SIRKET

Ljeto 1963. godine

Im'o ja jednom strica Stevana. Iz drugog rata izaš'o k'o pobjednik, al' fizički potpuno istrošen čovjek; rek'o bih prepolovljen, a im'o je tek dvadesetak godina. Na ljevoj nozi; cjevanica po pola pocjepana. Nogom kraćom za nekoliko centimetara, vidno hramljući, vukući je za sobom, mučio se u hodu. Al', u duši; razigran k'o vjetar; vedar, čio, spreman za šalu. Uvjek se šalio na svoj račun i nikad na tudji, uvjek je nešto uveličavao, izmišljao i u priči dodavao neke nestvarne zagonetne dogadjaje; šalio se. Ponekad je bilo dovoljno da ode samo do čatrnje i evo ga; već se keljkari; ima priču, jer k'o biva nekog je sreo na čatrnji. Za čas bi nešto smislio i priča je tu, a gotovo svaka bi bila ispričana do najsitnijih detalja i svaka bi počinjala u stilu; "ja za kvaku, on na vrata".

Jednom bio ja na'ferju, a strica Stevana marn'la kob'la, jer su se "posvadjali". Udar'la ga tako da je odma odletio pod jasle; on na jednu stranu, a kapa na drugu. On je nju timario, jer se u paši valjala po zemlji, pa je htjeo očistiti od blata, a ona bila škakljiva, pa ga stalno dok je češagijom timario glockala za gujcu. Bogami; jednom ga zahvatila i glocnula malo jače, a on njoj vratio pa je udario češagijom, a kob'la k'o kob'la; potegnu refleksno, pa šik; zadnjom nogom u stomak. Mom strikanu se zamagli; sve mu zuji u glavi, a pred oč'ma mu lete i cvrkuću pilići i tučići, u cimbule sviraju svirači, a on kakav je "zdrman" odma od toga napravio predstavu. Bokserskim žargonom rečeno, bio je to "klasičan nokaut"; malo u pleksus, malo u kuk.

Leži moj stric Stevan, previja se stenje, kvreči i pomalo škilji na jedno oko, k'o biva mrtav je; al' nije mrtav. Sve krišom pogleda oćel' ko naići i vidjet' ga kako leži, onako; "teško ranjen i mrtav". Trči strina Anka, ona ista što nam je svako jutro rano, uredno i redovno na sabajle, u čašicu naljevala obaveznu dnevnu dozu rakije:

-O… Stevo! - bogovi te jeb'li! - šta ti je! - jel' te kob'la udarila!?   

On, mrtav; previja se; gotov je, nema mu spasa; jer stref'la ga dobro. Odalamila ga žestoko, a kad konjče udara, tu nema spasa; odma kofere pakuj, pa na drugi svjet.

Sva preplašena, u licu blijeda, suznih očiju, iz sveg glasa doziva Petru, ženu Stevinog strica.

-O.. Petro!!! - bog ti dava; zov'der Mićana, - Stevu udarila kob'la! 

Za čas nasta strka, kuknjava i bablje naricanje, a žagor iz avlije prenese se širom sela; podignu na noge sve rodjake i komšije.

Okupilo se dosta svjeta, jer vjest se Golinjom proširila brzinom munje. Svi oko kreveta kukaju, svi ga zapitkuju. 

-Stevane! - diko! - što ti je? - jesi' živ? - Stevane!- janje moje; rec'der nešto,  - a Stevan; žmiri, drži se za stomak i samo odpuhuje, reklo bi se, doš'o djavo po svoje; bliži se kraj odbrojavanju. 

-Sirketa!!! - sirketa!!! - daj'der sirketa! - ljudi, daj'der brzo sirketa 'amo! - viče stara Andja.

Da, da, sirketa, sirketa - dodaje Danica, Ljubana Jandrina - treba ga masirati da dodje sebi!

-Ljudi!!! - ne treba njemu sirketa, - nego, brže penj'te konje i pravac Vrginmost; po sanduk, dok još nisu zatvorili, treba požuriti, - reče neko. 

