ČITAONICA

1963. godina

Važno je stvarati dobre navike, kod djece; za kasniji život, a životni stil svakog pojedinca ovisi i od navika koje mu se serviraju ili nameću tokom odrastanja. Svako djete svjesno ili nesvjesno kopira roditelja; preuzimajući navike, ugledavši se na onog ko mu je uzor. Jednom dobro stvorena navika ostaje navika za cjeli život i u mnogome odredjuje zanimanje, a poslije i socijalni status, praktično; cjeli život.

Početkom šezdesetih, pronašli smo dobro mjesto, gdje se nesmetano mogu čitati stripovi i knjige za školsku lektiru, pa smo svi svakodnevno odlazili tamo. Bila je to biblioteka, koja je imala čitaonicu, u "Domu kulture", na trećem spratu, sa ulazom iz ulice "Maršala Tita". Tamo davno; ima tome puno godina, u nekim našim novinama objaviše vjest; neobičnu po sadržaju, a još neobičniju za životne pojmove naših ljudi, da je FK "Maribor" svim školarcima grada Maribora dozvolio slobodan ulaz na utakmice, istoimenog kluba; znači džabe, davajući im mogućnost da stvore naviku posjećivanja utakmica FK "Maribor", računajući, da će danas djeca, jednog dana biti redovni posjetioci njihovog stadiona, sa kupljenom kartom. Uh kako je to dobro; razmišljao sam. Bio je to mudar potez, neobičan, ali zapažen i u novinama objavljen.

Teta Rada je čitajući knjigu sjedila za stolom, a mi smo se polako ušunjavali, onako; direktno sa ulice, često puta, poslije nogometne utakmice, znojavi i blatnjavi. Samo pogledom preko naočala registrirala nas je, prateći nas; dugim, rekao bih upozoravajućim pogledom, sve dok ne bi sjeli. Mir i tišina moraju biti u svakom trenutku, da se ne ometaju ostali prisutni, koji uveliko nešto čitaju u tihom i toplom ambijent čitaonice. Znala je ona dobro, na koji način djeci treba približiti knjigu, a čitaonica je najbolje mjesto za to i nikad, ama baš nikad, nijednog od nas nije zapitala za člansku karticu biblioteke, a dobro je znala da mi to nemamo. Dozvoljavala nam je da ulazimo čoporativno, ne vrativši nikad nikog nazad, mada je ponekad i bilo razloga, zbog našeg komešanja, oko nekog stripa.

Kako bi bilo loše, da je neki nadobudni bibliotekar tražio od svakog člansku kartu. Vjerovatno bi kasnije bili "drugovi članovi biblioteka, gdje se služi piće", kako je govorio pokojni Zoran Radmilović.

Teta Rada je imala ispravan pristup. U početku smo čitali stripove: "Male novine", "Zabavnik", "Kekec", "Modru lastu", a kasnije sve knjige, obavezne za školsku lektiru. Nekoliko godina kasnije, više od pola mog razreda išlo je na engleski jezik, u istu tu prostoriju, jer je teta Rada bila profesor engleskog jezika, a skoro svi smo imali vrlodobre ili odlične ocjene iz engleskog, kod stroge Djudje.

Eto tako su se snalazila djeca da bi se zabavila početkom šezdesetih kad sam ja bio mali dečkić i u školu išao.