ZEMLJA RAKIJE I MEDA

Gledajući u svjetskim relacijama prva zemlja u svjetu po proizvodnji šljiva bila je Jugoslavija; ona ista država koje više nema; ona koju neki pljuju, a meni se i od svake pomisli na nju brk nasmješi. Ako je podatak tačan, onda se radi o fantastičnoj cifri od preko šezdeset miliona stabala; što je višestruko premašivalo ukupan broj stanovnika, tadašnje države.

Oduvjek se rakija točila u našim krajevima, a i danas ima poseban značaj za sve običaje i dogadjaje. Piti rakiju sa nekim u društvu je čast; jer, ne pije se rakija baš sa svakim; pije se sa najboljim prijateljima, poznanicima, ljudima do kojih ti je stalo; ljudima koji te poštivaju i ljudima koji zaslužuju tvoje poštivanje.

Neki je koriste u medecini; neki za masiranje; a neki kao dokaz muškosti i tvrde kako nije muško onaj ko se nikad nije napio; a ja tvrdim upravo suprotno. Postoji mnogo načina da se pokaže ono što neki nemaju, pa pokazuju opijanjem.

Evo jednog mog doživljaja iz početka šezdesetih, kad sam bio na ljetnom feriju; u drugom ili trećem razredu osnovne škole; dogadjaja kojeg se ponekad rado sjetim, a koji se mogao dogoditi i u nekom ličkom, banijskom, medjumurskom, bosanskom domaćinstvu.

-Kaž'der ti meni bruća, kakva ti je ovo rakija; sedam gradi? - jebalo te to; to je plavić, - Duja zapita,  Stevu Mijanovog, čovjeka koji je upravo pekao rakiju, a okupljeni prolaznici i  komšije kušali kvalitet.

-Jest; al' triput sedam, dvajst jedan! - rekao bi Stevo, na opšti smjeh i odobravanje okupljenih oko kazana.

Pravila se rakija, nekad dobra, nekad slaba, pa bi se dodavao med i pravila medovača; neko je dodavao čisti špirut da bi se pojačala, pa i ekstrat mentola, kruškovca u malim četvrtastim bočicama i pravili likeri svih boja i ukusa.

Nema Kordunaša koji će zaboraviti gdje je od žene sakrio rakiju; nekad krije on; nekad krije žena; al' će sigurno zaboraviti kako se zove grad, u kojem mu sin godinama rmbači u Njemačkoj.

-Jel' Miljka! - dje je ono; naš Šima?

-Oho; dje? - što ja znadem, - br, br, - Breg; Bregmen!

-A, jesi ti luda, - kakav Bregmen; valjda Bregana, - a; dje si ti ostavila onu rakiju; onu, od prošle godine? - što je kriješ? - hik; vidiš li ženo da su nam gosti došli.

-Eno je u sudiću; na tavanu, hik; ispod škrinje! - rekla bi ona. Mjesto za koje su oboje znali, mjesto koje su krijući se jedno od drugog svakodnevno posjećivali i kroz gumeno crijevo povlačeći dugačke gutljaje, gaseći žedj, srkali rakiju direktno iz sudića, a onda bi planinka gegajući se cjeli dan putem šetala gore dole, ili bi oboje drijemali u debeloj hladovini voćara.

Jednom; za ljetnih toplih julskih i avgustovskih dana; kad su noći kratke, a nebo iskićeno kao prašinom prosutim zvjezdama; dani sunčani, vreli i dugački; bio sam na ferju pa se izjutra rano probudih. Gledam okolo; sunce još nije probilo sivu, gustu, ljetnu maglu; al' naspram svjetlosti malog pendžera vidim strinu, kako ledj'ma meni okrenuta, apotekarskom preciznošću Priki i Raci nalijeva nešto u čašicu. Kako kome natoči, tako ovaj popije; hukne; glavom otrese, a ona primakne flašu bliže sebi; te naspram svjetlosti od prozora očitava količinu ostatka, a ja sve mislim, "Uf fuj; piju riblje ulje".

