KORAK NAPRED DVA NAZAD

                                                                  

Sudbury - novembar 1997. god.

Bješe to one prve godine, kad stigosmo u Kanadu i ne osjetismo toplinu ljetnog sunca, jer ljeto bješe kratko, jesen se navuče i posvuda zahladi; čini se kao da će svaki čas početi snježiti. Brije vjetar sa svih strana, a ja za volanom starog Chevrolet-a, što troši više ulja nego benzina, a motor mu sve brekće ko stari Ferguson, sjedim i čekam da se otvori zeleno, a oko mene svi strpljivo čekaju, jer navikli su ljudi na svakodnevnu gužvu. Podešavam radio, upalio grijanje, kad, meni sa desne strane policajka, sa dugačkom bjelom limuzinom, čeka isto u koloni da krene i ne gubi vrijeme. Pogledi nam se sretoše i ona me gleda pravo u oči. Nije neki komad, nego gospodja pred penzijom i mislim u sebi, šta je? Šta bleji ova u mene? Ja mrtav hladan, nema u meni mrvice straha, znam da sam sto posto ispravan, gume napumpane, a i ulje sam baš juče promjenio; ma nema zime.

Otvori se semafor, kolona krenu i već zaboravih policajku, al' oćes vraga. Samo što prodjosmo semafor spazih ispred sebe isti onaj policijski auto, upaljenog rotacionog svjetla, a ona mi kao nešto pokazuje rukom u desnu stranu. Ma kad se prije prestrojila ispred mene? Brzo skontam da se to odnosi baš na mene i stanem desno, od semafora, kad iz bjelog policijskog auta izlazi baš ona, policajka koju sam onako sa prezirom posmatrao. Vidim u retrovizoru, podešava uniformu, stavlja šapku na glavu, pridje sa zadnje strane mog auta, gleda nešto zadnju registraciju, pa se saginje, pa onda ide napred, pa se još više saginje i zaviruje u prednju tablicu, a ja opet mislim; budala, šta ona gleda u moj auto, k'o da nikad nije vidjela polovnog Chvroleta, što troši više ulja nego benzina, a čim mu pritisneš gas on kaže, - daj pet dolara. 
Jest vraga, navadila se ona, evo nje kod mene. Traži vozačku dozvolu i sve ostale papire od auta. 
Dadoh joj vozačku, ali nigdje da nadjem papir od auta. Ona stroga, strpljiva, objašnjava mi da to što ja njoj dajem nije dovoljno i da treba da joj dam papir o vlasništvu auta.

Ja se ko fol pravim nevješt; igram na kartu nesretnog, jadnog, emigranta i nikako da se nadjemo, te će ona mene zapitati, koji ja to jezik govorim.

- Srpskohrvatski, - kažem, a ona meni ponudi varijantu hrvatskog, koji ja govorim takodje perfektno kao i bošnjački i crnogorski, a da bih je valjda impresionirao kažem joj:

- Dovedi, koga god hoćeš, - sve jezike govorim,- pišem latinicu i ćirilicu i nisam polupismen, a ona zna samo engleski, a čiko sve govori.

Ona se za trenutak udalji nekoliko koraka, priča na svoj telefon i kaže mi da će doći jedna njihova službenica, da mi pomogne. Čuj; da meni pomogne, pa ona nju zove radi sebe, a ne radi mene i sve se mislim, možda će mi uračunati i troškove nepotrebnog prevoda. Ajd' da vidim službenicu, naše gore list, sigurno će bar malo biti na mojoj strani.

Evo je, za pet minuta stiže mlada djevojka, naše gore list, što će sigurno biti na mojoj strani, njihova službenica, a ne trebaše joj puno vremena jer policijska stanica je odmah tu, blizu. Pridje policajki, te se nešto domundjavaju, a ja gledam baš je mlada, zgodna i nekako mi drago da mogu sa nekim razmjeniti nekoliko rečenica. Ona pridje, nagnu se meni na prozor i reče:

- Ona kazati da ti imati dati njoj papir od auta i pokazati sticker.

- Kakav sticker? - čudim se, pravim se kao ne znam.

- To sticker, što ga kupiti svaka godina, - ona kazati da ti to nemaš.

- Reci ti njoj, da ću ja da kupim sticker i da ću joj pokazati čim kupim.

Opet ona ode kod policajke i opet se nešto kao šu, šu, šu, domundjavaju, pa se opet vrati meni, a ja vidim da je ona malo više na njenoj strani, a malo manje na mojoj:

- Ona rekla da ti ne možeš voziti auto i da ga parkirati i da joj dati ključ od auto.