Treba hvatati i uprezati konje; trč'der kod Šime Velemira po spuste; trč'der po dugačke lotre kod Mile Ruzveltovog, po kočencu treba neko skoknuti kod Aće Milovća; prednja kola su kod Mićka, na okivanju, a kako spomenuše sanduk, Vrginmost, poprezanje konja, tako mom stricu Stevanu dodje malo bolje. K 'o  biva malko mu se popravi zdravlje. Odjednom progleda i poč'e se keljkariti; jer vidi moj strikan da je opasno "zabrlj'o". Skupili se ljudi, odasvud; pa k'o veli; malo sam prećer'o. Jeb'ti njih; mogli bi oni mene živa zakopati, misli se on te odjedmo, neće da spusti ni hlače, da ga sirketom masiraju tamo dje ga je kob'la udar'la.

Nekako; te iste godine, sjećam se k'o juče  da je bilo prodav'o on junicu što 'oće ubosti, a koju sam ja godinu dana ranije naučio da bode; a telad, k'o telad, na svjet ne dolazi sa ružnom navikom da bode; nego eto; tele je bilo ljepo, a ja gradsko djete, bio milostivan pa volio sve domaće životinje, pa ga mazio tepao mu govoreć', kako će kad poraste biti jače u bodenju od Širana, Šarove, Vezove i Lisove. Milovao ga po čelu, pa tobož glavama; tuć, tuć i tuć i bogami; nauči se tele bosti, a moj stric ga godinu dana kasnije morao baš zbog toga što bode prodavati u Glini, jer je ljepa junica postala opasna po ljude. 

Prod'o on u Glini jun'cu nekom šverceru-pretržcu, čovjeku dva metra visokom, k'o od stjene odvaljenom. U "Kasini" ga ovaj isplatio, a on brže bolje sa strinom bjež'. Kud će, kako će, pa kao četr'est prve zalegnu kraj puta pod medju. Osmatra moj strikan teren, sve dok opasnost ne prodje i autobus ne dodje.

Tog ljeta sam sa stricom i strinom iš'o po sjeno u Luku; tačno u podne, kad sunce nejžešće prži, a okolo nas krajolik suncem obasjan, pruža veličansven pogled na netaknutu prirodu. Livade okružene zelenom šumom mirišu na sjeno, posvuda se čuje cvrkut ptica, a po sred dugačkih i ravnih livada proteže se mali, vijugavi potočić u kom smo lovili rakove; zarastao u žbunju, skrven šašom, zukvom i lokvanjima. Tu, na tom čarobnom mjestu moj stric Stevan ima obarak. Sjeno je suvo, valja ga pokupiti i odvesti kući.

Na glavi mog strica od debelog štofa kapa; špricana, zimska; za sva godišnja doba: "all season", a na nogama mu čizme, duboke, gumene, a koje je on uvjek obu'vo bez čarapa. Košulja; ljetna bjela, tanka, kratkih rukava, natopljena znojem i raskopčana pa se na povjetarcu prlina i hladi ga dok on na vrh kola punih sjena sadjeva voz. Iz džepa košulje vire cigare; žućkasta kutija Ibra. Stomak njegov bjel; k'o sir; a nije bio debo; a samo oko vrata, kao neki vjenac, pocrnio od sunca. Strina Anka na glavi ima podeblji rubac, sa crnim šarama i zelenkastim kariranim kockama; na njoj crni vertun, a u rukama drvene vile "domaća radinost" sa kojima mu baca naviljke sjena na voz.

Stric zastade; podignu kapu; obrisa znoj sa čela, pa će strini:

-Daj'der mi onu vlašu sa vodom, - eno je tamo; ispod jošića, - ona mu pruži flašu, a stric nagnu i sve glasno klokoćući popi do pola, te odjednom kiselog lica ispljunu.

-Bem'ti sunac! - što si mi ovo dala? - ovo je rakija? 

-Bog ti dava Stevo, pa ti si mi da' ovu vlašu da je ponesem, - reče ona. 

Bila su to vremena kad Kordunašima nije bilo važno i nisu pravili razliku, jel' rakija il' voda; pilo se podjednako i voda i rakija, pa me i ne čudi što je moj stric Stevan tek nakon pola ispijene flaše, primjetio da nije voda.

