ALIJA

Ova priča je posvećena prijatelju, iz školskih dana. Nadam se da će moj stari prijatelj biti ponosan na naše dječačko prijateljstvo i prisjetiti se momenata iz priče.

Ljeto 1959.god.

Bila jednom jedna kuća u Aleji; odmah do ljetnog kina Kozara; a izmedju Škole učenika u privredi i naše zgrade. Kuća stara, oronula; kao starica izboranog lica, bila je dubokoj i poodmakloj starosti. Uzidana od ćerpića, podignuta na jedan sprat, sa strmim krovom i zahrdjalim otrcanim olucima, djelovala je sablasno. Dalo se naslutiti po naglašenim crtama zidova, njezin nekad raskošan i ljep izgled. Sazidana još u Tursko vrijeme; vjerovatno nekad vlasništvo nekog bogatog trgovca, posjedovala je niz velikih prostorija, kako u prizemlju tako i na spratu. Široke drvene stepenice povezivale su prizemlje sa spratom. Zajednički sanitarni čvor bio je smješten na oba sprata, sa južne strane kuće, a iza kuće bilo je i dvorište sa šupama; koje je samo drvena ograda djelila, od kina Kozara.         

U toj staroj; vremešnoj kući od ćerpića živio je moj prijatelj Alija; sa svojom braćom i sestrama. Imao je Alija mnogo sestara, a ljepotom su se izdvajale Jasminka i Vesna. Pored Alijinih, živjelo je pod krovom te kuće još pet porodica i svi sa po dvoje, troje djece. Kuća je bila puna ko šipak; a svi su živjeli složno i radno. 

Aliju sam susreo u drugom razredu osnovne škole; kad se njegov razred spojio sa mojim. Bio je vrlo raskalašen; neobuzdan; gotovo divlji. Ništa nije govorio, ali je iz njega uvjek izvirao neki bunt. Stalno je nekog tukao, gurao i bio je prava mora u razredu. Ne znam iz kog razloga, ali mene nikad nije ni pipnuo. Znao sam gdje stanuje i ko su mu braća i sestre, ali nešto više o toj porodici nisam znao. 

Godine su prolazile. Alija je u školi bio standardno; ne dolazi u školu; ne piše zadaće; ne uči pjesmice, a bio je iznad svega bistar i pametan dečkić. Nisu znali pedagozi moje škole, da je Alija dvostruki učenik; jer išao je Alija u još jednu školu, paralelno sa nama; pa normalno da je mnogo izostajao, kad nije mogao istovremeno biti na dva mjesta. Išao je Alija u životnu školu, ali niko nije skužio, da je dvostruki osnovac; a pohadjati dvije škole istovremeno, mogu samo izuzetno bistra i nadarena djeca. Iako maksimalno opterećen, Alija ne propušta niti jedan film, bez obzira o kom žanru se radilo. Znao je imena svih glumaca, a kaubojski filmovi su mu toliko ušli pod kožu da je počeo imitirati engleski jezik, bez da izgovori jednu pravu englesku riječ; a to je zvučalo vjerno i melodično; pa su neki bili vrlo iznenadjeni, kako on govori engleski jezik. Pjevao je pjesmice, koje je skidao, sa platna, kina Kozara. 

Desi se jednom prilikom; za osmi mart, kada je u razredu bila prava praznična atmosfera, jer; učiteljica nikog ne pita i nameće nam neformalan razgovor na času. Priča nam neke doživljaje, a neko od nas bi trebalo da nešto izvede za učiteljicu; nešto što će joj se dopasti; kako njoj, tako i razredu. Odjednom; Alija je postao predmet rasprave i šala.  

-Dobro; Alija hoćeš ti danas svojoj učiteljici nešto izrecitovati? - upita ga Granić Mira, iskusna učiteljica i pedagog, - ja sam čula, da ti znaš pjevati na engleskom i italijanskom.  Sad počinje dobacivanje:

-Da; drugarice uč'teljice, Alija zna kaubojske pjesme, - rekoh. 

