PRIČA O MAJKARI

                                                                                                      1965. godina 

Stanovao je Majkara na sedmom spratu našeg nebodera. Imao je sestru Miru i po ničemu se nije razlikovao od nas, osim po visini i reklo bi se trapavom koraku, te po njemu karakterističnom pokliču: "Ta, ta, ta, ta!". Kod kuće su ga zvali Mišo, u školi Milan, a mi smo ga zvali jednostavno, Majkara, možda i zato što mu je nadimak izvučen iz prezimena, a možda i zato što je bio živahan, mobilan, nestašan, krupan, za svoje godine mali div. Počevši od sitnijih malih podvala, nestašluka, kasnije i dječje delikvencije gotovo ništa nije moglo proći bez njega. Bio je upleten u sve, bio je povodljiv, bio je "djevojka za sve".

Čujem neku galama što dolazi iz vana, izjurim na balkon, a Žare, Pepi, Mijo, Salama, Mali Žuja, Ile, Kec, Šele za nekog i za nešto navijaju. Zoka, stoji na stazi koja vodi u kino Kozaru, dočekuje i volejom napucava jabuke, što jedna za drugom stižu, kao djulad bacane sa prozora našeg nebodera. To Majkara uz gromoglasno odobravanje i navijanje nas navijača, gadja Zoku, a ovaj izbjegava jabuke i svaku volejom dočekavši vrhom bakandže raspršti kao grudvu snjega. Majkara proviri sa prozora:

-Ta, ta, ta, taa..! - i baca seriju jabuka, koje stižu jedna za drugom, a Zoka nema kud, bježi i sklanja se u stranu.

-Majkara! - kad izadješ nos ću ti razbiti! - viče Zoka, na veliko veselje nas sviju.

Potraja ta komedija dvadesetak minuta i sigurno je pet kila jabuka Zoka na naše opšte veselje i Majkarino zafrkavanje, razbio volejom.

Za ljetnih dana svi iz male raje išli su kod Primusa u haranje jabuka, a pored toga stižu me sjećanja, da je Majkara sviju nas snabdjevao svim vrstama sladoleda "Ledo", u kornetu, na štapiću ili sa kašikicom, a "Bronhi" bonbone sa dimnječarom su bili prava poslastica. Danima su to crpili iz skloništa, tu odmah, pored crkve, preko ulice u "Popovoj bašti", gdje su kao vjeverica orahe zakopavali slatkiše, da im neko ne ukrade. Niko ne zna kako, sve čisto i regularno, katanci na "Ledo" frižideru postavljenom ispred našeg nebodera na svom mjestu, neoštećeni. "Borik" trgovina neprovaljena, a bonbone se služe svuda okolo. 

Mjenjaju se poslovodje, jedni odlaze, drugi dolaze. 

-Kako to..!? 

Pitajte Dejvida Koperfilda, možda će vam on znati objasniti, a izmedju nas niko neće ni pokušati da objasni i svi su se pravili da ništa ne znaju. 

Dodje zemljotres i to bješe zadnji put kad vidjeh mnoge, pa i Majkaru, koji je odselio za Beograd, al' to ne bješe njegov grad. Patio je za Banjalukom, za rajom, koja se rasula svuda po Jugi. 

Dugo vremena, dolazio je Majkara u Banjaluku. Nemogavši prežaliti staro društvo sjedio u Aleji na nekoj od klupa, čekajući da se pojavi neko od naše raje.

Početkom sedamdesetih, možda tri ili četri godine poslije zemljotresa, stiže me vjest u Zagrebu, da je Majkara tragično završio u svojoj osamnestoj godini. Znam da taj dan nikad neću zaboraviti, zaboljelo me. Ko je prekoračio ili smio da prekorači svoja ovlaštenja? 

Ne mislim da je ikad obukao odjelo sa kravatom, to nije bio njegov stil, a zadnje odjelo se uvijek kroji bez džepova.

Prošlo je mnogo godina, od kako Majkare više nema, a svi ga se sjećamo i spominjemo malog diva, koji sad sjedi na nekoj od nebeskih klupa, čekajući svoju raju.

BRAZILCI U PRIGLAVCIMA

1962. godina

Juna 1962 godine, Čile je bio organizator SP u fudbalu. Sa Peleom, Garinčom, Zagalom, Didom, Vavom i kompanijom Brazil najatraktivniji i prvak svjeta, Samo mjesec dana poslije, opijeni fudbalom i četvrtim mjestom Jugoslavije, na tom svjetskom prvenstvu u julu 1962. godine u Banjaluci je organizovan turnir u malom fudbalu.