Kad je završio i sadjeo voz sjena, podjemo mi kući, a on uze vojke, ošinu bičem po kob'lama, pa će:

-Ajde, Ridja, Zora! - bećar paprikaš! - vidno zadovoljan podviknu na kob'le.

-Ća, Ridja ća, - videre je; udari ona mene nogom, - ma proda'ću ja i tebe, - gundja moj stric. 

I dok on gore na sjenu, jednom nogom prebačenom preko pauzine duboko uvaljen u sjeno, sjedi i vojka konje, strina dolje po putu trči "maraton", sve vilama kupeći sjeno šta se odvalilo od voza, a njegovi vozovi nikad nisu bili četvrtasti, nego uvjek nahereni i zaobljeni, a sjeno visilo sa strane, vuklo se po zemlji, pa bi se putem uvjek moralo trčati za kolima i vilama kupiti "snopovi" sjena i bacati nazad na voz.

I danas; nekih desetak godina kako umrije stric Stevan; iznenada; ovdje u Kanadi, sve mi se čini tako nestvarno. Počesto ga se sjetim. Ponekad ga vidim na pragu, stare, trošne, kućice, kako za ljetnih toplih predvečerja sjedi; pere noge, sam sebi polijevajući iz lončića; noge pune rana, promrzlih prsta, noge jednog borca, kako su ga od milja svi zvali, borca iz II svjetskog rata, jer bio je moj stric pravi pravcati borac. Teško ranjen, ležao je u Petrovoj Gori u zemunici broj 2, i nije se pretvarao; nogu su mu htjeli rezati.

Eto, to je priča o mom stricu Stevanu, kad se jednom "posvadjo" sa kob'lom, a kob'la ga ćela ub'ti, al' nije, nego ga samo dobro marn'la, jer; on je nju prvi izazvo; prvi je poč'o.

DUNSTER

Jun 1968.godine

Bilo je to u junu mjesecu 1968. godine; samo godinu dana prije banjalučkog zemljotresa, u mjesecu kad se Banjaluka najviše zeleni, kad lipe imaju guste krošnje i prave najdeblji hlad, kad naša Aleja miriši; a men' je te godine bila nešto posebno ljepa.

Tog dana, strepio sam i molio boga da nam televizaor ne crkne. Nek' crkne sutra; prekosutra; nek crkne bilo kad; al' ne danas. Danas mi televizor treba više od svega, pa makar ga negled'o nikad više. Trema i svi mogući leptirovi trepere po mom stomaku, a pred srebrnim, svjetlucavim i treptajućim ekranom smještenim u poduboku drvenu kutiju našeg televizora to veče sjedimo; moj babo gimnastičar; moj brat Sveto; Salama i ja, a sa druge strane; tamo, unutra; u televizoru; odvija se drama. Igraju naši; igraju protiv njihovih i ne samo protiv njihovih; igraju naši protiv njihovih i protiv sudije Dinsta. Eh; majko mila; što nema neka božja ruka da sudiju ćopim; onako; unutra u televizoru i da mu sva rebra polomim i svu rodbinu mu po redu spomenem, pa da mu i onu balavu pišću u koju stalno svira protiv nas, u nos nabijem. 

Svi skačemo, sekiramo se, a ja; žiška vatrena za nepravdu da izgorim, samo moj babo ne; jer; kad je fudbal u pitanju; mom babi sve je ravno; babo je ladan ko Šukrijina boza. 

Odjednom; nestade slika; nema ni tona; sve se bjeli, a ja kao najbolji poznavaoc cjelovečernjeg televizijskog programa u našoj kući, intervenišem. Ošinem dlanom, iz sve snage, onako; sa strane, drvenu kutiju televizora i slika dodje. Moj babo se onda čudi; 

-Štas'mu napravio? - pita.

-Ništa; - odlem'lo se babo, odlem'lo, - na šta će on opet.

-Ma, sredio si ti njega svojim lupanjem. 

-Nisam, nisam; jel;l čika Palija rek'o da je televizor dobar? - kažem ja njemu.

