Čiča Tomina koliba". One što nam je Granićka čitala? Slabo se sjećam; bješe davno; al' sjećam se, da nam je uč'teljica još u razredu rekla; da je čiča Tomo imao jako, jako težak život; a sjećam i toga, da smo Kuca i ja poslije škole, uz sjetno klimanje glave znalački zaključili, da je on; čiča Tomo; u svom životu, ipak; jako, jako najeb'o.

TREĆA VRSTA

Sve govori i ukazuje na to, da nikom nema ulaska u "Evropsku mašinu", dok tamo neki pederi odlučuju o tome, a fakat, odlučuju. U svim svjetskim, političkim strukturama i parlamentima ima ih, ko mravi, gdje su se uvukli  debeli, masni, crvenih obraza starci, umjetnih vilica sa djozlucima čija dioptrija ispada iz svih okvira, oni isti što svaki dan na eks popiju pun dlan ljekova; oni, što na sto metara trče deset metara pa stanu ko sipljivo prase i kažu:

"U jebo'te, ne'mogu više", al' za dobre plate filozofirati mogu cjeli dan. I dok se u Beogradu digla kuka i motika oko gay parade, a mnogi Kanadjani me na poslu zapitkuju; šta se to dogodilo sa gay paradom, tamo kod nas, jer sve što ne valja serviraju ti na tanjir, odmah; začinjeno sa podsmjehom, isti oni kojima je svaka druga bullshit. Šta imam pričati; vidjeli su na svim kanadskim i američkim tv. kanalima udarnu vjest, ko da je to najveći svjetski problem, pa eto; Balkanci opet prave belaj. Uvalili neke testove, koje države moraju da popune, ako ne olovkom onda more malo pendrekom; test proba za Srbiju, kao budućeg kandidata ulasku u Evropsku uniju. A u Beogradu, standardno; po balkanskim navikama, žučno, gotovo pogibeljno, jer naš narod ništa ni ne riješava bez emocija i udaranja u prsa, a onda neko iz mase poviče "Bando crvena" i haos je komletan, pa ispada da je to jedini način da se pred licem Evrope i svjeta prikaže trenutna "zrelost" kandidata za uniju. Kako je bilo; Beogradjani su dobro i prošli, jer zaboravili su oni da im ovi bolesnici mogu poslati sa neba nekoliko pederskih paketa i eto ti opet; bullshit. Izgledi su da će iz predmeta "Topla braća" Srbija tropn'ti na polugodištu. Ih! Ko da je to neki važan predmet; to mu dodje ko "Domaćinstvo" u osnovnoj školi. Šta ima veze; kad ima još vrućih predmeta iz kojih naši političari mogu izvući neke dvojčice; ako ništa ono bar preko veze, jer ima i kod njih, isto ko i kod nas; usluga za uslugu.

Prvo, pripreme paradu dotičnih, baš u vrijeme kad Hilari dolazi, da uvažena gošća ima čim "ošamariti", domaćina i ukazati mu na propuste u ostvarivanju viših ciljeva demokratije; jer, znaju oni jako dobro, da Balkanci ne daju nikom, a to da ne daš nikom, baš i nije neka preporuka za Evropu; jer, po svjetu, da prostite; "lud zbunjenog."

Negdje u nekom listu pročitah, kako neka glumica, naravno holivudska, hvaleći se kaže, da ima mnogo prijatelja, medju homoseksualcima. E, to vam se gospodo moja zove tolerancija, to je sad moderno, bar nam tako poručuju oni što kroje standarde; a kod nas; odma kamen i pravo u glavu.

Da li Srbima, Hrvatima i ostalima skoro ima il nema Evrope, teško je reći; a po svemu se čini, tako izgleda, da je Balkanska soba napokon otključana, a nadaj mo se i boljih dana.

Jednog hladnog aprilskog dana, upalih telkać, a ovdje u Kanadi je vazda hladno. Gledam neka parada; liči na karneval ili tako nešto. Svi nešto plešu, mašu rukama, zvižde, bacaju neke krepapire.

Nešto mi nije jasno, kontam i kažem gospodji:
-Vid' neki karneval u Otavi!
Ona pridje, gleda:
-Ma kakav karneval, - vidiš da su to pederi, - a ja zatečen ostadoh buljeći.

