BOŽE JE LI TO MOGUĆE?

Ima u jednoj dalekoj zemlji grad; Krakow se zove i u njemu dva fudbalska kluba; FC. Wisla i FC. Cracovija, dva ljuta protivnika, dva ljuta rivala i neko bi se zapitao, šta je to neobično, kad svuda po svjetu toga ima. Da; al' u pitanju su nijanse, jer ovaj rivalitet je neobičan po tome što inače mirni Poljaci svaki put poslije derbija naprave pičvajz, pokefaju se; pa je to postala ružna tradicija da ružnija ne može biti; a u tom istom gradu što Krakow se zove bio i jedan Papa; John Paul II se zvao i taj John što je bio Papa se rodio nedaleko od Krakowa, mladost svoju i školovanje proveo u tom gradu; posvetio se vjeri i fudbalu, a volio je Papa svoju Poljsku, svoj narod i svoj klub iz Krakowa, a volio je i navijače, al' nije volio što se uvjek poslije utakmice pomlate i porazbijaju noseve; što leti kamenje, letve, rade toljage, postavljaju barikade i cjeli svoj život se borio da se navijači Wisle i Cracovije pomire i nikad više ne potuku.

Ne može se reći da ljubav nije bila obostrana; jer; voljeli su i Poljaci svog Papu; samo kad je utakmica u pitanju onda su ga voljeli malkice manje, sve dok utakmica ne prodje, a onda; opet idu u crkvu i kunu se u boga da se nemili dogadjaji poslije utakmice više nikad neće dogoditi. I godinama i desetljećima uvjek ista priča; sve do sljedećeg derbija. Prodje mnogo godina od kako je Papa otišao u Svetu stolicu, a navijači uvjek po svom; poslije utakmice zna se; kefanje.

Kako to obično biva u svim pričama i životu, jednog dana umre Papa. Cjela Poljska shrvana u dubokom bolu i žalosti za Papom. Žale i navijači FC.Wisle i isto tako FC.Cracovije za svojim idolom. Žale tako nekoliko dana; a onda se neko sa sjetom prisjeti da je pokojnikova velika želja bila da se navijači ta dva kluba pomire; da srede svoje bilaterarne odnose, žive u slozi i da gledaju utakmice u radosti i veselju; pa kad je pokojnik već tako želio, neka mu bude i tako; u znak zahvalnosti prema svom Papi, hajde da mu ispune želju; sad; kad već nisu za života njegova.

Sazvaše skupštine klubova, dadoše predlog i Papinu želju na razmatranje i predlog jednoglasno bi usvojen. Sastadoše se navijači, donesoše istorijsku odluku; nema više marisanja.

Gradjani Krakowa sretni; slave pobjedu razuma, a fudbalskih klubova  navijači idu ulicama Krakowa; zagrljeni; pomješani; pjesma se ori na sve strane; ljudi otvaraju prozore pozdravljaju navijače, šalju im poljupce, zasipaju ih cvjećem, isto kao da je ponovo došlo oslobodjenje od fašizma; potekoše suze radosnice, ma pljušte poljupci, izvinjavanja za nanesenu bol iz prošlih vremenima, viču jedni drugima:

- Za sve nepravde, mi smo krivi!

- Ne, ne, ne, - ne dolazi u obzir, -  niste vi, nego smo mi više krivi, - ma izvinjavaju se jedni drugima, da čovjek ne povjeruje; zasjekoše vene; spojiše krv; postadoše braća po krvi, spojiše zastave i koncom ih zašiše, izadjoše na ulice i svima objaviše:

- Od danas je mir! - mir je stigao!

Skoro, pa to bješe ko mali Deyton i nema više ratovanja, nema više makljaže, tabanja, pichvajza, nema više kefanja, a onda; na sred ulice zaplesaše Polku i zarekoše se; da, sve dok su živi, više se nikad, ama baš nika više neće pokefati, a i kako bi, kad to njima jednostavno nije u krvi.

Dodje opet dugo očekivan gradski derbi; a sudija; ubi bože; k'o da je bio u umproforac u Bosni; k'o da je pao s neba; nit' čita novine; nit' gleda televiziju; nit' prati politiku. Previdi ofsajd; pa onda poništi jedan gol; sjebe taj njihov dogovor i opet, izbi rat, u gradu što Krakow se zove.

- Čekaj!!! - ma čekaj samo malo, samo da ti kajem nešto, da ti kajem, - viče jedan navijač, držeći čvrsto suparnika za kragnu. 