Igraju naši k'o iz priče, k'o iz bajke, k'o iz snova, a sudija smeta. Neda; neda; ama baš ništa; majku mu jebem alpsku. Sve što se more svirati za njih svira; sve što se more i nemore svirati protiv nas; svira. Da'bogda mu ovo bilo zadnje sviranje. Skačemo, za kosu se čupamo, Salama, ja i moj buraz, a babo; ma ko ga samo navadi na tu gimnastiku; k'o da je to neki sport; samo se smješka i smijulji, pa će u neko doba:

-Eto; vidiš da su Talijani bolji.

-Talijani bolji?!, - ma daj, šta pričaš? - kako oni mogu biti bolji, cjeli svjet vidi da nisu i da nas sudija krade, - čuj; naši su u bjelim dresovima, a Talijani su tamni, - režim ja na svog gimnastičara. 

-Bogati! - a ja cjelo vrijeme navijam za tamne, - pa zadnji put su naši bili tamni.

-E; vidiš; ovaj put nisu tamni, nego su bjeli, - velim ja njemu zajedljivo, - Dinst nije pomješo boje; zna on dobro ko mu je gurno lovu.

Gleda babo pa će najedared:

-Eno; sudija svir'o prekršaj za nas. 

-Ma kakav prekršaj, - kažem ja njemu, - to on za Talijane svir'o slobodan udarac na liniji šesnaesterca. 

-Majku mu jodlersku, - veli moj babo. 

-E, takog te volim, - ma; samo što to reče; Talijani zabiše. 

-Bem ti život, kad sa neznalicom gledam vaku utakmicu. 

-Znaš; ti se previše sekiraš, a oni su puni para, - opet će moj babo. 

-Ajd' ne zafrkavaj, - kakva lova? - igra se za zemlju, o lovi će mo kasnije. 

Kasnije; bi kasno, odigraše naši nerješeno, a babo ode spavati; k'o da utakmice nije ni bilo; a nas trojica izadjosmo na balkon, gdje smo do kasno u noć  prepričavali utakmicu tugujući za propuštenom pobjedom.

Bila je to vrela junska noć; davne 1968. godine.

Od tada, više ne volim švajcarske sirove, satove i Milka čokolade, a godinama poslije toga stalno mučila me nepravda i kradja, jednog sudije; dunstera, a ime Dinst; nikad više ne mogu zaboraviti.

Eto; tako smo navijali za nas, strahovali da ne crkne televizor naš; Salama; moj buraz, babo i ja; kad je igrala Jugoslavija, a sudio Dinst pojmaš.

MOST

Mnogo puta smo se brat i ja "posvadjali", ali nikad; baš nikad; ni jednog minuta u životu nismo bili da ne govorimo i ne mogu shvatiti da neka braća, sestre, očevi, sinovi, ćerke ne govore i ne mogu razumjeti kakva bi to matrijalna sretstva mogla nas dojicu da zavade, šta bi to bilo meni važnije od mog brata. Baš zato; ovu priču posvećujem bratu; jer, cjelog života smo u nekom nadmudrivanju; "zarivanju", još od dana djetinjstva kad smo znali uzeti jastuke i pošorati se u stanu, dok su starci u "Socijalnom" na glasanju. Šoramo se na četvrtom spratu moj buraz i ja, a ispod nas isto; makljaža; šoraju se Pepi i Žare; gori vatra, trese se stubište. Poslije stari pita čika Slavka:

-Komšija, - kakvi su bili ovi moji danas? - jer čika Slavko je prvi komšija, morao bi znati, stanovao je ispod nas. 

-Dobri, - rekao bi on, nikad nas nije cinkario, a stari bi opet, - jes siguran?

-Dobri, dobri, - opet bi čika Slavko.

 Ljeto 1956. god.

