MOST

Mnogo puta smo se brat i ja "posvadjali", ali nikad; baš nikad; ni jednog minuta u životu nismo bili da ne govorimo i ne mogu shvatiti da neka braća, sestre, očevi, sinovi, ćerke ne govore i ne mogu razumjeti kakva bi to matrijalna sretstva mogla nas dojicu da zavade, šta bi to bilo meni važnije od mog brata. Baš zato; ovu priču posvećujem bratu; jer, cjelog života smo u nekom nadmudrivanju; "zarivanju", još od dana djetinjstva kad smo znali uzeti jastuke i pošorati se u stanu, dok su starci u "Socijalnom" na glasanju. Šoramo se na četvrtom spratu moj buraz i ja, a ispod nas isto; makljaža; šoraju se Pepi i Žare; gori vatra, trese se stubište. Poslije stari pita čika Slavka:

-Komšija, - kakvi su bili ovi moji danas? - jer čika Slavko je prvi komšija, morao bi znati, stanovao je ispod nas. 

-Dobri, - rekao bi on, nikad nas nije cinkario, a stari bi opet, - jes siguran?

-Dobri, dobri, - opet bi čika Slavko.

 Ljeto 1956. god.

Do sredine pedesetih godina prošlog vjeka, sva vojna lica su bila obavezna nositi uniformu na sebi i kad nisu radili; van radnog vremena, pa i onda kada su sa familijom kod kuće ili prijateljima u gradu; pa tako i moj stari. Pravila službe su bilo kruta, al' bila su to osjetljiva, poslijeratna vremena, a stradanja iz II svjetskog rata jos svježa. Sjećam se da je mati u gradu smjela starog držati ispod ruke, ali stari nije smio da joj pomogne nositi ceker, a onda je donesena naredba, da se to ukida i da poslije radnog vremena mogu da se oblače u civilnu odjeću. Stari je to dočekao sa zadovoljstvom i kao svi mladi ljudi željni ljepog oblačenja, kupio sebi kangar teget plavi štof, sa špricanim diskretnim bordo tačkicama, koje su štofu davale nekakav; ljep, svečan izgled. Odnio stari štof kod Seferovića i kad je odjelo bilo gotovo, stari ga probo, a odjelo; stoji na njemu ko saliveno. Sašio ga šnajder majstorski, za ono vrijeme moderno, malo komotno; a onda stari sebi nabaci bjelu šulju i kravatu, crne izglancane cipele, te sunčane naočale. Mati još od ranije ima ljep kostim i mi krenemo u nedeljnu šetnju po gradu. 

Idemo tako, buraz i ja; držimo se za ruke, da se ne bi izgubili, a sjećam se dobro da je stari stalno ponavljao, da buraza držim za ruku; jer, on je vazda bio nepredvidljiv, vazda je napravio neku smicalicu, upao u neki problem; kao onomad kad smo bili u šetnji, pa ispod Kastela u lunaparku u bjelim dubokim cipelicama do gležnjeva ugazio u blato, a ja pošo da ga spasim, pa i ja isto; upo u blato, a onda stari našo neki štap, pa nas dofaćo; pa smo poslije u Dolcu noge prali, na jednoj česmi i tako smo morali završiti šetnju, bez ćevapa i soka od maline u "Lovcu", jer to je uvjek dolazilo na kraju šetnje.

Stari me zovne i kaže:

-Jes' vidio; uvjek neka istraživanja on izvodi, uvjek nam napravi neku pizdariju, - drži ga za ruku i ne puštaj ga, - i valjda, baš zbog toga, stari je reko da se moramo držati za ruke.

Ljetno nedeljno popodne, kad svi izlaze u šetnju po gradu. Prolazimo hotel "Palas" koji je još onda, skoro do ceste, stolovima zauzeo sav prostor ispred hotela i još, natakarili neke dugačke drvene žardinjere sa cvjećem na ogradi; pa prolaznici nisu mogli ni prolaziti kako treba. Tu je uvjek bio zastoj, ko da se izlazi iz kina, mic po mic. 

Došli mi kod gradskog mosta, prešli na drugu starnu Vrbasa, a stari kaže da se vratimo nazad, jer, Banjaluka na drugoj strani preko Vrbasa nije bila previše naseljena; imala je slabu uličnu rasvjetu, bila mala, neizgradjena i tek su počele prve zgrade da se grade, a ko je dobio stan preko Vrbasa; svi bi ga žalili, ko da se odselio iz grada; ko' da je dobio stan iza; sa druge strane Starčevice; ispada, da je bolje i da ga nije dobio. Vraćamo se, al' ja oću Vrbas vidjeti; te  za časak pustim buraza i provirim glavom, izmedju četvrtastih stubova, kroz betonsku ogradu; a Vrbas; zelen, dubok, čist. Okrenem se, buraza nema; ko da je u zemlju propo; pogledam, a stari trči nazad i viče:

-Bog te mazo!

Ljudi se okupili na sred mosta i tek tada skužim da je neka galama, zbog njega. Mi tamo; a moj buraz zaglavio u mostu; skiči ko da ga neko kolje. Kad je guro glavu tamo, išlo je lako, al' kad je ćeo vratiti nazad; onda se  zaglavio. Bogami; zaprašio se dobrano, ni vamo; ni tamo, a jedan čika Bekić iz Grobljanske ulice, glavu mu pomjera; malo ljevo, malo desno, a buraz i dalje tako ljepo skiči i roni suze, prava milina; došlo mi skoro da i ja počnem skičati i plakati. 

Bogami; za čas se skupilo dosta naroda. Stari se znoji, nije mu lako; mogo bi naići neko od poznatih ljudi, ili "ne daj bože", neki partijski rukovodioc i eto ti belaja i sramote. Sreća; pa niko nije naišo, pa su napokon i na svu sreću uz gromoglasan pljesak i ovacije prisutnih, brata izbavili i odglavili; a iznad oba uveta ostade zguljena koža, kao uspomena na gradski most. Potraja to desetak dana; na tom se mjestu napraviše kraste, otpadoše, sve se zaboravi; al' ostade sjećanje na dan, kad se moj buraz zaglavio u gradskiom mostu; a pola Banjaluke ga odglavljivalo. 

Danas je moj brat potpuno drugačiji; druželjubiv, prijatan, ugledan gradjanin, sa velikim krugom prijatelja; omiljen u društvu. Zašto sam se sjetio baš ovog momenta, kad se moj brat zaglavio u gradskom mostu? Vjerovatno zbog velike ljubavi koju gajim prema njemu, možda i zato, što više ne živimo blizu jedan drugog, kao nekad, možda i zato; što nas nikad ni u čemu nije djelio nikakav most, a danas nas djeli zračni most, preko okeana; jer, godine nam prolaze, a sa njima mladost; ostaju nam sjećanja, kao vječna radost.