Spektakl je održan, na rukometnom stadionu Borca, na crnoj šljaci i pred prepunim trebinama, koje su mogle da prime možda,  oko tri hiljade gledaoca. Turnir je trajao petnestak dana, jer bilo je  prijavljeno dosta ekipa, a poneke i sa čudnim i smješnim imenima; šege radi: "Alibaba i četres hajduka", "Udri pa bježi", itd. Bilo je i nekih ekipa, koje su se htjele prošvercati pod čudnim imenima, "Čimtespr" ili "Rimtitukizahou", al' to nije prošlo, jer organizator je angažovao najbolje  svjetske lingviste, koje su to odmah spriječili.

Prijavila se i ekipa po imenu "Brazil". Skupljena i sastavljena s brda s dola, od svih Roma tadešnjeg "Veselog brjega", a svojom pojavom i ponašanjem u mnogome su i potsjećali na tamnopute Brazilce.

Nošeni bodrenjem publike i uz malu pomoć sudija Brazil je dogurao do finala.

Finalna utakmica je odigrana pred prepunim tribinama. Ambijent paklen, pravi južnoamerički, a igra se "totalni fudbal", što bi rekao mudri Miljan Miljanić, totalni fudbal, mnogo godina ranije, prije nego se pojavio Ajaks. Sjevale su varnice, sa svih strana. Napadački fudbal, bez kalkulisanja; pa kome opanci, kome obojci. Brazilci nedisciplinovani, a svi u priglavcima. Niko nikog ne sluša, pa ni trenera; svi bi da igraju, pa u jednom trenutku utakmicu igraju sa jednim ili dva igrača viška. Niko neće da izadje i da bude zamjenjen. Puiblika urla od smjeha. Smješnih momenata na pretek. Fudbalska komedija. Publika je došla na svoje. Balkoni obližnjih zgrada pretrpani posmatračima, okićeni kao grozdovi, a mašinovodja lokomotive voza koji ulazi u željezničku stanicu piskom pozdravlja spektakl. Nezaboravno Banjalučko predvečerje.

Brazil je pobjedio; ne sjećam se razultata, al' sjećam se da se taj dogadjaj danima prepričavao u Banjaluci. Ostala je ljepa tradicija i turnir koji je ostao za pamćenje.

Eto; tako se Banjaluka zabavljala kad sam ja bio mali dečkić i tek u školu išao.

ZIDAR

April 1956. godina

Igrajući se u dvorištu zadržavao sam se često pored grupe radnika koji su u Aleji radili renovaciju naših zgrada; granatama oštećenim u drugom svjetskom ratu. 

Ante je bio jedan od njih. Mladić, crne, guste kose, dvadesetak godina star, skroman i tih. Dohvaća sam im poneki alat, ponekad na ćosku u zadruzi kod Vlade i Jefte cigarete odlazio kupiti. Pomagao sam im onoliko koliko sam mogao, a oni to nisu tražili; voljeli su da budem sa njima. Postali smo prijatelji i uvjek smo nešto pričali.

Izlizanih, krečom zamazanih plavih radnih odjela i cipela, često pocjepani, marljivo su radili na betoniranju prilaza u dvorištu naših zgrada. Mješali su malter dugačkim motikama, u "koritu" napravljenom od dasaka, a onda ga u kantama prenosili, sipajući i popunjavajući ispletene žičanom armaturom u obliku stepenica kalupe. Bilo im je jako teško; sve su raditi ručno; jer tada nije bilo mješalica za malter.

U pauzama sam stajao pored njih, posmatrajući ih i družeći se sa njima, a oni nisu skrivali svoje simpatije prema meni. Bili su to vrijedni radnici iz okolnih Banjalučkih sela, vješti i vični stolarskim i zidarskim radovima.

Umornih lica, hrapavih, žuljevitih dlanova, sa kapama od "Borbe" napravljenim, vadili su iz torbi svoje užine. Slaninu, sir, kobasice, te neizbježni luk, zalijevali su domaćom rakijom i mada umorni smijali su se šaleći se medjusobno, komentarišući užine, na račun svojih žena:

-Svakom onoliko, koliko je noćas zaslužio! - a ja sam kužio njihovu šalu.

Uvjek su me zvali i nudili da jedem sa njima. 