Tako sutradan; pa onda opet; nekoliko dana za redom, isto; ponavlja se isti ritual; sve dok jedno jutro strina ne reče:

-Minja! - dodjder diko i ti amo.

Još pospan i nevoljno prilazim stolu.

-Žmekni ti nju diko; bolje ćes trčati, - a ja vidim da to nije riblje ulje, nego nešto prozirno; nešto k'o voda, vidim ja da je to rakijetina; ona što radi ekstrakciju tjela i uma. Natoči strina meni jednu mjeru; u čašicu, malenu, sa četvrtastim dnom, debelih staklenih stjenki. Popijem nekako; a rakija; para grudi; ujeda za stomak; vrtim glavom oko sebe; a onda vidim da su Prika i Raca naslonjeni jedan na drugog zakunjali na klupi; obuli oči; te k'o dva mala sojkina tića; spustili kljunove do zemlje, drijemaju i otpuhuju.

Za vrijeme fruštuka; oko deset prije podne, stric Stevan; veliki šaljivdžija; onaj što bi se zalutavši u Zagrebu uvjek vraćao na Trg Republike i odatle otpočinjao opet; onaj što bi strugao svoje ispucale pete na tabanima, debele kao djon; a onda zaključio, kako je za col niži; opet natočio čašicu, pa bi svakom:

-Ajde dječaci, - ždroknite po jednu, pa će te me bolje zajebavati.

-Stric, ja bi Koktu! - rekoh.

-Nema ovdje Kokte, odbrusi on.

-Onda; Jupi!?

-Upri!?

-Ne upri, - ispravih ga, - Jupi, Jupi stric.

-Nema ni Jupi, - jetko bi on kroz smjeh.

-Pa dobro stric; šta ima? - zavapih.

-Nema ništa! - ima žganjac' sa varenikom, ima prežgane juve, ima kuruznog kruva, imaš na čatrnji vode, - odgovori moj stric Stevan, odlučno i kroz smjeh; a onda opet u toku dana u Velemirima; baba Rode bi rekla:

-Dekni ti nju rode, dekni, - ubi klice, - pa onda pred veče u kolnici; kod Djuke rodjaka, gdje se ljudi okupljaju, divane, puše i zaljevaju čašicom domaće šljivovice i nama bi natočili; uz obaveznu moralnu podršku.

-Diko, drmni ti nju; pa ćeš bolje krave čuvati, - ajde dječaci; bem joj zlatnog jarca, - govorio je stari Stevo; Djukin otac.

Tako jedan dan, tako drugi dan, treći; ždrokni, dekni, drmni, žmekni; za bolje trčanje, za bolje zajebavanje, za ubijanje klica, za bolje čuvanje krava; pijemo mi k'o veliki; ljudujemo; cjelo ljeto čuvamo krave, idemo na kupanje, potapamo konoplje u Trepču.

Prodjoše dani školskog raspusta; vratih se u Banja Luku; starcima drago; škola počela, a babo vazda prije ručka zagleda u flašu; nešto mu nije jasno, nešto mu se tu ne poklapa; nešto tu fali; pogleda u mater, a onda u mene. Mati gleda u njega, pa u mene, a ja se ozbiljno zagledam u buraza, što gura autić po stolu, pa onda kolutam oč'ma okolo, jer; meni je i onako sve ravno i milo; ja gledam dvije muve, kako oko lustera lete, igraju se; "Eber'ečke - eber tučke".

TORTA

Decembar 1962.

