1959. godina
Zahvaljujući jednom gospodinu, na sve utakmice Borca ulazio sam džabe; a taj gospodin; sjede, kratko ošišane, kovrdžave kose u besprekorno čistom, ispeglanom odjelu, stajao je na glavnom ulazu stadiona i cjepao karte.
- Čiko; mogu'l unići? - stao bih mirno pred njega i pitao ga; a on; ozbiljan; strogog pogleda laganim pokretom ruke pokazao bih mi da mogu da prođem i da mi je prolaz otvoren. Gledao sam sve utakmice i nije bilo važno koja je utakmica; koliko je bitna; da li ima mjesta na trebinama, ja sam gledao sve.
Ponekad sam bio iza gola i na nekim utakmicama golmanima dohvaćao lopte, koje su poput djuladi zviždale pokraj gola, pa su me zbog toga ponekad redari tjerali iza gola; a gledao sam velike timove. Gostovali u Banjaluci: Sarajevo, Vojvodina, Dinamo, Željo, Čelik, Sloboda i C.Zvezda. Partizan nikad nije gostovao; sve dok Borac nije postao prvoligaš; a tada sam porastao i više nisam mogao upadati džabe.
Pedesetih godina; Borac je bio drugoligaš, sa kvalitetnim sastavom; skoro kao i neki prvoligaški timovi; a Jukera, Radović, Kulenović, Knez, Timotijević, Tomljenović, Kasumović, Krivokuća, Janković su samo neki kojih se sjećam.
Toj ekipi se kasnije pridodao Miljuš; vojno lice i stariji vodnik prve klase. Radio je u Zalužanima sa mojim ocem; a kad me otac vodio sa sobom u Zalužane uvjek sam sjedio na sjedalu pored njega. Pričali smo, a on je volio da se šali. Bio je moj idol i kad sam sa djecom igrao lopte, ja sam bio Miljuš. Igrao je na poziciji desnog krila, a imao je brzinu i odličan centaršut.
Sombolac; zgodan frajer; igrao je na poziciji beka. Imao je curu u ulici Mirka Višnjića; odmah do Pozorišta lutaka. Stanovala je u suturenu, pa smo mi klinci znali viriti kroz prozor, da je vidimo. Zvala se Meta i bila je zgodna plavuša. Nije dugo igrao za Borac, jer ga je odveo Partizan, te je u paru sa Jusufijem igrao u čuvenim "Partizanovim bebama".
Ni jedna priča o Borcu ne bi mogla da se zamisli bez Tome Kneza; tada najboljeg fudbalera Borca; oblačio je majicu reprezentacije Jugoslavije; a to samo po sebi govori mnogo i kao jedini drugoligaški igrač bio nosioc zlatne medalje iz Rima 1960 godine, možda imao i najtrofejniju karijeru od svih Borčevih fudbalera. Ipak; ubjedjen sam; da je Abid Kovačević bio najbolji produkt Borčeve škole, a tvrditim; ništa manje kvalitetan fudbaler, od jednog Skoblara ili Šurjaka.
Abid Kovačević
Knez je kasnije prešao u Dinamo, pa u Trešnjevku; a karijeru završio igrajući za neki austrijski tim.
Gledao sam prijateljsku utakmicu Borca i Dinama i to bješe prvi put da sam gledao pravi Dinamo u Banjaluci; jer se uveliko pričalo, da je Knez već Dinamov igrač.
Vjerovatno su došli da na licu mjesta isprobaju njegove mogućnosti; da napune gradski stadion i da Borac zaradi; jer, to je bio dio dogovora o Knezovom transferu. Nikad se nije saznalo koliko je transfer bio težak.
Dan oblačan i skoro da pada kiša. Dinamovci potpuno plavih dresova; štucne šarene sa poprečnim plavo bjelim prugama. Takve štucne danasa ima Celtik, ali zeleno bjele. Na toj utakmici sam zapazio i danas se sjećam Željka Perušića, plavokosog momka, malog rasta; ali igrač velikog srca i mogućnosti. Trčao je ko motor i svuda ga je bilo. Dražen Jerković je onda bio visok; crn i mršav, devetka na leđima. Na golu Gordan Irović, za koga se tada pričalo da je na pragu reprezentacije i sigurno je spadao u prva tri golmana bivše Juge. Borac je poveo i imao dosta izglednih šansi; ali razultat je na kraju bio 3:1 za Dinamo. Gledao sam Silvestera Takača sa strašnom Vojvodinom. Imali su dresove kao "pajaci"; pola crveni; pola bjeli. Takač; igrač o kom se puno pričalo. Kose žute, a po licu pjege i nisi ga morao dugo tražiti po terenu. Igrali su tada za Vojvodinu: Krstić, Veselinović, Boškov. I oni su pobjedili Borca tri jedan i na toj utakmici Borac je golom Vezmara poveo; a po koga su oni došli i koga su oni odveli; nemam pojma?
Dinamo- generacija 1963.god.
Bilo je to vrijeme, kad se fudbal u Banjaluci igrao amaterski.
Imao je Borac sjajan tim, i početkom šezdesetih; kad je prvi put postao prvoligaš, ali Borac je uvijek imao nezahvalnu ulogu generatora talenata, koji su odlazili u velike klubove i bio je uvjek tim lokalnog jugoslavensko fudbalskog značaja, sve do početka sedamdesetih; kada postaje čvrst prvoligaš i osvajač Kupa Maršala Tita.
No comments:
Post a Comment