-Jes, jebem ti, - tek tad shvatih da moja žena zna sve, a gledam; vesele se, pjevaju, drže se za ruke, pozdravljaju publiku, našminkani muškarci, goli do pasa, po onakvom kijametu jer i susnježica pada ili mi se čini, od svih onih šljokica, svjetlećih papirčića, da je susnježica, al' njima nije hladno, jer oni su topla braća, a bogami; ništa za njima ne zaostaju i ženski pederi. Karneval veličanstven; defiluju ko kineska vojna parada, a kolona se otegle; u nedogled.

Postoje dvije riječi od kojih sam uvjek zazir'o, kojih sam se vazda ustručavao na engleskom izgovorit' da mi se ne omakne, a koje su slične, pa sam bio više nego frustriran spoznajom, da dvije različite riječi, gay i guy imaju toliku sličnost pri izgovoru, a veliko i različito značenje. Dobro sam morao paziti, da pri izgovoru ne pogriješim i društvu ne kažem: 

-Hello gays!

Sjetih se bezbrižnog života u Banjaluci i davnih šezdesetih godina, kad sam stajao pred izlogom i buljio zajedno sa vel'kim Žujom, kroz izlog u trgovinu; ispod naše zgrade.

-Gledaj ga u oči, - reče Žuja
-Koga? 

-Njega.
-Što?
-Gle, gle, - ma gledaj ga; majku mu jebem! - ama gledaj ga, - ma gledaj ga, kako samo gleda.
-Pa šta? - ne vidim ništa.
-Ja budale, - kako ne vidiš? - prekori me Žuja, - pa on ti je peder.
-Peder!? - u jebo te, - a; šta će mo sad? - priupitah ga, onako tiho, da nas ne čuje, - a kako znaš?
-Vidi mu se u oč'ma.

-Žuja, a jel' to prelazno?

-Koje?

-Pa to, peder.

-More bit, ako te neko safata.

Bješe to moja prva spoznaja, kako prepoznati pedera, a kako vel'ki Žuja reče, "po oč'ma", a Žuja je bio  najstariji od nas i on je sve znao.
Mnogo godina kasnije u Zagrebu, Štef drugar sa posla, reče:

-Šnajder uzima mjeru, pazi se njega, - a Šnajder bješe čovjek debelih usana; sa naočalama debelih crnih okvira, u koje su bila uglavljena dva stakla sa dioptrijom; kao dno od pivske flaše. Ne skužih odmah, pa priupitah opet: 

-Šta!? - pa svi šnajderi uzimaju mjeru, - misleći na prave krojače.

-Ma ne taj šnajder, nego onaj; tamo, - pazi se, vidio sam ga kod "Varteksa" ispod zida na "Trgu Republike", kako se vodi sa ljubavnikom za ruku.-Oho! - tu smo, - znači on je derpe? - zaključih, a onda još od njega saznadoh neke detalje, kao ima ih, koji su plus i koji su minus, pa sam odmah zaključio, da oni rade na baterije.

-Ma ne na baterije, - nego, zavisi.
-Šta zavisi!? - opet ja.
-To je malo komplikovano, - reče.

-Hoćeš reći, da i madju njima ima pedera!? - a Djuro i Savo, samo se smiju.

Poslije tog saznanja zaobilazio sam Šnajdera u velikom luku, a kako sam kasnije čuo; pokušali su drugovi članovi na partijskom sastanku da prodiskutuju na tu temu i da druga Šnajdera stave na dnevni red, u stilu; "Tko je to vidio, tako se ponašati", al' se drug član ne dade zbuniti:
-Nek se javi onaj, koga sam..! - priupita on drsko, a drugovi članovi; zaćutiše ko ribe, misleći valjda, zajebi radnju, moglo bi mnogo toga isplivati na površinu. I sastanak bi završen, prije neg' je počeo.

Prisjetih se onih dana kad mi je Žuja pokazivao pravog pedera i kako ga po oč'ma moš prepoznati i kako to more biti prelazno ako te neko safata i sjetih se da sam stalno mislio, da je poslovodja naše trgovine u zgradi peder zato što te zajebe; kad kupuješ hljeb i mljeko; pa ti ne vrati kusur.