Radovi su odmicali; radili su betonsku ogradu prizemlja, gdje je stanovao čika Jovo i teta Bosa Djurišić, a Melća preko puta njih. Gospodja, koja je mene i Ćelu prevarila, obećavši nam dati olovke, ako joj odnesemo pismo na poštu, a kad smo se vratili, samo se cinično smijala. Olovke nam nije htjela dati, ali  zato smo joj drugi put iz inata pismo pocjepali, bacivši ga na travnjak; negdje u Aleji. 

Ograda je dobila predjašni izgled i radovi su se bližili kraju.

Nekoliko godina kasnije, sa ocem bio sam u Trapistima; jer sam sebi gurnuo zrno graha u uvo; a onda se izgovorio, da mi je to dok sam spavao buraz napravio. Čekajući pred bolnicom red, otac je na klupi pričao sa nekim čovjekom, a ja zaokupiran brigom da li će me boljeti kod doktora, na to nisam obraćao pažnju. 

-Poznaješ li ovog čovjeka? - upita me otac. 

Pogledah preko očevog ramena i ugledah čovjeka koji mi se smješi. Sjetih se; čika Ante; on je mene prvi prepoznao.

Bio je na lječenju. Na nekom banjualučkom gradilištu, pao je sa skele; slomio kičmu i ostao nepokretan za cjeli život; a imao je samo dvadeset i nešto godina.

MAGO

Zima 1958 godine

Hladnih decembarskih dana kada se Aleja zabjeli, a lipe okite bjelim snježnim plaštom, snjeg zapada i zabjeli planinske predjele Banjalučkog zaledja; Manjaču, Bronzani majdan, Kočićevo Zmijanje, čobani su polazili na dalek put, prema Ljevča polju.

Krećući se dolinom Vrbasa nastojali su svoja stada ovaca provesti najbližim putem u ravnicu, gdje je ispaša bolja, bogatija i gdje snijeg nije toliko visok; kao u planinskim predjelima, a zime su blaže. Tjerajuć' stado ispired sebe pravcem sjevera; prolazili su ulicom "Vase Pelagića" i "Alejom JNA", pa se dogadjalo da u naše dvorište odvojivši se od stada zaluta poneka ovca.

Nosivši ispod svog runa veliku "pastirsku tajnu", na čelu stada dominirao je ovan predvodnik i sa velikim limenim zvonom oko vrata čini mi se većim nego zvono na zvoniku pravoslavne crkve, koje smo mi klinci iz Aleje krišom uvukavši se povlačili za konopac na drvenom tornju, znali zaljuljati da zvone.

Polagano; hodajući iza stada i uvjek po dvojica ili trojica, pastiri su karakterističnim frktanjem usana i zviždanjem komunicirali sa ovčarskim psima, a džukele su po frekvenciji zvižduka, znale sa koje strane da potjeraju ovce. Ispruženog jezika, trčakarale su pokraj stada, motreći na svaku ovcu i povremeno zastajkujući osvrtale na pastire, očekujući nova upustva.

Neobrijani; sa ovčijim gunjevima na sebi; te obaveznim sjekiricama okačenim o torbu, pastiri su djelovali grubo. Obično bi nosili u ruci malo tek ojagnjeno jagnje; da bi ga poštedjeli napornog puta i grijali da ne ozebe. Reklo bi se; nježni i osjećajni ljudi, ali bolji poznavaoci su tvrdili upravo suprotno; da su pastiri zaguljeni i tvrdoglavi ljudi; opake naravi; te da nije baš uputno stati im na put, ako su imali namjeru proći preko nečije njive, posijane pšenicom, ili proći kroz nečiju avliju.

Na začelju stada; obavezna logistika i magarac, koji je za metar iznad njegove glave naslaganih stvari na samaru, teglio cjelokupnu opremu pastira i stada. Više je ličio na novogodišnju jelku ili visoku pokretnu stalažu, natrpanu stvarima; a samo su mu se ispod tereta noge micale. Na njegov samar su bile natovarene stvari i sve što je trebalo pastirima; vangle, šerpe, šefarke, kante, lonci, rerne, torbe, lopate, krampovi, ašovčići. Ne'a da ne'a, a u nekoj od torbi nalazila i pokoja litra brlje.

Sve je to mago strpljivo nosio na svojim ledjima i još mu je samo falila crvena protiv-požarna boca i štrik; da se mago objesi, na prvu lipu u Aleji.

Odmicali su polagano, prema Banjalučkom polju, gdje bi se nakratko zaustavili, da bi se odmorili pred sutrašnji put dolinom Vrbasa.