Nikad ne rec'te da materi niste krišom ukrali kolač; onako, još dok su topli, ili iz špajze. Ako kažete suprotno, onda ste zakinuti za jedan čaroban osjećaj slasti; al', malo je onih koji od kolača naprave dar mar, kakav sam ja znao napraviti i to ne od običnog kolača, nego od Novogodišnje torte, a sad slobodno možete reći i Božićne torte. Moglo se i prije reći tako, ali ovi današnji politikanti što drukaju u sve drugo, samo ne u istinu, uvjek podižu lažnog "Kviska" i govore da onda nije bilo demokratije i da se nije smjelo ići u crkvu. Lažu; smjelo se sve; samo, nije se smjelo sovati Tita; pa ako je to mjerilo demokratije, da nekom suješ majku, onda, po njima nije bilo demokratije. Danas najviše suju političari i nikom ništa, skidaju gaće jedni drugim, gdje god stignu, a naročito pred Novu godinu i izbore.

Otac i matii otišli u grad nešto kupiti, a ja pišem zadaću i sve se čini da se od zadaće nisam micao; neupućeni bi rekli, primjerno djete, primjeran djak, milina; gledam u papirnatog, debelog, Deda mraza, guzonju, što sjedi u rupi ukrasne kugle na jelki. Uljuljan u saonice sa vrećom poklona iza sebe, te dva jelena, k'o biva irvasa, što ispred njega trče, a on sav nagorio od vatre, što je preklani paleći prskalice, one što blješte; napravio moj stari; al' vatra, k'o vatra, ne pita, uhvati se blještavog papira, što je ukrašavao našu jelku, čineći je blještavijom nego što jest i za čas nasta požar u našoj maloj kuhinji, koja nam je služila za doručak, ručak, večeru i doček gostiju. Bila je tu i jedna sećija, kredenac, što sa nekoliko stolica i šporet. Gori jelka, sve se blješti, a bogami blješti i naša kuhinja, a stari brže bolje zgrabi jelku za vrh, pa sa njom u hodnik, a onda, brže na tarasu. Malo se spalio; nema veze, al' zato nam je jelka potpuno izgorila.

Gledam ga; misli mi lutaju svuda unaokolo a on; k'o veteran drugog svjetskog rata, preživio vatromet, i ništa se nije promjenio; sav pocrnio po brkovima, bradi, kosi, ma konda se farb'o. 

Kakva zadaća; vrag mi ne da mira, a sjećam se da je mati je meni i bratu vazda govorila:

- Sa nakitom za jelku morate biti pažljivi, jer je osjetljiv, lako lomljiv,- a u meni poriv proradi, hoću da probam. Stisnem rukom kuglu i ništa; ništa se ne dogadja, a ja opet ponovo stisnem kuglu, baš da vidim; opet ništa, ponovo stisnem, al' baš, dobro, a kugla puče i odzvoni na pod. Ispade onaj guzonja iz kugle, prevrnuše mu se saonice, paketići se rasuše, a oni jelenovi, nigdje ih nema, uhvatiše maglu. Jedva ih nadjoh i brže bolje sve to skupim, pa ponovo stavim u kuglu, dodam k'o fol malo snjega od vate, samo da zamažem oči starcima, al' hoćeš; kuglu nemam za šta vezati, jer ona mala žičica je ispala i moradoh je samo gurnuti, duboko, medj' grane, da se ne vidi.

Misli lutaju, pitaj boga kuda, a iz školskog dvorišta osluškujem ciku, galamu, igraju noćnu utakmicu, a ja ne mogu biti s njima. Vrag mi opet ne da mira, odoh u špajzu, da vidim tortu, što je stara napravila za Novu godinu, a ona; ucifrana, nadjindjana, prelivena čokoladnim prelivom, a odozgo, orasi i sve neke ljepe šare. Udari me miris torte pomješan sa rumom pravo u nos i moj instikt za preživljavanje proradi u trenu; smrknu mi se pred očima i mislim se, samo malo, ma; samo malo da je ćopnem, samo malo, da niko ne primjeti. Al' oćes vraga. Zagrizem odozgo, po rubu, baš onako, dobrano. Torta se topi u mojim ustima, a ja potpuno odljepio. Gledam, vidi se dobro da je neko zagriz'o, a mislim se. Jeo, ne jeo, ja sam ga sad najeb'o, pa bar kad najebavam, onda bar da najebem kako spada i ako gineš, onda gini potpuno fer, onda, gini do kraja, isto ti se fata. Znam; stara će vikati na mene i za taj jedan mali običan zagriz, isto kao i za dva i onda zagrizem još jednom. Opet uživam i opet razmišljam, stara će na mene vikati, za tri zagriza, kao i za dva, pa nanovo, opet zagrizem i stalno mi prisutna ta misao, stara će vikati za deset zagriza, isto kao i za devet, za devenaest kao i za dvadeset i tako, zaokružim tortu, sa gornje strane i zaključim:

