RIMSKO CARSTVO

1963-66. godine.

Poneki su našu školu su zvali "Sedma škola", a to ime potječe iz vremena prije drugog svjetskog rata. Ime "Mirko Višnjić" dobila je poslije rata.

Početkom šezdesetih godina zbog nekih preraspodjela u nastavnom procesu te boljeg edukativnog rada sa osnovcima na relaciji škola "Petar Kočić" i "Mirko Višnjić" došlo je do nekih uskladjivanja, pa je škola "Petar Kočić" zadržala program rada sa učenicima do završenog četvrtog razreda, a poslije toga su svi učenici petih razreda prelazili u O.Š. "Mirko Višnjić" u nastavni proces učenika od petog do osmog razreda. Završetkom četvrtog razreda i moj razred se preselio iz Petar Kočić škole u Mirko Višnjić; septembra 1963. godine. Zgrada je imala tri sprata i na svakom čini mi se po tri učionice. 

Moj razred je bio V-c i ostao do kraja "c" razred, a prostorom, kapacitetima škole i brojem učenika bila je maksimalno opterećena, sa čak sedam petih razreda. Učili smo engleski, a omanja, zdepasta gospodja bila nam je nastavnik engleskog. Po prvi put pored razrednice Talić Suade, tu smo se susreli sa drugim predmetnim nastavnicima: "Išijas", "Prerija", "Masirlija", Grabo, Pletikosa, Djoko, Beba, Balabanka, Trepić, Jungić, Jurišić, Pogarčić, samo su neka od nadimaka ili imena naših nastavnika.

Vladimir Pogarčić "Pogača" bio je omiljen nastavnik fizike. Strastveni pušač, gasio je cigaretu u zadnji čas i uvjek pred ulaz u razred. Malih brčića, skroman, tih i pravičan nastavnik, važio je za jednog od najboljih i najomiljenijih pedagoga naše škole. Možda i danas negdje u nekom podrumu škole Mirko Višnjić na nekoj prašnjavoj polici, u arhivi škole, stoji dnevnik u kom je zaveden datum snimanja prvog amaterskog filma u školi Mirko Višnjić, sa VI-a razredom, super osmicom, u crno bjeloj tehnici, za proljetnih dana 1964. godine, u režiji sjajnog nastavnika fizike, Vladimira Pogarčića-"Pogače".

Bekir Masirlić - "Masirlija" omanji rastom, proćelav, čovjek dobre i blage naravi, maksimalno korektan sa svakim učenikom, bez obzira o kome se radilo. Vedar, uvijek spreman na savjet i spreman da svakog sasluša. Predavao nam je likovni odgoj, na svoj, specifičan način, stisnute šake desne ruke, opisujući neki detalj, grčevito skupljajući prste:

-Pogledajte koru ovog kestena, koliko je hrapava i izbrazdana, - odoljeva kišama, suncu, snjegu, ledu, vjetru, a pogledajte samo ono ispaćeno stablo, kako je razgranato, izbrazdano, kvrgavo i puno lišajeva, a tek procvjetale kupičaste cvjetove onog tamo kestena, - presijavaju se u stotine različitih boja, - zagledajte se u onu metalnu crnu kapiju što su je vješte, žuljevite, kovačke ruke iskovale i ukrasile, bezbrojnim limenim listovima i cvjetovima, - vidite onu firangu na prozoru, što je ukrašena na rubovima sa sitnom finom čipkom, kako se leprša, a tek okvir prozora sa saksijama puzavaca, načičkanim sitnim igličastim listićima, koji kao kosa neke prekrasne  počešljane djevojke padaju na'niže. Vodio nas je u svjet Šagala, Brojgla, Ticijana, Van Goga, Monea i drugih. Učio nas je gledati.

Drugi nastavnik fizike, ponašanjem se malo razlikovao od ostalih nastavnika naše škole, a ponekad i mimo pedagoških načela ponašanja prosvjetnog radnika na nastavi. Ugladjen gospodin, trideset i nešto godina, uredno počešljan, šarmerskog osmjeha, imao je običaj sjediti na stolici nakošenoj i samo na dvije noge, držeći dnevnik u krilu i tako smješkajući se i gegajući se ispitivati nas fiziku. Ali; jednog dana kad zora zarudi, pobrinu se fizičar djake da razbudi. Za sve što postoji ikakva mogućnost da će se dogodi, kad tad, to se i dogodi, pa se na času u nekom od razreda škole pregegao, završivši zajedno sa dnevnikom ispod katedre. Za trenutak je nestao iz vidokruga, a onda; prvo je odozdo na katedru izbacio dnevnik, a on; poput nekog plivača koji izlazi iz bazena na mišiće se izdigao na katedru. Svi djaci škole kao prvorazrednu senzaciju taj su dogadjaj danima smijući se prepričavali, svojim komičnim dosjetkama dodavajući detalje; uljepšavajući dogadjaj. Pričalo se da je "pao" u osmom, a da je "završio" u šestom, jer eto; Grabo ga je tamo tražio.

Iz albuma Svete B.

Za razliku od drugih, nastavnik istorije bio je posebna priča; strah i trepet. Vazda je vodio svoj tajni rat protiv nas, nestašnih učenika, uvjek primjenjujući svoju istraživačku taktiku. Pitam se i danas, kako mu se dalo da ide toliko daleko? Možda mi se samo čini? Ipak ne; ništa mi se ne čini.

Na jednom času, kroz prozor učionice, prve do stepenica koje vode u naše veliko školsko dvorište, krezavi Vjeko je virio, a ovaj; spazivši ga iskočio kroz prozor i kao u igri žandara i lopova šverajući izmedju drvoreda hvatao ga po dvorištu škole. Uhvativši ga, za uši ga je doveo u razred, da pokaže "uljeza" i svu svoju superiornost, a što se kasnije pokazalo pogrešnim, jer; samo nekoliko dana poslije toga u naš razred je doletio kamen i udario Slavicu u glavu; djevojčicu blondo guste kose, a ja istog časa pomislih; što mene ne pogodi; zašto baš nju? Bez razmišljanja bih poturio svoju tintaru, da mene pogodi, a ne, baš nju.

Nedaj bože, da si na času nešto pogrešno napravio; odmah je stiza kazna i to za domaću zadaću: 

-Rimsko carstvo..! - deset puta..! - smješkajući se, teatralno pokazujući svojih deset prstiju, a ako bi se netko u razredu slučajno nasmijao siromahu, koji mora sastavljati rimsko carstvo; čak, deset puta, "komedija" se produžavala, jer bi i taj siromašak bio kažnjen, - i ti isto; rimsko carstvo, deset puta..! - a onda se brecnu, te ljutito, - ne, ne, ne deset..! - ti imaš; dvadeset puta..! 

Svog crvenog Fiću parkirao je ispod prozora u školskom dvorištu, da ga može nadgledati, te je stalno provirivao jel' Vjeko blizu, a mi smo se na svakom odmoru držali malo podalje, od njegovog ljubimca. 

Dešavalo se često, a nama ništa nije moglo da promakne, da je za vrijeme nastave imao "tehničkih problema" sa gaćama, jer; ulazile su mu unutra. 

-Danas će mo govoriti o padu rimskog carstva, - reče Išijas; napisa naslov na tabli, te nama okrenut ledjima, lagano napravi "Plie" i za trenutak, riješi problem sa gaćama.