Do sredine pedesetih godina prošlog vjeka, sva vojna lica su bila obavezna nositi uniformu na sebi i kad nisu radili; van radnog vremena, pa i onda kada su sa familijom kod kuće ili prijateljima u gradu; pa tako i moj stari. Pravila službe su bilo kruta, al' bila su to osjetljiva, poslijeratna vremena, a stradanja iz II svjetskog rata jos svježa. Sjećam se da je mati u gradu smjela starog držati ispod ruke, ali stari nije smio da joj pomogne nositi ceker, a onda je donesena naredba, da se to ukida i da poslije radnog vremena mogu da se oblače u civilnu odjeću. Stari je to dočekao sa zadovoljstvom i kao svi mladi ljudi željni ljepog oblačenja, kupio sebi kangar teget plavi štof, sa špricanim diskretnim bordo tačkicama, koje su štofu davale nekakav; ljep, svečan izgled. Odnio stari štof kod Seferovića i kad je odjelo bilo gotovo, stari ga probo, a odjelo; stoji na njemu ko saliveno. Sašio ga šnajder majstorski, za ono vrijeme moderno, malo komotno; a onda stari sebi nabaci bjelu šulju i kravatu, crne izglancane cipele, te sunčane naočale. Mati još od ranije ima ljep kostim i mi krenemo u nedeljnu šetnju po gradu. 

Idemo tako, buraz i ja; držimo se za ruke, da se ne bi izgubili, a sjećam se dobro da je stari stalno ponavljao, da buraza držim za ruku; jer, on je vazda bio nepredvidljiv, vazda je napravio neku smicalicu, upao u neki problem; kao onomad kad smo bili u šetnji, pa ispod Kastela u lunaparku u bjelim dubokim cipelicama do gležnjeva ugazio u blato, a ja pošo da ga spasim, pa i ja isto; upo u blato, a onda stari našo neki štap, pa nas dofaćo; pa smo poslije u Dolcu noge prali, na jednoj česmi i tako smo morali završiti šetnju, bez ćevapa i soka od maline u "Lovcu", jer to je uvjek dolazilo na kraju šetnje.

Stari me zovne i kaže:

-Jes' vidio; uvjek neka istraživanja on izvodi, uvjek nam napravi neku pizdariju, - drži ga za ruku i ne puštaj ga, - i valjda, baš zbog toga, stari je reko da se moramo držati za ruke.

Ljetno nedeljno popodne, kad svi izlaze u šetnju po gradu. Prolazimo hotel "Palas" koji je još onda, skoro do ceste, stolovima zauzeo sav prostor ispred hotela i još, natakarili neke dugačke drvene žardinjere sa cvjećem na ogradi; pa prolaznici nisu mogli ni prolaziti kako treba. Tu je uvjek bio zastoj, ko da se izlazi iz kina, mic po mic. 

Došli mi kod gradskog mosta, prešli na drugu starnu Vrbasa, a stari kaže da se vratimo nazad, jer, Banjaluka na drugoj strani preko Vrbasa nije bila previše naseljena; imala je slabu uličnu rasvjetu, bila mala, neizgradjena i tek su počele prve zgrade da se grade, a ko je dobio stan preko Vrbasa; svi bi ga žalili, ko da se odselio iz grada; ko' da je dobio stan iza; sa druge strane Starčevice; ispada, da je bolje i da ga nije dobio. Vraćamo se, al' ja oću Vrbas vidjeti; te  za časak pustim buraza i provirim glavom, izmedju četvrtastih stubova, kroz betonsku ogradu; a Vrbas; zelen, dubok, čist. Okrenem se, buraza nema; ko da je u zemlju propo; pogledam, a stari trči nazad i viče:

-Bog te mazo!

Ljudi se okupili na sred mosta i tek tada skužim da je neka galama, zbog njega. Mi tamo; a moj buraz zaglavio u mostu; skiči ko da ga neko kolje. Kad je guro glavu tamo, išlo je lako, al' kad je ćeo vratiti nazad; onda se  zaglavio. Bogami; zaprašio se dobrano, ni vamo; ni tamo, a jedan čika Bekić iz Grobljanske ulice, glavu mu pomjera; malo ljevo, malo desno, a buraz i dalje tako ljepo skiči i roni suze, prava milina; došlo mi skoro da i ja počnem skičati i plakati. 

Bogami; za čas se skupilo dosta naroda. Stari se znoji, nije mu lako; mogo bi naići neko od poznatih ljudi, ili "ne daj bože", neki partijski rukovodioc i eto ti belaja i sramote. Sreća; pa niko nije naišo, pa su napokon i na svu sreću uz gromoglasan pljesak i ovacije prisutnih, brata izbavili i odglavili; a iznad oba uveta ostade zguljena koža, kao uspomena na gradski most. Potraja to desetak dana; na tom se mjestu napraviše kraste, otpadoše, sve se zaboravi; al' ostade sjećanje na dan, kad se moj buraz zaglavio u gradskiom mostu; a pola Banjaluke ga odglavljivalo. 