- Nema šta da ti meni kaješ! - znamo mi vas dobro! - još otprije, - ma vi ste obične pičke i kurve, - m'rš tamo! - nanu li ti tvoju! - dere se drugi na sav glas, - juriš!!!

Lete letve; kamenje; barikade se postavljaju; opšta makljaža po ulicama Krakowa; navijači se opet kefaju.

O, bože, bože; ne mješaj se u sport i politiku.

MOJ UJAK

Ima ljudi koji vam se za života urežu u sjećanje, da ih nikad više ne možete zaboraviti; ima ljudi koji vam se za života urežu u srce i koji vam život učiniše ljepšim, a kad izčeznu, onda vam ostaje velika nepremostiva praznina u grudima; onda vam ostaje gorčina na usnama; suši vam se jezik, usporava disanje; stežu vas grudi pri svakoj pomisli na njih.

Imao sam ujaka, u Banjaluku mi dolazio, a za mene to bješe najveći praznik; veći od svih državnih; veći od svih rapubličkih praznika. Za ruku po Aleji me vodao, u zadruzi kod Vlade i Jefte crvenih, svilenih, bombona mi kupovao, baš onih što u kockastoj tegli budu, što ih trgovci lopaticom vade i u fišeku savijenom od škanicla prodavaju za pet dinara. Vodao me po Gosposkoj; vodao preko Vrbasa u kino da Dejvi Kroketa gledam; vodao me pod zidine Kastela da "Adriano" cirkus gledam. Imao sam ujaka što mi "Kekec" kupovao, da u njemu gledam slike Princa Valijanta; imao sam ujaka što mi "Male novine" kupovao; iste one što je u njima Tarzan izlazio; onaj Tarzan od Edgara Rice Burroughsa; onaj što se slagao sa svim životinjama i životinjski jezik govorio; što mu se Čita zvao Nkima; Malih novina što u njima na zadnjoj strani biješe Tim Tejlor i Spad; dva policajca što im košulje nekad štampaše roza, a nekad crvenkastom bojom, sa plavim farmerkama. Vodao me na na nedeljne utakmice kad je neko igro po blatu, na pomoćnom terenu Borca. Vodao me svuda, a ja vazda ponosan bio; jer moj ujak je bio jak ko Tarzan. Imao je moj ujaka i mnogo, mogo prijatelja i svuda bješe omiljen, svuda bješe dobro došao, a kad u Austriju na rad ode, gazdina familija ga na večere pozivala.

Volio je moj ujak da se druži sa ljudima, da ljudne, pa ako treba i da okasni, a imao je moj ujak i poroke, a najveći mu bješe alkohol. Ta opaka bolest um mu  "poremeti" pa je u jednoj kriznoj fazi farbati po kući i dvorištu započe. Farbao je sve što je stigao. Počeo je da izvodi čudne gradjevinske radove, a nama to bješe čudno, nama to ponekad bješe smješno, a znali smo i zašto to radi i znali smo da je to zbog alkohola, a kako nekom u poodmakloj fazi "mantre" nadolazeće halucinacije donose osjećaj palacanja zmije, vidi miševe, bjele, žute, a malene svilenkastih krila baje mu po mislima gmižu, njemu se pričinjavaše cvjetići, kaktusi, filadendroni, ljubičice, djurdjevak, počeše muzikanti da mu pod prozor dolaze, pa onda muzikanti pridjoše bliže, pa još malo bliže i bliže, pa sve do jastuka na uvce mu violinom zagudiše, a on se bogami dobro zabrinu, jer biješe to hologram. Biješe to napad trodimenzionalnih slika u pokretu i scenski prikaz halucinacija u koloru.

Odvedoše ga na Švarču, u bolnicu; pidžamu mu dadoše i cjelo ljeto ga primiše na holidej. Doktor mu dodjeli poziciju šefa grupe, da svojim vedrim duhom unosi pozitivnu energiju medju pacijente; ma još samo malo je falilo da ide u jutarnju vizitu sa doktorom, koliko su ga zavoljeli.

Izlječiše ga i on postade opet onaj stari, dobri; postade opet ljudina.

Al' kako je lječeni alkoholičar samo prilječeni ovisnik i treba samo malo da se opet aktivira; započe rat i on opet pade u zagrljaj tečne i ljute ljubavnice, što dušu i tjelo razara. Zadesi ga zlo i ne imade popravni.

Ostadoše mi fotografije, njegov lik sa osmjehom i zlatnik kupljen u Salzburgu, koji mi pokloni kad sam išao u peti razred.