- Sada liči na nešto, - jest izgrižena, al' izgrižena je bar simetrično i liči na krunu.

Naravno da je nepotrebno objašnjavati reakciju moje matere, kad je izašla iz špajze, a izgledala je tako jadno, tako tužno, ma k'o da je šlog trefio, sve nekako zanosi u stranu i šeluda po kuhunji, a ja se mislim, bože, bože, šta je ovoj mojoj materi? Da se nije možda spalila na peglu, jer, nikako da uhvati pravac.

Sabra se ona, gleda me pravo u'oči, al' ne pita. Ma šta ima pitati, kad je sve jasno, a ja, kolutam oč'ma po plafonu i sve gledam dezene i cvjetiće našeg lustera, k'o da u životu lustera nikad vidio nisam.

I danas, kad se sjetim tog trenutka i pogleda moje majke, budem zabrinut za njeno zdravstveno stanje.

Dugi niz godina, mati je i dalje pravila meni i bratu i našim gostima najljepše torte i nikad se nije naljutila na mene, a u šali je znala reći:

-Šta djete zna šta je torta, žao mu torte, ali je svejedno oćopa.

MIJO

Miju upoznah za proljeća, daleke 1957. godine, ispred zgrade, koja je bješe tek useljena, na kraju ulice Vase Pelagić; tamo gdje asvalt prestaje, a cesta strmoglavo naginje prema Dolcu. Tog prohladnog nedeljnog popodneva, kad je samo nedelja bila neradni dan, moji su bili u gostima, kod čika Ilije i teta Javorke, a ja iz dosade izadjoh van, da se igram sa djecom. Brzo sklopih prijateljstvo, sa crnokosim dečkićem, bucmastih, crvenih obraza, živahnog pogleda i nada sve pričljivim, koji je na glavi imao crnu kožnu kapu, nalik na šubaru, onakvu kakvu samo šoferi kamiona nose; onakvu kad voze teretnjake i za čas saznadoh, da je tek doselio iz Bihaća, gdje mu je stari bio na službi; da ima stariju sestru Natu, da ima šest godina i da sljedeće godine polazi u školu, isto kao i ja; da voli slatkiše, a ponajviše rum pločice; one što su "dobre" za kardiovaskularni sistem, one; malo naborane odozgo, što "lječe" holesterol i da navija za Partizan, kao i njegov stari, ama; pričali smo vrlo ozbiljne stvari.

Nekoliko godina kasnije, proljeća 1961. godine, kad su se uselile zgrade kod kina Kozara, a ja već i zaboravio na njega, sretoh ga ponovo, ispred našeg nebodera, gdje su njegovi dobili veći stan, zbog ženskog djeteta u porodici, a mi naše prijateljstvo obnovismo, živeći jedan pored drugog, u svakodnevnom druženju naše raje i sjajnom Banjalučkom ambijentu, šezdesetih godina.

