STARI DRUGARI

Jul 18. 2010 g.

Stojim ispred ulaznih vrata hotela "Vrbas", na desnoj strani Vrbasa u djelu grada što ga zovu "Preko Vrbasa" i čekam svog školskog drugara Slavka da se pojavi, a nismo se Slavko i ja vidjeli, ima tome, skoro četrest godina. Čovjek bi rekao, pola ljudskog vjeka. Čekam i zamišljam, kakav bi on, Slavko, moj drugar, danas mogao da izgleda, toliki niz godina od našeg zadnjeg vidjenja. Vjerovatno je on sad čovjek sa prosjedom kosom, pokojom borom na licu, možda, čovjek u stasu savijen od godina ili ne daj bože, čovjek koji jedva klima i hoda. Nismo mi toliko stari da bih tako izgledao, tješim se.

Čekam pred ulazom u hotel, ljudi ulaze, izlaze, a svaki auto koji se zaustavi popratim pogledom, bogami ponekad i pomislim, ta nisu valjda ovo. Vrijeme prolazi i nakon petneastak minuta čekanja dolazi jedan čovjek, vitak, visok, u pratnji crnomanjaste ženske osobe, koja baš pristaje takvom tipu. Vitka, ljepo obučena, dotjerana i sa ne previše šminke, odaje osobu koja zna za ukus. Iskreno da kažem, ne prepoznajem ih, ali mi nešto govori da bi to mogli biti baš oni.

Prilazim i obraćam se čovjeku:

-Jesil ti Slavko?- pitam ga.

-Jesam, - odgovori čovjek, preplanulog licu i ozbiljan. Vjerovatno me nije prepoznao. Bješe to ipak susret, sa dozom rezerviranosti, jer prošlo je toliko mnogo godina.

Normalno se pozdravismo i uz nekoliko rečenica, "Dobro izgledaš", krenusmo u hotel Vrbas, na tarasu, gdje je čekala moja družina, a Slavko, čovjek, moj vršnjak, zajedno smo išli u isti razred, od istih djačkih ospica bolovali, na iste cure trzali, iste nastavnike imali, na iste ekskurzije išli, u istom timu lopte igrali, ponekad, sjedili zajedno u istoj klupi, krišom na pismenom dodavali jedan drugom papirčiće, sve od Petar Kočić škole, do kraja u Mirko Višnjić školi.

Progovori Slavko, jednostavnim riječnikom, smireno, punim toplih riječi i priča otpoče.

Druženje naše bješe baš onakvo kakvo sam zamišljao i priželjkivao. Toplina ljudskih riječi otopi sve stege, rezerviranost i skepse, a sjećanja, anegdote iz našeg života ispuniše sav dan našeg druženja, na tarasi hotela "Vrbas", na desnoj strani Vrbasa, u djelu grada što ga raja zove "Preko Vrbasa".

Druženje potraja i na kraju Slavko sa svojom suprugom Jelenom, koja je isto draga osoba, kao i moj drugar Slavko, poželi da mi pokloni knjigu, za sjećanje na naš susret, čestreset godina nakon zadnjeg vidjanja. Okrenu Slavko neki broj telefona i knjiga o šahovskoj istoriji na Banjalučkom podnevlju se pretvorii u javu. Upisa moj drugar posvetu na prvoj stranici knjige, izuzetno vrijednog sadržaja i karakteristika, jer to bješe knjiga koja je nedostajala Banjalučkoj istoriji šahovske igre, knjiga koja govori sve o istoriji šaha, na prostorima Balkana, a posebno Banjaluke, a Banjaluka u šahu, jako, svjetli, na nebeskom šahovskom svodu, pa se svi šahisti svjeta orijentišu, po toj svjetlećoj šahovskoj mapi. Ako su Madrid , Rio de Zaneiro, London nešto u fudbalu, onda je i Banjualuka isto to u šahu, jer dolazio je ovamo Fišer još u džemperu, Spaski, Korčnoj, Talj, šahovski Pele, Maradona, Euzebio i Mesi u liku šahovskih majstora, da ih ne nabrajam ko sve nije boravio u našoj Banjaluci, gradu koji u životu šahovskih velemajstora nešto znači, a mi obični smrtnici nemamo pojma, koliki je šahovski ugled naše Banjaluke u svjetskim razmjerima.

Ljep ugodan dan mi prodje, u trenutku i ostavi sjećanje, koji ću pamtiti za cio život. Susreo sam drugara iz osnovne škole, za kog sam znao da me se sjeća, za kog sam znao da želi da se vidimo, jer bili smo momci kad smo se zadnji put vidjeli. Šta hoćeš više od života? Znaš da imaš nekog u Banjaluci, ko zna da si mu drugar, za cjeli život.

Gledam sa tarase Vrbas, a on, bistar ko suza, zelen, bujan, ko iz bajke, a u njemu dva ribara, zagazili do pasa, "pasu" ljepotu Vrbasa i uživaju sve ljepote jednog Banjalučkog sunčanog dana, gledajuć plovak, dal će da potone.