ZEMLJA RAKIJE I MEDA

Gledajući u svjetskim relacijama prva zemlja u svjetu po proizvodnji šljiva bila je Jugoslavija; ona ista država koje više nema; ona koju neki pljuju, a meni se i od svake pomisli na nju brk nasmješi. Ako je podatak tačan, onda se radi o fantastičnoj cifri od preko šezdeset miliona stabala; što je višestruko premašivalo ukupan broj stanovnika, tadašnje države.

Oduvjek se rakija točila u našim krajevima, a i danas ima poseban značaj za sve običaje i dogadjaje. Piti rakiju sa nekim u društvu je čast; jer, ne pije se rakija baš sa svakim; pije se sa najboljim prijateljima, poznanicima, ljudima do kojih ti je stalo; ljudima koji te poštivaju i ljudima koji zaslužuju tvoje poštivanje.

Neki je koriste u medecini; neki za masiranje; a neki kao dokaz muškosti i tvrde kako nije muško onaj ko se nikad nije napio; a ja tvrdim upravo suprotno. Postoji mnogo načina da se pokaže ono što neki nemaju, pa pokazuju opijanjem.

Evo jednog mog doživljaja iz početka šezdesetih, kad sam bio na ljetnom feriju; u drugom ili trećem razredu osnovne škole; dogadjaja kojeg se ponekad rado sjetim, a koji se mogao dogoditi i u nekom ličkom, banijskom, medjumurskom, bosanskom domaćinstvu.

-Kaž'der ti meni bruća, kakva ti je ovo rakija; sedam gradi? - jebalo te to; to je plavić, - Duja zapita,  Stevu Mijanovog, čovjeka koji je upravo pekao rakiju, a okupljeni prolaznici i  komšije kušali kvalitet.

-Jest; al' triput sedam, dvajst jedan! - rekao bi Stevo, na opšti smjeh i odobravanje okupljenih oko kazana.

Pravila se rakija, nekad dobra, nekad slaba, pa bi se dodavao med i pravila medovača; neko je dodavao čisti špirut da bi se pojačala, pa i ekstrat mentola, kruškovca u malim četvrtastim bočicama i pravili likeri svih boja i ukusa.

Nema Kordunaša koji će zaboraviti gdje je od žene sakrio rakiju; nekad krije on; nekad krije žena; al' će sigurno zaboraviti kako se zove grad, u kojem mu sin godinama rmbači u Njemačkoj.

-Jel' Miljka! - dje je ono; naš Šima?

-Oho; dje? - što ja znadem, - br, br, - Breg; Bregmen!

-A, jesi ti luda, - kakav Bregmen; valjda Bregana, - a; dje si ti ostavila onu rakiju; onu, od prošle godine? - što je kriješ? - hik; vidiš li ženo da su nam gosti došli.

-Eno je u sudiću; na tavanu, hik; ispod škrinje! - rekla bi ona. Mjesto za koje su oboje znali, mjesto koje su krijući se jedno od drugog svakodnevno posjećivali i kroz gumeno crijevo povlačeći dugačke gutljaje, gaseći žedj, srkali rakiju direktno iz sudića, a onda bi planinka gegajući se cjeli dan putem šetala gore dole, ili bi oboje drijemali u debeloj hladovini voćara.

Jednom; za ljetnih toplih julskih i avgustovskih dana; kad su noći kratke, a nebo iskićeno kao prašinom prosutim zvjezdama; dani sunčani, vreli i dugački; bio sam na ferju pa se izjutra rano probudih. Gledam okolo; sunce još nije probilo sivu, gustu, ljetnu maglu; al' naspram svjetlosti malog pendžera vidim strinu, kako ledj'ma meni okrenuta, apotekarskom preciznošću Priki i Raci nalijeva nešto u čašicu. Kako kome natoči, tako ovaj popije; hukne; glavom otrese, a ona primakne flašu bliže sebi; te naspram svjetlosti od prozora očitava količinu ostatka, a ja sve mislim, "Uf fuj; piju riblje ulje".

Tako sutradan; pa onda opet; nekoliko dana za redom, isto; ponavlja se isti ritual; sve dok jedno jutro strina ne reče:

-Minja! - dodjder diko i ti amo.

Još pospan i nevoljno prilazim stolu.