Bio je Mijo kao i sva druga djeca; živahan, zaigran; skupljali smo sličice glumaca, igrali poklape, pa ko odnese, čitali stripove, prepričavali jedan drugom filmove, krali džanarike od Primusa, povlačili konopac u zvoniku pravoslavne crkve, pa onda ligaj, da nas pop ne u'vati, upadali na utakmice Borca, igrali smo fudbal protiv Apijeve raje, a bješe Mijo i na televiziji u "Sportskom pregledu", kad nam je govorio, da žurimo kući, jer biće on na televiziji pa da ne propustimo da ga vidimo, k'o biva, eto; samo će on imati tu čast i biti na televiziji. Stvarno, u ponedeljak oko sedam naveče, prije tv "Dnevnika" odvrti se "Sportski pregled", prikaza Miju u krupnom planu, sa malenom mesinganom pionirskom znaćkicom na grudima i bordo džemperu na sebi. Jest, da je slika na televiziji bila crno bjela, al' ja sam vidio, džemper njegov je bio bordo, sa kockastim šarama, što mu ga mati njegova isplela, a Mijo sve poskakuje i raduje se pobjedi rukometaša Borca. Poslije te nije bilo briga; pričalo se o tome danima, a on likovao.

Išao je u istu školu kao i ja, Kanta, Salama, Vojka, Žuja, Žabac, Unća, Sipi, i Mile, samo u "A" razred, jer; učio je njemački. Briljantan učenik, kakav je bio, komunikativan, neposredan i vrlo popularan u školi, volio je svoje drugare, a znam da mi je pričao o Raki, Faretu i Širazu. Bio je majstor komunikacije.

Fotografija iz Dotinog albuma: Mijo, Dota, Goran, Boro, Sefik, Zvone, i Bosa

E, raja! - ajmo igrati protiv Apijeve raje, - povika Mijo, - valja, - može komforno..! - dobaci neko. 

Brzo se skupismo, te krenemo iza banke, onako; čoporativno, a usput pričamo, al' više se svadjamo, nego što pričamo; grupa se rastegla, a tu je i mala raja: Pepi, Šele, Bobak, mali Braco, Majkara, Šeškules, Lazo, Nanina. Žuje i Bibe nema, jer oni igraju, samo zvanične utakmice. Mijo - Partizanovac, Zoka - Partizanovac, Kanta - Partizanovac, sve moj do moga, a samo Pikac, Mile i ja - Zvjezdaši, a svi smo znali, ko za koga navija. Žuja i Bibo - Veležovci; jebo ih Velež, Borac im je vazda uzimo mjeru, a kad smo već kod Veleža, Žuja je prič'o, kako mu je Ćurković perspektivni golman Veleža, opalio ćvoku, kad ga je pit'o za autogram, pa je onda to nama svima pokazivo:

- E; raja! - ovako meni Ćurković opalio ćvoku,- daj da ti pokažem, - i udari mi ćvoku, - ma daj Žuja - ajd' u pizdu materinu, stalno mi pokazuješ kako Ćurković udara ćvoke, - došlo mi da ga kamenom udarim, al' gdje ćes Žuju; em je najveći, najstariji i najjači u raji, a sve mi nešto zuji u glavi, kol'ko boli; skoro da mi oko ispadne, ma jebo ga njegov Ćurković.

I dok se naš tim kreće prema Malom parkiću iza banke, onako u hodu, Mijo će:

- Ti Bruja desno; Mile ljevo, - reče, onako znalački.

- Neću desno, ja sam na ljevom krilu, ja sam Džajić, - rekoh mu, - a ostali se smiju.

- Dobro, onda ti ljevo, Mile desno i samo centrirate, a ja glavom, - a ti Zoka; na sredini.

- Daj Mijo ne seri, - šta ćes ti meni govoriti, šta ću igrati, - odgovori Zoka.

- Oš' da ti nos razbijem? - naroguši se Mijo.

- Ti Zoka čuvas Fareta, reče Kanta, - ko ne bude čuvo svog, nos ću mu razbiti, ide odma van. 

I taktika bi gotova; nosevi "porazbijani", ja i Mile centriramo, Kec i Pika ozada, a Mijo, samo čeka i spušta glavom.