FIJAKER

1957. god.

Iznenada; niotkud; baš  kao udar groma iz vedrog neba i ničim najavljeno, kroz ulaz našeg dvorišta upregnuti u crni fijaker ujezdiše  dva bjela pastuva; dva Lipicanera. Topotom kopita, gracioznih pokreta, laganim kasom napraviše veliki polukrug po dvorištu i zaustaviše se ispred zgrade.

Istog trenutka u dvorištu nasta graja. Mi, dječurlija, trčimo da ih vidimo, a čika Mate nogama poduprt na pod fijakera drži ih na zategnutim kajasima. 

Prekrasni konji; zadihani, frkću, a iz njihovih nozdrva kulja bjela para, kulja temperament. Oholog držanja, nemirni, gizdavo okićeni, kopitama stružu zemlju ispred sebe. Bjeli poput labudova sa dlakom koja se presijava izgledaju veličanstveno. Na njima; kajševima, tokama, djindjuvama i praporcima ukrašena svečana orma.  Na glavama im po jedan kitnjasti ukras, dok im se niz vrat spušta talasasta bjela griva, a dugački, blago podignuti repovi čine ih još elegantnijim.

Pritežući kajase čika Mate ih jedva obuzdava, a pastuvi povremeno zatežući glavom prema dolje pokušavaju da ih olabave. Nestrpljivi su; htjeli bi da trče. Otvorenih usta, raskolačenih očiju, ne trepćemo; gledamo ih sa divljenjem i strahopoštovanjem. Htjeli bi malo, samo malo da im se približimo; ali ne smijemo. 

Crni fijaker sa velikim crvenim točkovima, čeka svoje putnike. Nedugo potom, na licima širokih osmjeha pojaviše se čika Milenko Kucelin i teta Milka. Sjedaju u duboka sjedala fijakera, koji se cjelom svojom dužinom baš poput gondole i na najmanji pokret nagne i zaljulja. Razmaknusmo se u stranu, a Lipicaneri trgnuše, te istim onim elegantnim kasom odlaze iz dvorišta. Trčimo za njima; oni ulazi u Vase Pelagića, a onda skreću u Aleju. Pravac Laktaši. Dugo niz ulicu gledamo za njima, a fijaker, polagano, sve manji i manji, izčeznu u dubini naše Aleje.

Ih; da mi je imati, bjela pekaza dva; poletio bih s njima put Bosne, preko Banjaluke i Šehitluka. 

PRIČE OKO ŠPORETA

Zima 1958. godine

Nekad; jako davno; ima tome podosta godina, još u prošlom vjeku, nije bilo televizora, nije se surfalo po komjutoru; rijetskost je bilo čuti radio, al', bilo je nešto drugo, nešto što nas je sviju okupljalo i grijalo, nešto što smo svi voljeli; bio je šporet. 

Naš šporet oko kog smo se okupljali trljajuć dlanove i grijuć se, bješe crn k'o ćumur, a sa čunkom, dugačkim i ofarbanim u bronzanu farbu, koji je stršao visoko uza zid, skoro do plafona; činilo se da će čunak svaki čas probiti i izaći gore, kod Hodžića. Obično bi se na tablama u plavom loncu nešto krčkalo, a ponekad bi se na njemu našle moje i bratove cipele, mokre od snjega, par mokrih vunenih čarapa, što nam ih mati isplela i sve se to sušilo da bi odma čim se osuše mogli zbrisati vani; a šta više jednoj porodici treba, od pucketanja vatre i topline koju širi šporet? 

Bješe to mjesto oko koga se sve vrtilo, mjesto gdje je dan počinjao i gdje se dan završavao, mjesto kom smo prilazili odmah sa vrata, a za hladnih jesenjih i zimskih večeri tu se okupljali tiskajući se oko njega, a otac bi nam pričao izmišljene priče koje su se dogadjale u velikim šumama, kanjonima, a mogle su se nastavljati, jedna na drugu, kao; "Saga o Forsajtima".

Vrijeme hladno; snježno zimsko predvečerje Banjaluke pedesetih godina u Aleji, kada je padao gusti snjeg, a slabašna ulična rasvjeta obasjavala mjestimično ulicu, osvjetljavajući metljanje gustih pahuljica, a lipe savijenih grana do zemlje i kad ralica samo jednom prodje, protutnji Alejom i ode u daljinu, lamatajući po ivičnjacima ceste, a odmah zatim, začuje se zvono pravoslavne crkve; osam sati.

