LJETO 1962.

August 1962.

Svake godine, redovno, dolazio je čika Sava kod nas u Zagreb na "Zagrebački Velesajam", uvjek provjeravajući mene i brata, kako smo ošišani; a mi se smijali, mi mu se radovali. Zadnji put to bješe osamdeset osme; a već u ljeto iduće godine javiše nam tužnu vjest; da je umro; iznenada; na operacijskom stolu. Doktori ga samo otvoriše i zatvoriše. 

-Nema mu pomoći, - rekoše; a meni na njega ostadoše sjećanje, iz ove priče.

Jednom stari meni reko da će mo ići u Srbiju, da posjetimo njegovog strica Savu; a Sava, kako smo ga svi zvali, bješe najmladji od petorice braće njegovog pokojnog oca Djure. Davno je Sava otišo u Srbiju, još tridesetih godina prošlog vjeka; kao golobrad dječak. Otisn'o se u svjet, izučio školu, tamo se oženio i zasnov'o porodicu, napravio kuću i postao ugledan gradjanin Aleksinca; malene varoši nadomak Niša.

Bilo mi je drago što ću ići u Srbiju, što ću vidjeti Miška i Nenu, drago mi je, jer sam od starog čuo da Miško ima punu kuću igračaka; al' nije mi drago što je Miško meni stric; jer, kako on može meni biti stric, kad je mladji od mene, pa sam stalno zapitkivao starog, kako to more biti? Vazda sam mislio da svaki moj stric mora biti stariji od mene. Nena je jednom preko ferja bila kod nas u Banjaluci; još dok smo stanovali u Aleji preko puta Socijalnog, na broju trideset; čitala je knjigu na našoj tarasi, a Sreja je vidio, pa je i on svaki čas k'o fol nešto zaboravio na svojoj tarasi. Trzno Sreja na nju, zacopo se do daske; a kad je otišla onda me vazda zapitkiv'o dje't je Nena? Bila je izuzetno ljepa djevojka, a u šali je govorila kako smo mi Brujići sočna familija.

Nisam puno znao o Srbiji; osim onog, iz "Prirode i društva" što smo uč'li, da je Srbija brdovita; bogata rudama, da je Beograd glavni grad i da Tito živi u njemu; a ja sam znao i da su Zvjezda, OFK i Partizan, iz  Beograda, al'; to i nije važno, jer to nismo uč'li.

Moj brat nije bio u planu za put sa nama, jer stari je procjenio da nije "moralno politički podoban" za taj put, pa smo ga ostavili kod materine rodbine, jer on je išao svuda sa nama, al' samo u nezvanične posjete; tu po Banjaluci, a ja sam bio sa ljepim manirima i bio sam pravi predstavnik naše familije.

Vrijeme pred put brzo prodje, drma me trema, a mi iz Banjaluke za Beograd krenusmo po mraku. Ljeto je, al' jutro, pa je svježe, a meni u kratkim hlačicama hladno. Istog jutra, za dana osvanusmo na autobusnoj stanici u Beogradu; odmah blizu željezničke stanice. 

Buljim i gledam okolo, šaram očima i sve mi nekako neobično, jer odjednom vidim brdovit grad, ulice idu uzbrdo i nizbrdo, vidim tamno zelene tramvaje na koje se kače mali cigančići vozeći se džabe i prvi put vidim trolejbuse; autobuse koji idu na struju i ništa se ne čuju, a imaju i volan k'o pravi autobusi, samo ih drugačije zovu. Vidim ulice pune svjeta, saobraćaj, gužva; ubi bože, a vidim i ljude u šajkačama, opančićima, prslucima i onim smješnim hlačama; vidim da  Beogradjani od toga ne zaziru i da se toga ne stide, a vidim da se isto tako nose šimi cipele, bjele najlon košulje, vozaju se vespe i da se na radiju čuje Savo Jeremić sa svojom frulicom, Net King Col, Ray Orbison i Djordje Marijanović, jer Beograd je egzotičan grad u kom se sudaraju različite kulture, mješavina modernog i tradicionalnog.

Stari ode da kupi karte za autobus, bogami; potraja to, a kad se vratio gotovo opravdavajući se reče, da nije mogao dobiti bolje karte od zadnjeg reda u autobusu i još reče da više nema autobusa i da je to zadnji autobus koji ide za Niš. Nema nam druge, nego, šta je, tu je. Nadjosmo autobus, a on; pun, k'o šipak. Svi se guraju i nemo'š mu prići od gužve. Ipak, nekako i teškom mukom se progurasmo do naših sjedala. 