Stižemo iza banke i kad se pojavismo, oni u glas:

- Evo'ihhhh..!

Apijeva raja nas čeka u Parkiću, svi leže u travi, svi u crnim fiskulturnim šorcevima; goli do pasa; pocrn'li od sunca; ljeto je.

-Danas vas deremo..! - povika Kuvar.

-Malo sutra! - dobaci Mijo, - vi ste naše stare mušterije, - evo; igraj im i ti i Saud; daćemo vam pet fore, - pecka Mijo, a zna da to ne bi prošlo.

Za nas je ta utakmica bila značajna, grizli smo ko ludi, jer; u slučaju da ih pobjedimo otvara nam se finale protiv Apijeve raje, a i njima je ta utakmica bila od značaja, jer ako nas pobjede, otvara im se finale protiv nas; sutra; opet. Moš' mislit kako je to bila napeta liga.

- Jes', uvjek nas pobjedite zato što imate tene, - to su teze jednog iz Apijeve raje, jednog što je na Internetu napisao da su "oficirčići" igrali u tenama, a zaboravio je on, da mi nismo "oficirčići", mi smo "oficirčine", jer naši su očevi bili ratni kadar i dok su "oficirčine", ratni kadar, čuvali Jugu; nije bilo rata, a onda su došli ovi "hibridni" i po ključu, što su gledali samo da "čvarke" natakare na ramena, pa je sve je ošlo u pivsku flašu. On nama "oficirčići"; pa mi smo njih dekali u svako doba dana i noći; sa kakvim god timom da smo igrali. Tene; jebale ga tene. Brazil je u priglavcima pobjedio na turniru u malom nogometu, što i oni nisu natakarili priglavke?

Godine su prolazile i ko juče; ode Mijo zauvjek u Beograd; bješe to koliko me stiže sjećanje 1967. godine i samo je jednom pred zemljotres došao da nas obidje, a mi ga razdragano dočekasmo, družeći se tih nekoliko dana sa njim. Ubrzo dodje zemljotres, a ja izgubih svaki kontakt sa njim, nikad ga više nisam vidio i ja ću sad ovdje stati, ne bih da kvarim priču. Što je bio razlog da podigne ruku na sebe, šta je prethodilo tome; ne znam. Nisam bio tamo, pričalo se svašta, a ja vjerujem samo svojim očima i u ono šta vidim. Po svoj prilici, a sve ukazuje na to, izgleda da je "ključeve" koje je iskopirao još u Banjaluci, ključeve s kojim je otvarao sva životna vrata, krivo upotrebio i otvorio vrata pakla.

Miju zadnji put sretoh juče; na ovoj slici, obradovah se fotografiji; obradovah se Miji. Ništa se nije promjenio; ostao je isti.

NINA PILJOVSKI

Krenete li iz Zagreba put Remetinca, preko Brezovice, pa nastavite preko Pisarovine i Jamničke kiselice te preko mosta na Kupi; doći će te u kraj brežuljaka, livada, dolina i brda, šuma i zelenih pašnjaka u kraj neizmjerne ljepote, a još samo malo dalje; ni dvadesetak minuta lagane vožnje; dolazite u kraj mojih predaka, u kraj gdje se priroda poigrala i svu svoju kreativnost prosula posvuda naokolo, podarivši ljepotu krajolika narodu tog kraja. Dolazite u kraj gdje su Bović, Čremušnica, Kirin, Golinja i Čemernica najčešće spominjana imena. Kao dječarac odlazio sam tamo preko ferja; u kraj svojih djedova, a otac bi mi uvjek isto govorio.

