GDJE SU VELEMIRI?

Stari Velemir bješe onizak čovjek, malo povijenih ramena, blijedolikog lica, oštrih crta, sa špičastim nosom, koji mu je davao odlike mudre rekao bih čak lukave osobe, suvonjav, oštrog pogleda, a na glavi mu vazda bješe škiljak. Ponekad  je odjevao tamno plavo odjelo, baš kao u svečanim prilikama, te škiljak obavezno mjenjao sa kapom, isto takve tamno plave boje i to samo onda kad bi na biciklu i šrtipaljkama na mandžetnama hlača išao u zbor za 12. augusta u Bović ili kod Gliše, po salitru, pjenice, koncentrat, ponekad po pivu rakiju ili cigare.

Nikad sa njim nisam popričao, jer, bio sam mali, al' sjećam ga se dobro, a otac moj vazda mi je govorio da je Velemir Djuro izuzetno mudar i pametan čovjek, pun energije, uvjek u pokretu, jako vrijedan, a baš kao juče dogodi se nešto što mi je za cjeli život ostalo u pamćenju, taj njegov gest, kako treba reagovati u nekim teškim životnim trenutcima. Sve je počelo tako bezazleno, reklo bi se zbog obične kigane i ništa nije slutilo, ništa nije nagovještavalo traumu i dramatične trenutke preživljavanja krivnje, jednog mališana.

Jednog proljetnog dana, davne šezdesete u kući Velemira:

-Ajde Djoko vidi u sjenik imali koje jaje, pa ću ti napraviti kiganu, - reče Dana, mati njegova, jer kigana je ono što je on najviše volio.

Istog časa mali skoči na noge, odleti do sjenika, ne nadje jaje, al' zna on da Pirga nosi jaja ponekad i na štali, te se pope uz dugačku lotru i opet ništa, al' nadje vanjkuš, nadje poplen, deku i lampaš obješen o čavu za rog krova, što ga njegov djedo Djuro tu ostavi, jer tu se djedo ponekad odmarao, a za toplijih dana i noćivao na štali, okružen mirisom sjena, rzanjem konja i mukanjem krava, što su bili ispod njega u štali, a u svitanje zore, budilnik mu bijaše prvi zraci izlazećeg sunca, koji se probijaše izmedju dasaka štale, milujuć' ga po licu i padajuć' mu pravo na brk.

Taj vanjkuš bješe baš na mjestu gdje Pirga ponekad ostavi jaje. Gurne mali ruku pod vanjkuš, al' ne izvadi jaje, nego šibice sa kojim je djedo palio lampaš, te nevještim ručicama eto da proba i on, samo da vidi kako se šibica pali. Kresnu nekoliko puta, šibica se zalomi, a vatra; kao barutom potpaljena; istog časa planu, a mali brže bolje niz lotre dole, pa preko avlije materi u zagrljaj.

Dok si trepnuo, planu štala, a ljudi, komšije, sa svih strana nagrnuše u avliju da gase požar, da spase što se spasti dade. Cjela uzbuna i strka, svako bi da pomogne, svako ima nešto u rukama, a neki čak i goloruki gase požar. 

Neravnopravna borba ljudi i velikog plamena, koji je sve smazao, lizajući zadnje grede štale potraja manje od jednog sata i ništa se više nije moglo učiniti, ama baš, ništa.
Znojavi, garavih lica, mnogi sa plikovima po rukama, izgorelih brkova, obrva i pocjepanih hlača, košulja sjede po avliji, umorni od hrvanja sa velikom vatrom. Svi ćute, a mali Djoko nepomično pilji u mjesto gdje je bila štala. I dok zadnji plavkasti pramenovi dima izgaraše, po nagorelim gredama, neko zapita malog.

-Dobro Djoko,- ajde ti reci čiči,- kako ti to zapali?

-J, j, ja, kres, o, o, ono blis, - odgovori mali zamuckujući, a baš u taj čas na biciklu sav blijed ko krpa u dvorište ujuri stari Velemir i pravo malom, zagrli ga, poljubi ga, pa uzdignutog kažiprsta prema svima reče.

-Da mu riječ niko nije reka, - jeste čuli..!

Tužna bješe sudbina Djure Velemira; dva puta se ženio; dva puta porodicu osnivao. Imao je iz prvog braka Anku i Ljubicu, a Ljubica mu još kao mlada djevojka umrije; te Šimu i Peru. Imao je i Miloša i Nadu što ih je iz prvog braka Miljka dovela, pa iako Miloš i Nada nisu bili njegovi, držao je do njih, kao do svojih rodjenih.

Jednog ljetnog dana, augusta mjeseca sredinom šezdesetih, poginu Djuro na Živkovića strani, idući Gliši u trgovinu da nabavi namirnice za žetelice koje je sutra trebao imati, poginu na nizbrdici ceste kad mu puče lanac bicikla i on na strmini koja izgleda kao skijaška skakaonica, na nizbrdici dugoj nebrojeno metara, naglavačke pade sa bicikla, u prašinu i kamenje, sav se zguli, polomi i osta nepomičan ležeći na kaldrmi u podnožju brda, tamo gdje cesta nastavlja ravninom, a samo nekoliko dana potom, podlegnu teškim ranama u bolnici "Rebro".

Prodjoh ljetos putem, zastadoh; vidim prazninu, vidim nešto fali. Pitam brata: 

-Šta tu fali? - gdje su Velemiri?

Nema više Velemira, jer kupio je njihov prvi komšija sve: kuću, ambar, zgradicu, štalu, sjenik, čatrnju, svinjce, voćare, šume, obarke i pašince. Kupio je i više od toga; kupio je kolijevke, grobove, uspomene i sve okolo.Ko će, ako neće svoj svome, a mene, istog časa obuze velika želja, da se kao nekad na sred puta, kad boravih tamo preko ferja, pošoram sa tim komšijom baš kao nekad, kad djeca bjesmo i da mu opet, baš kao nekad, razbijem "pičku".