Oho, stvar je ozbiljno izmakla kontroli i poprimila razmjere, sa nepredvidivim posljedicama, razmišljam ja.

- A, mogul' ja parkirati tu, na taj parking? - pokazah joj rukom.

- Ne može tu parkirati, to mjesto in private posjed, - reče zemljakinja.

- A, daj matereti, pitaj je, jel' mogu parkirati kod njih, na policiji?

- Ne gospodine, ni tamo ne može parkirati, - ona rekla da ti njoj dati ključ i kupiti sticker, - ona pozvati towing servis za tvoj auto.

Vidim ja da nema šale, i da ću morati postupiti po njezinom naredjenju i da sam previdio i zaboravio kupiti taj jebeni stiker. Dadoh joj ključ u ruke i onda polako, pješaka kući.

Gospodja moja kod kuće kuha ručak, pa me priupita, što sam tako poplavio i ozebo, a ja se pravim da ništa nisam čuo. Nadjoh papire o vlasništvu auta, pozvah taksi i pravac u kupovinu stikera, pa ga zapitah gdje to policija ostavlja aute sa towing službom i taksista me odveze petnaestak kilometara van grada. Plaćam ja sve i šlepanje $120 Can. pa onda platih taksi još $30 Can. priljepih sticker, na tablicu svog auta i polagano vozim kući, da me još ne kazne za brzu vožnju. Puče $180 Can, za ništa, ajd' da zaokružim te napunih još za $20 Can. gorivo. Tako, sad smo kvit, vuk siti i koze na broju. Da; al' samo u mojoj glavi.

Nakon mjesec dana, tamo nekako baš pred Božic, stiže poziv za sud, a na pozivu sve neki egzotični pečati i potpisi i još piše da sam napravio prekršaj, koji treba na sudjenju platiti, a mislim se, bože oćul' ikad izaći iz ove "mašine" i prestati plaćati kazne.

Dolazi dan sudjenja, al' nemam više na sebi kožnu jaknu, ni Ray Ban-ice. Pogledah u hodniku suda, izvješen papir sa imenima onih koji danas imaju sudjenje. Da i moje ime je tamo; tačno vrijeme, soba i koji sudija.

Ulazim u salu za sudjenje, sve mi je ovo novo i nepoznato, odmah se obratih jednoj gospodji, koja zastupa optužene i objasnih joj da sam to ja i da sam ko biva samo zaboravio kupiti stiker i da sam na sudu prvi put i da nikad nisam bio kažnjavan i da neću nikad više, eto, majke mi. Ona uze moju vozačku dozvolu, provjeri me i kaže da misli da neće biti problema i da će mi sudija oprostiti kaznu, koja je trebala da bude $250Can.

Meni laknu, malo se smirih, al jest vraga, tek sad, počinje pravi spektakl. 

Sjedim u prvom redu, policajac najavljuje sudiju, a on k'o ofuren, ulazi unutra, sa perikom na glavi, onom kao u filmovima, a svi mirno stojimo, ko bubice. On sjeda za katedru, onako kao u školi, a policajac koji je zadužen za red viknu:

- Sjedi..!

Kako god sudija završi slučaj i odere stranku, tako ovaj jado jadni mora da se klanja, sve idući unazad i sve skroz do vrata, koja su na drugoj strani dugačke sudnice.

Bogami, gledam ja i sve u mislima uvježbavam cjelu proceduru odstupanja unazad. Evo ga, na redu sam, a sudija samo odmahnu rukom, a ja u znah zahvalnosti, k'o David Štrbac, idem polako unazad, unazad, pa unazad i sve vrijeme se klanjam, klanjam, ma sve do vrata i ne usudjujem se ni slučajno časnom sudu okrenuti ledja; jer mogao bi me kazniti za nepoštivanje suda i njezinog visočanstva, što visi na zidu..

Eto, prodje i ta zavrzlama, uštedih $250 CAN., onih zelenih, evo meni ko biva, Božićni poklon. Kanada je ovo, nema ovdje okretanja ledja, nego sve polako unazad, polako do vrata i nema ovdje spavanja, nego spavaš otvorenih očiju, ko Zekoslav Mrkva i samo paziš da ne upadneš u "mašinu".

Sretan što sam dobro prošao na sudu, što sam napokon izašao iz "mašine", sjedam u auto i primjećujem da ispod brisača moje mašine na vjetru treperi neki papirčić. Odmah stanem sa strane, pogledam, kad tamo; bog te mazo, kazna za isteklo vrijeme parkiranja i trebam platiti trideset dolara.