-Žmekni ti nju diko; bolje ćes trčati, - a ja vidim da to nije riblje ulje, nego nešto prozirno; nešto k'o voda, vidim ja da je to rakijetina; ona što radi ekstrakciju tjela i uma. Natoči strina meni jednu mjeru; u čašicu, malenu, sa četvrtastim dnom, debelih staklenih stjenki. Popijem nekako; a rakija; para grudi; ujeda za stomak; vrtim glavom oko sebe; a onda vidim da su Prika i Raca naslonjeni jedan na drugog zakunjali na klupi; obuli oči; te k'o dva mala sojkina tića; spustili kljunove do zemlje, drijemaju i otpuhuju.

Za vrijeme fruštuka; oko deset prije podne, stric Stevan; veliki šaljivdžija; onaj što bi se zalutavši u Zagrebu uvjek vraćao na Trg Republike i odatle otpočinjao opet; onaj što bi strugao svoje ispucale pete na tabanima, debele kao djon; a onda zaključio, kako je za col niži; opet natočio čašicu, pa bi svakom:

-Ajde dječaci, - ždroknite po jednu, pa će te me bolje zajebavati.

-Stric, ja bi Koktu! - rekoh.

-Nema ovdje Kokte, odbrusi on.

-Onda; Jupi!?

-Upri!?

-Ne upri, - ispravih ga, - Jupi, Jupi stric.

-Nema ni Jupi, - jetko bi on kroz smjeh.

-Pa dobro stric; šta ima? - zavapih.

-Nema ništa! - ima žganjac' sa varenikom, ima prežgane juve, ima kuruznog kruva, imaš na čatrnji vode, - odgovori moj stric Stevan, odlučno i kroz smjeh; a onda opet u toku dana u Velemirima; baba Rode bi rekla:

-Dekni ti nju rode, dekni, - ubi klice, - pa onda pred veče u kolnici; kod Djuke rodjaka, gdje se ljudi okupljaju, divane, puše i zaljevaju čašicom domaće šljivovice i nama bi natočili; uz obaveznu moralnu podršku.

-Diko, drmni ti nju; pa ćeš bolje krave čuvati, - ajde dječaci; bem joj zlatnog jarca, - govorio je stari Stevo; Djukin otac.

Tako jedan dan, tako drugi dan, treći; ždrokni, dekni, drmni, žmekni; za bolje trčanje, za bolje zajebavanje, za ubijanje klica, za bolje čuvanje krava; pijemo mi k'o veliki; ljudujemo; cjelo ljeto čuvamo krave, idemo na kupanje, potapamo konoplje u Trepču.

Prodjoše dani školskog raspusta; vratih se u Banja Luku; starcima drago; škola počela, a babo vazda prije ručka zagleda u flašu; nešto mu nije jasno, nešto mu se tu ne poklapa; nešto tu fali; pogleda u mater, a onda u mene. Mati gleda u njega, pa u mene, a ja se ozbiljno zagledam u buraza, što gura autić po stolu, pa onda kolutam oč'ma okolo, jer; meni je i onako sve ravno i milo; ja gledam dvije muve, kako oko lustera lete, igraju se; "Eber'ečke - eber tučke".

TORTA

Decembar 1962.

Nikad ne rec'te da materi niste krišom ukrali kolač; onako, još dok su topli, ili iz špajze. Ako kažete suprotno, onda ste zakinuti za jedan čaroban osjećaj slasti; al', malo je onih koji od kolača naprave dar mar, kakav sam ja znao napraviti i to ne od običnog kolača, nego od Novogodišnje torte, a sad slobodno možete reći i Božićne torte. Moglo se i prije reći tako, ali ovi današnji politikanti što drukaju u sve drugo, samo ne u istinu, uvjek podižu lažnog "Kviska" i govore da onda nije bilo demokratije i da se nije smjelo ići u crkvu. Lažu; smjelo se sve; samo, nije se smjelo sovati Tita; pa ako je to mjerilo demokratije, da nekom suješ majku, onda, po njima nije bilo demokratije. Danas najviše suju političari i nikom ništa, skidaju gaće jedni drugim, gdje god stignu, a naročito pred Novu godinu i izbore.

Otac i matii otišli u grad nešto kupiti, a ja pišem zadaću i sve se čini da se od zadaće nisam micao; neupućeni bi rekli, primjerno djete, primjeran djak, milina; gledam u papirnatog, debelog, Deda mraza, guzonju, što sjedi u rupi ukrasne kugle na jelki. Uljuljan u saonice sa vrećom poklona iza sebe, te dva jelena, k'o biva irvasa, što ispred njega trče, a on sav nagorio od vatre, što je preklani paleći prskalice, one što blješte; napravio moj stari; al' vatra, k'o vatra, ne pita, uhvati se blještavog papira, što je ukrašavao našu jelku, čineći je blještavijom nego što jest i za čas nasta požar u našoj maloj kuhinji, koja nam je služila za doručak, ručak, večeru i doček gostiju. Bila je tu i jedna sećija, kredenac, što sa nekoliko stolica i šporet. Gori jelka, sve se blješti, a bogami blješti i naša kuhinja, a stari brže bolje zgrabi jelku za vrh, pa sa njom u hodnik, a onda, brže na tarasu. Malo se spalio; nema veze, al' zato nam je jelka potpuno izgorila.