-Ajde tata, pričaj nam priču! - zavapismo ja i brat.

-Neka vam priča, al' nema bježanja i sakrivanja ispod sećije,- reče mati, jer eto sinoć, brat pobježe i sakri se ispod sećije, kad je stari pričao priču kako su ga Talijani zarobili i tek kad su ga pustili buraz je izašo ispod, a znao je stari nama pričati razne priče, posmatrajući nas ispod oka kako reagujemo, često puta šaleći se na naš račun, stavljajući nas u priče u kojima smo uglavnom bili "Robin Hoodovi" ili lovci na medvjede i vukove, junaci na konjima, pa bi često šale radi, mom bratu na konja natovario mladu ljepu djevojku, a on bi se posramio spuštajući nos i pogled do zemlje, a svi smo znali da mu je drago. Samo bi nakratko podigao pogled, a onda brzo opet dole, napućenih usana, kao da će svakog trena Robin Hood zaplakati.

-Nakon dva dana marširanja i tumaranja, sa jedinicom po ličkim šumama,- obratio bi se stari materi, da priči dadne ozbiljan ton i kao priča samo njoj, - pa onda kamenjarom, po suncu, onako žedni, gladni, zaustavismo se negdje kod Sušaka, u nekom malom napuštenom selu, - nigdje žive duše, - ma, ni pačeta ni mačeta; sve pusto, prozori porazbijani, samo poneka kokoš, - vidi se da niko tu ne živi, a nas četvorica odlučismo da se smjestimo u jednu staru brvnaru. Udjemo unutra, a ovi moji drugari samo se skljokaše i odma pozaspaše umorni od dugotrajnog marša, a ja; čuvam stražu. Gledam, sve razbacano, porazbijano, - vidim da je tu neko ležao na podu, jer slama je prostrta,- kad odjednom, - pim pooo, - čujem neki tihi glas. 

-Okrenem se, - gledam od kud dolazi, al' ne mogu odrediti, - naćulim uši, - ništa,- ništa se ne čuje,- malo kasnije opet,- pim pooo,- opet se odnekud javi taj glas,- reče otac, a ja i brat, oči izbečili k'o dva mala sojkina tića, šutimo, buljimo i samo ponekad trepnemo. Strah nas je, a stari se unio u priču; zabrinut; uozbiljio se.

-Šta je bilo? - mati mu se pridruži, te će tihim glasom i onako  zabrinuto k'o fol priupitati.

-Ps'ps, ućutkuje stari mater, - ništa,- repetiram pušku na gotovs, - okrećem se, al' ništa, opet tišina, - ma ni muva se ne čuje, - reče stari.

-Polagano krenem u drugu sobu, znoj me obliva, - ništa, - mislim se, da nije sa tavana? - moram se paziti da me ne zaskoči odozgo, okrenem se, a ono; sastavi jače, - pim pooo..!

Ja i brat se ukočili, gutamo knedle, a stari; ima monolog; uživio se, te nastavi.

-Oho! - učini mi se da dolazi iz podruma, - polagano otškrinem vrata i tiho se spuštam u podrum, a dole; lampaš, zakačen za gredicu, - svjetli, - sve se vidi kao na dlanu, - al' nikog nema, - okrenem se nazad, kad ono opet, jasno i glasno:

-Pim Pooo..!

-Opet ne vidim ništa, al' znam; tu je.

-Pim Pooo.

-Brzo se trgnem u pravcu glasa, kad tamo, na stolu, - imam šta vidjeti.

Šta!? - šta je bilo? - zapita mati. 

-Hm, - šta je bilo, - dvije muve, - reče stari, - klackaju na slamci, pa kako jedna ide gore viče, pim, a druga odgovara, pooo.

Ja i brat za trenutak zanijemili.

-Muve..!? - razočarano zapita mati.

-Da muve, - reče otac, - klackaju se na slamčici, a ja ih samo gledam.

Dugo godina nema mog starog, al' ostalo je sjećanje, kako nas je zabavljao; kako je došavši sa logorovanja na Manjači, direktno iz šume, pravio pravu porodičnu atmosferu, kako nam se radovao, imao strpljenja za mene i brata, živio sa nama, drugovao, pričao nam, uvjek izvodio u nedeljne šetnje po Banjaluci, savjetovao nas, a i danas čujem njegov smjeh i glas; a sjećam se dobro da nam je govorio.

-Djeco, - nikad ne tjerajte od sebe one, koji vas vole.