   

AUTOSTOPER

Jedne hladne zimske večeri, dok je napolju vijala mećava, a mi okupljeni u prijatnom društvu, ćaskali o svemu i svačemu, "prekori" me Tamara, prijateljica, koja čita ove priče, majka troje ljepih, bistrih, mališana i svi jedno drugom do uveta.

-Zasto pišeš samo o Banjaluci kad si duže živio u Zagrebu? - napiši nešto i o Zagrebu.

-Imao bih dosta toga da napišem o Zagrebu, ali bih onda morao da otvaram i Zagrebački kaleidoskop, - rekoh joj.

Ipak, napisat ću neku priču, koja bi se mogla uklopiti i odmah mi padoše na pamet detalji vezani za gostovanja Borca u Zagrebu; ali koga interesuje priča o utakmici, kad se ljudi pale na politiku i isprazne sažvakane teme, u kojima mogu da se nadmudruju, napadaju, vrijedjaju, a ja više volim nešto kreativno, da se ne zamaram sa glupostima. Ima još dosta u životu da se živi i napravi ljepih korisnijih stvari, važnijih nego se prepucavati s nekim ubjedjivajući ga u nemoguće. Bolje je vrijeme provesti recimo u igri sa unucima, a djeca brzo rastu i više nikad neće biti toliki.

Da, neki se pale se na politiku; al' ja se ne palim na to. Palim se samo kao normalan na; ma znate vi dobro, već na šta mislim, al' najvažnije je da se još ne palim na guranje. Imam nekoliko pričica, pripremljenih, vezane za Zagreb. Možda, priča o autostoperu, možda priča o našim prijateljima, dragim Talijanima Ramildi i Djovaniju, ili priča, kad sam zbog neopreznosti ostao zaključan u krugu Dinamovog stadiona "Maksimir".                                                                                          

jun 1986. god.

Kiša pada, a nebo iznad Zagreba se otvorilo; pravi ljetni prolom oblaka i ne da pada, nego lije, a ja na križanju Selske sa Končarevom; odmah do starog gradskog kupatila, čekam zeleno na semaforu. Prilazi mi čovjek, bez kišobrana; hvata rukom za bravu vrata mog auta. Vidim, pokis'o je k'o miš i misleći da ga treba prebaciti tu negdje; blizu, ili možda do Trnskog, usput mi je; ajd' da pomognem čovjeku; otvorih mu vrata: 

-Šta je prijatelju, dokle ideš? - zapitah ga; smijući se, onako u šali.
-Vozi za Karlovac!!! - idemo na janjetinu! - izdera se on na mene, a ja se odmah uozbilji i nije mi pravo.
Opa; mislim se u sebi, ovaj nije baš tačan.
-Šta će mo u Karlovcu, kad imaš janjetinu i ovdje u Zagrebu? - pokušavam ga malo omekšati. Pogledam ga ispod oka, a on; neobrijan sav raščupan, bazdi na znoj i duvan; smrdi k'o tvor, a kapi se sljevaju niz njegovo lice. Osjetih; vrag je uzeo šalu i vidim da ću imati problem, a odmah mi pade na pamet, da ga odvezem pred stanicu milicije, na Trešnjevci, pa nek se oni bakću s njim. Napravio bih upravo to, ali već sam prošao Končarevu, a sljedeća najbliža je Remetinec, čini mi se.

-Ma za Karlovac, idemo na janjetinu, slušaj što govorim! - opet on strogo, te nastavi, - vozi, - sad skreni, desno, tu, tu, u ovu ulicu! - prstom mi pokazujući ulicu, kod dječijeg kazališta Trešnjevka.
-Samo da uzmem torbu! - tu me čekaj, jesi čuo?! - reče on strogo.

-Ajde; samo požuri, nemoj da te moram čekati - rekoh mu.
Jest; malo sutra, čim on zalupi vrata, a čiko po gasu.
-Jebem ti budalu, - rekoh sebi.

Naravoučenije:

Jebala'vas janjetina ne otvaraj nikom kog' ne poznaješ!