Gledam ga; misli mi lutaju svuda unaokolo a on; k'o veteran drugog svjetskog rata, preživio vatromet, i ništa se nije promjenio; sav pocrnio po brkovima, bradi, kosi, ma konda se farb'o. 

Kakva zadaća; vrag mi ne da mira, a sjećam se da je mati je meni i bratu vazda govorila:

- Sa nakitom za jelku morate biti pažljivi, jer je osjetljiv, lako lomljiv,- a u meni poriv proradi, hoću da probam. Stisnem rukom kuglu i ništa; ništa se ne dogadja, a ja opet ponovo stisnem kuglu, baš da vidim; opet ništa, ponovo stisnem, al' baš, dobro, a kugla puče i odzvoni na pod. Ispade onaj guzonja iz kugle, prevrnuše mu se saonice, paketići se rasuše, a oni jelenovi, nigdje ih nema, uhvatiše maglu. Jedva ih nadjoh i brže bolje sve to skupim, pa ponovo stavim u kuglu, dodam k'o fol malo snjega od vate, samo da zamažem oči starcima, al' hoćeš; kuglu nemam za šta vezati, jer ona mala žičica je ispala i moradoh je samo gurnuti, duboko, medj' grane, da se ne vidi.

Misli lutaju, pitaj boga kuda, a iz školskog dvorišta osluškujem ciku, galamu, igraju noćnu utakmicu, a ja ne mogu biti s njima. Vrag mi opet ne da mira, odoh u špajzu, da vidim tortu, što je stara napravila za Novu godinu, a ona; ucifrana, nadjindjana, prelivena čokoladnim prelivom, a odozgo, orasi i sve neke ljepe šare. Udari me miris torte pomješan sa rumom pravo u nos i moj instikt za preživljavanje proradi u trenu; smrknu mi se pred očima i mislim se, samo malo, ma; samo malo da je ćopnem, samo malo, da niko ne primjeti. Al' oćes vraga. Zagrizem odozgo, po rubu, baš onako, dobrano. Torta se topi u mojim ustima, a ja potpuno odljepio. Gledam, vidi se dobro da je neko zagriz'o, a mislim se. Jeo, ne jeo, ja sam ga sad najeb'o, pa bar kad najebavam, onda bar da najebem kako spada i ako gineš, onda gini potpuno fer, onda, gini do kraja, isto ti se fata. Znam; stara će vikati na mene i za taj jedan mali običan zagriz, isto kao i za dva i onda zagrizem još jednom. Opet uživam i opet razmišljam, stara će na mene vikati, za tri zagriza, kao i za dva, pa nanovo, opet zagrizem i stalno mi prisutna ta misao, stara će vikati za deset zagriza, isto kao i za devet, za devenaest kao i za dvadeset i tako, zaokružim tortu, sa gornje strane i zaključim:

- Sada liči na nešto, - jest izgrižena, al' izgrižena je bar simetrično i liči na krunu.

Naravno da je nepotrebno objašnjavati reakciju moje matere, kad je izašla iz špajze, a izgledala je tako jadno, tako tužno, ma k'o da je šlog trefio, sve nekako zanosi u stranu i šeluda po kuhunji, a ja se mislim, bože, bože, šta je ovoj mojoj materi? Da se nije možda spalila na peglu, jer, nikako da uhvati pravac.

Sabra se ona, gleda me pravo u'oči, al' ne pita. Ma šta ima pitati, kad je sve jasno, a ja, kolutam oč'ma po plafonu i sve gledam dezene i cvjetiće našeg lustera, k'o da u životu lustera nikad vidio nisam.

I danas, kad se sjetim tog trenutka i pogleda moje majke, budem zabrinut za njeno zdravstveno stanje.

Dugi niz godina, mati je i dalje pravila meni i bratu i našim gostima najljepše torte i nikad se nije naljutila na mene, a u šali je znala reći:

-Šta djete zna šta je torta, žao mu torte, ali je svejedno oćopa.