CRNA GOLUBICA

Jadan je onaj čovjek u kome od djeteta ništa nije ostalo. (Graf)

                                                                                 Godina 1958/59

Na kraju ljetnog raspusta pri polasku u Banjaluku dobih dva mala tića, divljih golubova. Tek desetak dana stari; obučeni u žuto krzno, s kojim se tići izvaljuju iz jaja, izgledali su sablasno. Nesrazmjerno dugih nogu; velikih kljunova i izbuljnih očiju; više su ličili na Spilbergovog E.T nego na mladunčad golubova. Oh; kakva radost. Odmah utopljeni; napojeni i nahranjeni; jer, pretstojao im je dug put do Banjaluke. Zanesenjak i ljubitelj životinjskog svjeta; znao sam da će mi pričinjavati ogromno zadovoljstvo; premda sam bio tek djak prvak.

Putujući u prepunom kupeu putničkog voza, Zagreb - Sarajevo, stalno sam ih nadgledao kroz rupice na kutiji; sa jedinom mišlju i strepnjom; da li će preživjeti putovanje. Bili su uplašeni; samo su žmirkali svojim buljavim očima, a nisu znali, da je moje srce iako dječačko bilo veliko za sviju, a kako tek neće za njih.

Činilo se po perju koje im tek izbijalo, da će jedan biti siv; a drugi potpuno crn; što je za goluba divljanera vrlo rijetko. To će biti kobno za moju golubicu; što će vrijeme kasnije i pokazati.

Došavši kući; odmah sam im sa kapaljkom nasilno u kljunove nakapao vodu, a onda; pšenicom, zrno po zrno, šopao u volju. 

Sjenom; dobivenim od seljaka, koji su svoja zaprežna kola ostavljali u ulici "Rade Ličine" kod današnje benzinske pumpe; dok su obavljali razne poslove u gradu; brižno sam ih ušuškavao, da im ne bude zima.

Stari je odmah napravio drveni kavez, te ga pribio na zid naše tarase. 

Još su bili mali i nisu znali letjeti, ali su se medjusobno gurajući pokušavali hraniti sami iz tanjira; često ga prevrnuvši naopako. Nije potrajalo dugo; počeli su da sami jedu; a onda i da lete; a mene je bilo strah; da još slabašni ne padnu u dvorište, gdje bi ih mačka mogla zgrabiti.

Nakon dva tri mjeseca imao sam dva prekrasna goluba; koji su svaki dan bili na ogradi naše tarase, a kad ogladne sletali bi na hranilicu; često ulazeći duboko u dugački hodnik našeg stana. Noću bi se uvlačili da prespavaju u drvenom kavezu.

Meho je bio najveći Banjalučki golubar krajem pedesetih; a Banjaluka je imala vazda dobrih golubara. Stanovao je u ulici Rade Ličine; tamo negdje; prema Dolcu. Pričalo se okolo; da je imao puno dvorište pitomih golubova; gaćana, prevrtanera, krunaša, pismonoša, kokošanera, lepezanera, a hvatao je i divljanere, te ih ukrštao sa svojim golubovima. Lovio je po Banjalučkom polju; štiglice, cajzle, a držao je i kanarince. Vidjao sam ga često, kako ide ulicom; gledajuć po krovovima i zviždukom tjera golubove, sa krovova obliznjih zgrada; a oni bi se vinuli visoko; visoko u nebo.

Ljepo je bilo gledati prevrtanere, kako kao malene crne tačkice visoko na nebu lete; a zatim strmoglavo prevrćući se padaju; duboko, duboko u ponor; pa onda opet; lete nebu pod oblake i neumorno ponavljaju svoj akrobatski let. Od Mehe smo svi bili u strahu; za svoje golubove. Bio je mangup; tinejdžer, koji se šepurio po našem dvorištu; kibicirajući i odmjeravajući moje golubove.

Dani su prolazili; a ja sam uživao gledajući i hraneći svoje golubove. Bili su potpuno pitomi; jeli su mi iz ruke. Dobro uhranjeni i paženi; perje im se po grudima i vratu presijavalo; spektrom duginih boja.

Došla je zima; najteže vrijeme za sve ptice; pa i golubove. Postali su lak plijen; za grabljivice i golubare; koji su ih hraneći zajedno sa svojim golubovima lako hvatali. Tako mi je prvo nestala crna golubica; crna kao gavran; pa ako ikad; negdje, na cesti; nekoj ogradi; ili krovu; vidite golubicu crnog perja; znajte; to je moja golubica. 

Danima sam gledao po krovovima i čekao da se pojavi; nije se pojavljivala i nikad se više nije vratila.

Golub je dolazio kao samac; a ja sam tugovao; onako; kako može tugovati dečkić, za izgubljenim ljubimcom; psom ili golubom; svejedno je.

Jednog dana; bila je još zima; na krovu zgrade iznad teta Rezinog prozora spazim mog goluba, kako se ljubi sa golubicom sivih krila i bjelog perja na grudima. Istog časa sam znao; izgubio sam i goluba.

U golubijem svjetu; golubica obavezno odvede goluba za sobom i više se nikad; nikad više ne vrate.