Zadovoljan što napokon sjedim, posmatram sve oko sebe i baš kao sundjer, upijam svaki detalj; ništa mi ne promiče. Vidim i vozača, kako sjedi iza volana i nešto priča sa nekom ženom. Mladji čovjek; tridesetak godina; visok, mršav, crne, kratke kose, sa šiškama; neobrijan, skin'o se u  bjelu podkošulju.

Vrijeme je za polazak; kondukter se propinje na prste, gleda okolo da li su svi sjeli i daje znak vozaču da krene, a meni drago što sam izdignut u zadnjem redu, malo uzvišenih sjedala i pogleda, imam dobar pregled na unutrašnjost autobusa. 

Izlazimo iz Beograda i tek tada za mene počinje pravi doživljaj, jer; kako izadjosmo iz gradske gužve, autobus se dohvati Šumadije i krivudave ceste, tako šofera spopadoše neki mali gremlini i zaostali noćašnji maligani, te on zalegnu na volan, obuhvati ga objema rukama i mota li ga mota. Kako on smota ljevo, tako mi k'o pokošeni desno, u drugi ćošak autobusa, on odma ispravi, a mi se poravnamo; pa onda opet; kontra strana, drž-nedaj; vatamo se medjusobno, ama; vozi nas k'o vreće krompira. Bandere nam promiču k'o štakete od ograde, a mi letimo, od kraja do kraja.

-Drž' se Miško..! - viče meni stari, a ljudi se uplašili, neko gundja, a neko se smije k'o varen zec. Vozi šofer k'o da su ga vile ćop'le; konda ga je babo sklepo na vrh tobogana. Kasnije smo se izvježbali; prešlo nam u naviku, pa smo se svi naginjali, prije nego je on počeo motati; k'o po komandi. 

Pita stari zadihanog konduktera, što se jedva doplazio do nas, držeći se objema rukama za naslone sjedala. 

-Šta je ovom? - jel' on normalan?

-Hik, kume, - m'malo je p'popio, - ž,žena mu rodila, pa su s'sinoć, l'lumpovali, - objašnjava kondukter.

-I ovaj je srkn'o, - bogami, cjela posada vozi pod čokom, - reče stari, a gedžo za volanom u bjeloj potkošulji, ne trepće oč'ma, kolko mu drago, 'vako voziti. 

Nije mi bilo do prirodnih ljepota, nije mi bilo do ničega i nisam zapamtio ni jedan grad, kroz koji smo prošli.

Ipak; kasno popodne sretno stižemo u taj Aleksinac; a ja osjetih tvrdo pod nogama, osjetih silno olakšanje, osjetih miris i ambijent malene varošice, miris kafana i toplinu ljetnog popodneva. 

Tegli stari kofer i sve nekako zanosi i šeluda po cesti, a ja sve mislim; da nije babo pokupio iz autobusa neku morsku bolest? Drži se stari hrabro, vodi nas po sjećanju, jer jednom je davno, odmah poslije rata bio kod strica Save. Ponekad zapitkuje prolaznike za ulicu i od svakog dobija ljubazne upute, gdje je ulica očevog strica Save.

I danas mi sjećanja ponekad dolaze kao u snu, a "patinu" vremena avgustovskih dana šezdeset i druge zapamtih po svemu što je ljepo. Tu; u tom Aleksincu, ljepom gradiću prvi put vidjeh viseći most, preko kog' smo prelazili na drugu obalu Moravice da se kupamo, a ostadoše sjećanja zapamćena i po ćevapima, kajmaku, jogurtu, bureku, sladoledu, što nam ga Miškova mati Kosa pravila. Ostadoše sjećanja na duge večernje šetnje po gradu, po velikom parku što ga "Brdjanka" zovu; sjećanje o penjanju na žutu džanariku, na koju nas je pozvao jedan postariji deda, kad smo Miško i ja išli kod obućara po cipele. Reče nam da ih beremo i jedemo; kol'ko god možemo i nije nam bilo potrebno haranje.

Bješe to ljeto, davne šezdeset druge; ljeto kad objaviše, da je umrla Merlin Monro; ljeto kad je u Kastelu prikazana projekcija filma Kozara; ljeto mog prvog susreta sa Srbijom, Aleksincom, sjećanje na Šumadiju, prepoznatljivu po zelenim brdima i dobrim ljudima; sjećanja na suludog šofera i nikad bolji i nikad brži autobus.