-Pazi se, da te konj ne udari, - a znao je on dobro, zašto to govori; neko me ocinkario; znao je sve i da se konjima o vrat vješam, i da ih za repove vučem, da im na uvo šapućem; a konji su čudne "zvjerke". Imaju svoju ćud i narav, isto kao čovjek; neki hoće da te udari nogom, neki hoće da te glocne, a neki ti dozvoli da mu priđeš, pa tek onda pokaže svoju pravu narav; ali ovo nije priča o konjima, a priču o konjima i kako sam pao sa konja, ispričat ću vam drugi put. Za časak ću parafrazirati pokojnog Miku Antića i reći, da je ovo je priča o jednom staračku, priča o vilama, pa ko voli nek čita, a ko ne voli; "Marš odavle iz našeg sokaka, kad ne umeš da sanjaš!"

Za toplih ljetnih večeri, a pred smiraj dana, kad bi seljani namirili svoje radove i sagnali blago u štalu, dolazio je Nina Piljovski u kolnicu kod Djuke rođaka, gdje su bili i ostali mještani, da malo prodivani sa ljudima, popiju koju ljutu, te onako, pušeći i pljuckajući pred sebe, divane, a mi djeca slušamo, sa ko dva fildžana izbečenih očiju, priče, od kojih nam se strah uvlačio pod kožu, i zbog čega bismo kasnije noću pišali samo preko praga, jer do šekreta se nije smjelo.

Slušajuć te priče, shvatih samo jedno, da niko nikada nije vidio ni jednu, ali bože moj; narod ko narod; priča svašta; ispreda priče, svakojakve tračeve, a kad su djevojke u pitanju, e onda; maštarijama nema granica i što djevojka ljepša to je trač veći, bez trunka abera i pričama nikad kraja, a nagađalo se svašta, bogami, neki se u prsa udaraše i u familiju zaklinjaše, da su ih vidjeli, čak i bili sa njima i da su preljepe, ljupke, da su dugih crnih kosa, sa prozirnim dugačkim haljinama, da noću plešu uz veliku vatru, negdje na nekom proplanku, usred velikih šuma, daleko od pogleda ljudi i tek u cik zore nestaju, u nepoznatom pravcu, do sljedeće noći, pa onda pojavljuju iznenada, na nekom drugom mjestu, a još se pričalo, da su vječno mlade i da nikad ne ostare, da se nikad ne udavaju i da se rađaju samo u narodnim pričama.

Pričalo se još i da su Ninu Piljovskog nosile, a svi ljudi u kraja su to znali, jer dolazile su vile u Golinju, zavičaj mojih djedova. U gluvo doba noći, kad svi spavaju, spuštale su se odozgo, sa neba, tiho, nečujno, ulazeć seljanima u dvorište, ambare, štalu, timarile blago, plele konjima pletenice u grivi i sve to uz igru, a mještani su znali to prepoznati, govoreći tiho, u povjerenju, sa dozom straha, da su vile bile noćas kod njih, u njihovoj štali. Ponekad se dešavalo, da je nečija kobila vidjena u barama, kako pase, ispod Rovina ili Gladovaca i to su ljudi prepoznavali i pripisivali vilama, koje su ljudima noću kad nitko ne vidi odvodile stoku iz štala i ostavljale po pašnjacima i livadama. Čudne stvari su radile te vile, a jedan moj rođak mi je tvrdio, kako su ostavili sjeno u lankama, a kad su se sutradan vratili da ga pokupe, sjeno je bilo u plastovima, a pričalo se još i za neke ćutljive ljude koji nisu pričali ni sa kim u selu, da su ih vile nosile.

Pusti ga, - njega su vile nosile, iznad grmova i pašnjaka, preko Kozarca, Borata, Bovića, Mravskih bara, tja tamo do Kirina, pa je zato splašen, - znaš on ti je prije bio normalan, al' od tog dana je ko zblanjen, a kako jadan i ne bi bio, kad su ga našli kod Pavlovića mosta, kako leži sav brljav u blatu, a cjelu je noć uz vatru plesao sa njima.