Danas je moj brat potpuno drugačiji; druželjubiv, prijatan, ugledan gradjanin, sa velikim krugom prijatelja; omiljen u društvu. Zašto sam se sjetio baš ovog momenta, kad se moj brat zaglavio u gradskom mostu? Vjerovatno zbog velike ljubavi koju gajim prema njemu, možda i zato, što više ne živimo blizu jedan drugog, kao nekad, možda i zato; što nas nikad ni u čemu nije djelio nikakav most, a danas nas djeli zračni most, preko okeana; jer, godine nam prolaze, a sa njima mladost; ostaju nam sjećanja, kao vječna radost.

ZEMLJA RAKIJE I MEDA

Po proizvodnji šljiva Jugoslavija je u svjetu zauzimala vodeću ulogu; ona ista država koje više nema; ona koju neki pljuju, a meni se i od svake pomisli na nju brk nasmješi. Ako je podatak tačan, onda se radi o fantastičnoj cifri od preko šezdeset miliona stabala; što je višestruko premašivalo ukupan broj stanovnika, tadašnje države.

Oduvjek se našim krajevima točila rakija, a i danas ima poseban značaj za sve običaje i dogadjaje. Piti rakiju sa nekim u društvu je čast; jer, ne pije se rakija baš sa svakim; pije se sa najboljim prijateljima, poznanicima, ljudima do kojih ti je stalo; ljudima koji te poštivaju i ljudima koji zaslužuju tvoje poštivanje.

Neki je koriste u medecini; neki za masiranje; a neki kao dokaz muškosti i tvrde kako nije muško onaj ko se nikad nije napio; a ja tvrdim upravo suprotno. Postoji mnogo načina da se pokaže ono što neki nemaju, pa pokazuju opijanjem.

Evo jednog mog doživljaja iz početka šezdesetih, kad sam bio na ljetnom feriju; u drugom ili trećem razredu osnovne škole; dogadjaja kojeg se ponekad rado sjetim, a koji se mogao dogoditi i u nekom ličkom, banijskom, medjumurskom, bosanskom domaćinstvu.

-Kaž'der ti meni Stevane; kakva ti je ovo rakija; sedam gradi? - jebalo te to; to je plavić, - Duja zapita,  Stevu Mijanovog, čovjeka koji je upravo pekao rakiju, a okupljeni prolaznici i  komšije kušali kvalitet.

-Jest; al' triput' sedam, dvajst'jedan! - rekao bi Stevo, na opšti smjeh i odobravanje okupljenih oko kazana.

Pravila se rakija, nekad dobra, nekad slaba, pa bi se dodavao med i pravila medovača; neko je dodavao čisti špirut da bi se pojačala, pa i ekstrat mentola, kruškovca u malim četvrtastim bočicama i pravili likeri svih boja i ukusa.

Nema Kordunaša koji će zaboraviti gdje je od žene sakrio rakiju; nekad krije on; nekad krije žena; al' će sigurno zaboraviti kako se zove grad, u kojem mu sin godinama rmbači u Njemačkoj.

-Jel' Miljka! - dje je ono; naš Šima?

-Oho; dje? - što ja znadem, - br, br, - Breg; Bregmen!

-A, jesi ti luda, - kakav Bregmen; valjda Bregana, - a; dje si ti ostavila onu rakiju; onu, od prošle godine? - što je kriješ? - hik; vidiš li ženo da su nam gosti došli.

-Eno je u sudiću; na tavanu, hik; ispod škrinje! - rekla bi ona. Mjesto za koje su oboje znali, mjesto koje su krijući se jedno od drugog svakodnevno posjećivali i kroz gumeno crijevo povlačeći dugačke gutljaje, gaseći žedj, srkali rakiju direktno iz sudića, a onda bi planinka gegajući se cjeli dan putem šetala gore dole, ili bi oboje drijemali u debeloj hladovini voćara.