Alija je mangupčić, pa dobija poene i na socijalni status i na svoj težak život; samo se važno smije i neće ni da čuje da recituje ili pjeva. Ipak; sramežljivi dječarac želi, na neki način i da se pokaže. Odluka pada; pjevat će; ali samo iza table; koja je stajala na postolju i niko ga neće gledati. Učiteljica ga nekako nagovori i Alija ode iza table, te iz nekoliko pokušaja i nagovaranja započne svoju verziju kaubojske pjesmice, na engleskom; koji zvuči kao perfektan engleski. Učiteljica nam pokazuje prstom, da ćutimo, da ga ne ometamo. Zaista; Alija je bio briljantan; a zvučalo je i engleski, zvučalo je kaubojski, zvučalo je i Dejvi Kroketovski, jer je Alija i dlanovima udarao po koljenima; dajući svemu izuzetan šarm; kao kauboji kad igraju i plešu "Square dancing" uz logorsku vatru. Alija je dobio gromoglasan aplauz, a za dalje; nije htjeo ni da čuje.

Bili smo već uveliko dobri drugari; a nekoliko godina kasnije, u Aleji se pojavio psić; lutalica. Alija ga uhvati, veza špagom, te dovede u svoje dvorište.

-Ovo je Žućo, - reče mi. 

-Jel' to; sad, naš pas? - upitah. 

-Jest naš i nećemo ga nikom dati; da ga dira. 

Ime koje je psić dobio bilo je ime iz filma "Old Yeller". 

Tako smo Alija i ja imali svog "Starog Žuću"; čuvali ga, hranili ga, igrali se s njim. Bio je vezan za šupu, a mi smo mu od kartonskih kutija napravili kućicu. Vremenom; počeše tu da se okupljaju i drugi psi; lutalice, pa smo ubrzo pored Žuće imali i Šargu. Psi su preko dana bili s nama, a preko noći cjeli čopor je orgijao u Alijinom dvorištu. Lavež, režanje i borba pasa, budili su stanare naše zgrade, pa je netko donio tajnu odluku, da se psi protjeraju.

Jedne noći, počinje racija; protjerivanje pasa. Lete kamenice, letve, štapovi. Psi cvile i bježe. Sutradan; nema ni jednog. Svi su se razbježali. Ujutro se nadjosmo, na mjestu "tragedije". Alija utučen; suznih očiju, pita Ismeta i Mustafu, svoju braću: 

-Ko je tuko Žuću!? 

-I Šargu, - dodadoh, progutavši knedlu.

Kako smo odrastali naš interes su okupirale druge dječije sitnice. Počeli smo da žicamo; pred kinom za veknu vrućeg hljeba, u Insanićevoj pekari. Birali smo od koga će mo da žicamo i najviše bi smo užicali od parova, koji idu u kino. Znali smo, da frajer kako smo ga oslovljavali, mora da nam dadne neki dinar, da bih se pokazao pred trebom. Onda bi otišli u pekaru i kupili veknu vrućeg hljeba, koji bi smo u slast pojeli. Počeli smo skupljati novine, pa onda gajiti golubove, u Medarovoj bašti, trenirati hrvanje. 

Alija je redovno i bez ikakvih problema upadao u kino; jer ga je puštala teta Dragica. Mene je teta Dragica ponekad puštala džabe; al me zato odmah teta Dara hvatala i onda otvorivši širom velika drvena vrata, na istočnoj strani kina, ispucavala nogom u dupe; kao golman loptu iz šesnesterca. Činilo mi se da padam; skoro do Medarove bašte. Teta Dara nije hvatala nikakav zalet; sve je to radila u pokretu i sa prefinjenom tehnikom; gotovo s mjesta.

Rastali smo se u šestom razredu, jer je Alija ponavljao i morao je preći u školu "Braće Pavlić". Vidjali smo se i dalje, često; ali se više nismo mogli toliko družiti kao prije.

Godine su prolazile; postali smo momci. Uvjek smo bili dobri drugari. Dodje potres i mi se bez pozdrava rastadosmo. 

Zadnji put vidjeh Aliju u februaru 1972 godine; opet pred kinom "Kozara". On civil; ja u vojničkoj uniformi. Pozdrav dva drugara; smjeh i radost. Poslije toga odlazim iz Banjaluke i više nikad u životu ne susrećem Aliju.