Nina bješe staračak; suvonjav, povisok, ispijenog lica, naglašenih jabučica, te živahnih buljavih očiju, koje su virile ispod otrcanog škiljaka, maslinaste boje, kupljenog na nekom stočnom sajmu, u Glini, Pokupskom ili Lasinji, još davno, a bješe rijetkih zubiju, te gustih brčina koji su godinama požutjeli od dima cigareta, a Nina ih je sam savijao, popunjavajući škijom izmedju palca i kažiprsta papirčić od starih novina, koje je vazda nosio u džepu, a koje bješe tako preklopljene da je trebalo samo isparati dio za cigaru. Bješe to cjeli ritual, sve do pripaljivanja cigarete, suvom gljivom i kremenom, a onda bi duboko, punim plućima usrknuo prvi dim, dugačak, ispuštajuć' ga kroz nos u brčine, obavezno pljuckajuć ispred sebe, sukajući prstima vrhove dugačkih brčina, a na žuljevitim i od sunca preplanulim šakama dobro su se razaznavao i nazirao splet krvnih žila.

Al, kol'ko se sjećam; njemu pravo ime i nije bilo Nina, a nije mu ni prezime bilo Piljovski, a ipak, ljudi su ga tako zvali, a Piljovi, maleni  zaseok u pitomom kraju, punom zelenih livada, pašnjaka i suncem obasjanih brežuljaka, koji su načičkani jedan do drugog,  petnaestak kilometara sjevernije od Petrove gore, izmedju Kupe, Golinje i Trepče dobiše taj podrugljiv nadimak, tko zna kad i tko zna iz kog razloga.

Baš u tom malenom zaseoku, Nina je živio u maloj trošnoj brvnari; malo izdvojenoj od ostalih kuća, jedva bih se mogao okrenuti u njoj, koliko je bila mala; kućica sa dva pendžera i starim raštimanim vratima, koja su vazda škripala, sa podom od nabijene zemlje i zidanom pećicom od cigle, ofarbanom bjelim krečom; isto kao i zidovi brvnare, između čijih bi brvana mogao vidjeti tko ide putem. Pored vrata čabra, sa poklopcom od šperploče, na kojoj je bio lončić; klupa do zida; sto na kom je stajao lampaš, te dvije štokrle; a iznad stola na čavlu, obješen drveni okvir, sa slikama, požutjelim od vremena; malo nakošene i postavljene u nekakvom razbacanom redu. Na jednoj su njegove tri ćerke; još kad su bile djevojčice. Najstariju nikad ne vidjeh, a Nadu i Maru jesam; a one su sredinom šezdesetih otišle trbuhom za kruhom; poudale se i poslije toga ih više nikad nisam vidjeo, te usred rama slika; Stevina; u vojničkoj uniformi, a on bješe Ninin mladji sin, jer je stariji Dragan još za drugog rata poginuo u Kapeli i odmah do te slike opet Stevo; na motoru; u milicijskoj uniformi. Izgledao je tako mlad, al' poginu Stevo, krajem šezdesetih u Varaždinu, u saobraćajnoj nesreći i kad se činilo da mu nije ništa, a ni u bolnicu ne htjede otići, klonu; u sred bjela dana.

Bješe to ambijent gdje se život ukućana odvijao na nekoliko kvadratnih metara i gdje je ćeno vezan za kolnicu, kvočka sa pilićima koji su trčkarali svuda unaokolo, ispod kreveta, klupa i stola, bili neizbježan dio ukupnog inventara svih domaćinstava tog kraja. Već dugo u tom selu nitko više ne živi. Piljovi, nekad pitomo selo, sada izgleda sablasno, a jedini koji sad tu boravi je narušenog zdravlja, Ićo Perišinčin; penzioner. Već tridesetak godina prodje, kako Nine više nema, a ja prodjoh nedavno putem, te kroz šipražje i šikaru vidjeh krov njegove male brvnare, na kom je još nekoliko crijepova, a crni rogovi krova okićeni paučinom, kao dokaz, da je tu nekad davno netko živio.