Jednom; za ljetnih toplih julskih i avgustovskih dana; kad su noći kratke, a nebo iskićeno kao prašina prosutim zvjezdama; dani sunčani, vreli i dugački; bio sam na ferju pa se izjutra rano probudih. Gledam okolo; sunce još nije probilo sivu, gustu, ljetnu maglu; al' naspram svjetlosti malog pendžera vidim strinu, kako ledj'ma meni okrenuta, apotekarskom preciznošću Priki i Raci nalijeva nešto u čašicu. Kako kome natoči, tako ovaj popije; hukne; glavom otrese, a ona primakne flašu bliže sebi; te naspram svjetlosti od prozora očitava količinu ostatka, a ja sve mislim, "Uf fuj; piju riblje ulje".

Tako sutradan; pa onda opet; nekoliko dana za redom, isto; ponavlja se isti ritual; sve dok jedno jutro strina ne reče:

-Minja! - dodjder diko i ti amo.

Još pospan nevoljno prilazim stolu.

-Žmekni ti nju diko; bolje ćes trčati, - a ja vidim da to nije riblje ulje, nego nešto prozirno; nešto k'o voda, vidim ja da je to rakijetina; ona što radi ekstrakciju tjela i uma. Natoči strina meni jednu mjeru; u čašicu, malenu, sa četvrtastim dnom, debelih staklenih stjenki. Popijem nekako; a rakija; para grudi; ujeda za stomak; vrtim glavom oko sebe; a onda vidim da su Prika i Raca naslonjeni jedan na drugog zakunjali na klupi; obuli oči; te k'o dva mala sojkina tića; spustili kljunove do zemlje, drijemaju i otpuhuju.

Za vrijeme fruštuka; oko deset prije podne, stric Stevan; veliki šaljivdžija; onaj što bi se zalutavši u Zagrebu uvjek vraćao na Trg Republike i odatle otpočinjao opet; onaj što bi strugao svoje ispucale pete na tabanima, debele kao djon; a onda zaključio, kako je za col niži; opet bi natočio čašicu, pa bi svakom:

-Ajde dječaci, - ždroknite po jednu, pa će te me bolje zajebavati.

-Stric, ja bi Koktu! - rekoh.

-Nema ovdje Kokte, odbrusi on.

-Onda; Jupi!?

-Upri!?

-Ne upri, - ispravih ga, - Jupi, Jupi stric.

-Nema ni Jupi, - jetko bi on kroz smjeh.

-Pa dobro stric; šta ima? - zavapih.

-Nema ništa! - ima žganjac' sa varenikom, ima prežgane juve, ima kuruznog kruva, imaš na čatrnji vode, - odgovori moj stric Stevan, odlučno i kroz smjeh; a onda opet u toku dana u Velemirima; baba Rode bi rekla:

-Dekni ti nju rode, dekni, - ubi klice, - pa onda pred veče u kolnici; kod Djuke rodjaka, gdje se ljudi okupljaju, divane, puše i zaljevaju čašicom domaće šljivovice i nama bi natočili; uz obaveznu moralnu podršku.

-Drmni ti nju; pa ćeš bolje krave čuvati, - ajde dječaci; bem joj zlatnog jarca, - govorio je stari Stevo; Djukin otac.

Tako jedan dan, tako drugi dan, treći; ždrokni, dekni, drmni, žmekni; za bolje trčanje, za bolje zajebavanje, za ubijanje klica, za bolje čuvanje krava; pijemo mi k'o veliki; ljudujemo; cjelo ljeto čuvamo krave, idemo na kupanje, potapamo konoplje u Trepču.

Prodjoše dani školskog raspusta; vratih se u Banja Luku; starcima drago; škola počela, a babo vazda prije ručka zagleda u flašu; nešto mu nije jasno, nešto mu se tu ne poklapa; nešto tu fali; pogleda u mater, a onda u mene. Mati gleda u njega, pa u mene, a ja se ozbiljno zagledam u buraza, što gura autić po stolu, pa onda kolutam oč'ma okolo, jer; meni je i onako sve ravno i milo; ja gledam dvije muve, kako oko lustera lete, igraju se; "Eber'ečke - eber tučke".