KUBANSKO LJETO

Septembar 2008. godine

Boravio sam prošle godine u Zagrebu i Banjaluci, a potom na Kubi i dok sam bio na Kubi misli su mi bile tamo; u kraju, bez obzira što i ovdje na Kubi možete čuti naše:

-Ma idi bre, - kaj me je?

Volim ljetovati na Kubi, jer ima patinu naše Yuge iz pedesetih godina, gdje je Kuba po standardu otprilike sad.

Kubanci su sjajan narod, prijateljski raspoložen, srdačan, raspjevan i vrijedan narod. Nemaju puno, al' imaju sebe, dovoljno za sreću. Sretan biti, ne podrazumjeva obavezno i bogat biti. Zrače vedrinom na svakom koraku. Zato; evo jedna šaljiva pjesmica sa Kube.

KUBANSKO LJETO

Ljetujem ovdje,

nisam Kubanac,

prijatelju moj, ja sam

zadrti Bosanac.

Uvjek u krivom i suprotnom kodu,

prkosim sebi i svome rodu.

Slano more,

plavo nebo,

ja sam na Kubi,

bog te jeb'o.

Gledam kolibre,

što brzo lete,

smješim se njima,

k'o malo djete.

Aparat hvatam,

sliku bi zapis'o,

dok se ja namjestih,

kolibrić mi zbriso.

Imam ga opet,

u tački irisa.

Jebo mater i ovaj mi zbris'a.

Nisam prostak,

što psuje često,

u pitanju je strofa

i posebno mjesto.

Neki će reći,

ovaj prolup'o,

sklepava pjesmicu,

što zvuči glupo.

Odgovor moj je,

to ću im reći,

niste ni vi

pjesnici veći.

Nikog ne vrjedjam

i nemoj mi prići,

jer će te moja desnica stići.

Nebo je plavo,

a i more se pjeni;

ja sam na godišnjem,

jebe se meni.

Stihove slažem,

misli mi lete,

premećem rječi,

k'o malo djete.

Pokušavam sa stihom,

pokušavam u prozi,

kreativnost prizivam.

Daj bona pomozi.

Ulicom šetam,

oko mene graja,

osmjehe mi šalje,

Kubanska raja.

Osmjesi široki,

a lica im čista,

sva omladina svjeta,

svuda je ista.

Pričam sa svima,

spominjem Tita.

Za zdravlje njegovo

svaki me pita.

Informisani nisu,

al' znaju za Tita,

za zdravlje njegovo čuj ga ba;

i ovaj me zapita.

O boksu im pričam,

smiju se i čude:

"Ovaj poznaje

sve naše ljude".

Sve je relaks,

sve je pod kontrolom,

služim se i ja

bosanskim folom.

Rusija zna se,

zemlja im mila,

al' ka'em ja njima:

"Moja je Yuga nesvrstana bila".

Ljetujem ovdje

i nisam Kubanac.

Ja sam vam raja nesvrstani Bosanac.

Neki će reći,

ovaj prolupo.

Sklepava pjesmicu,

što zvuci glupo.

Samo se smijem,

prkosim i kažem:

"Ja samo svoju pjesmicu slažem".

Hrana je prava,

svakom što voli,

popiješ pivu

i glava ne boli.

Pisati pjesmicu

stvarno mi prija,

malena olovka i žuta hartija.

Ljetujem ovdje,

i nisam Kubanac.

Ja sam vam raja nesvrstani Bosanac.

"Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanja jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete".

Ivo Andrić

"Dođu tako vremena, kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati."

Ivo Andrić

VJERUJ

Kad vjera se meće u politiku, svaku,

začin loš je, brlja slaba, al' doza jaka,

a priča jasna, svjesna i laka,

kao iluzija,

postaje fraza,

postaje žvaka.

Kažu mulci, a najveći znalci,

kažu mudraci: "Crkva služi".

Služi, samo u okvirima vjerskim i svetim,

al' često i sve češće,

izadje iz šeme te i slično tome,

služi li služi, al' samo kome?

Kažu, vjera služi,

pitam se samo kome,

zaključih, onako i samo sebi.

E, narode li narode, glup si,

popušio si, pa se jopet jebi.

Sad kradu zna se, države svoje,

ne kontrolišu ih oni drugi,

nikog se ne boje,

ne'a da ne'a i ovo nije moje.

Tajkuna bezbroj, sredine nema,

kriza i moral, dnevna su tema,

okolo čemer, sve vuče na  tugu,

ovi su isti opljačkali Yugu.

Ne'a šanse, da optuže one druge,

nema nam dežurnog krivca,

nema nam pokojnog, "Kviska" Yuge.

Bez trunke srama,

kradu svoje,

buranija se sa pravom pita,

šta će biti s nama,

šta će biti moje.

Ne'a više republičkih svadja,

podvala, laži, a ponajviše kradja,

standard raste, svima cvjeta,

nekom' biznis, a nekom' sjeta.

Nedavno je jedan naš uvaženi i poznat pisac izjavio, da su nam bivšu domovinu formirali najpametniji i najveći ljudi, a razvalili hohštapleri. Evo jedna pjesmica, u prilog tome.

CJEVANICA

Dugo me već noge bole,

još odavno; još iz škole,

od igrača, sa svih strana,

prijateljstva rascjepana.

Iza boga se kriju,

a u meni ga biju,

kuću sruše, a u njoj i ljude,

okrenu se, pa se čude.

Poneki baš svašta rade,

istinu iz oč'ju vade,

za ramena me svaki vuče,

pod koljeno uvjek tuče.

Košulju mi isprljaju,

za rukav me vazda vuku,

a sa ledja, tuku, tuku.

Za gaće mi živog drže,

moraš mislit mnogo brže.

Startovi im; vazda niski,

meni nikad bili bliski.

Od igrača, ružnog tata,

od jeze me muka hvata.

Kad pomisliš, tim je pravi

i kad gubi i kad slavi,

al', igrači kosti vole,

iz djetinjstva, još iz škole.

Pa i danas, još iz škole,

cjevanice mene bole,

od igrača, sa svih strana,

prijateljstva razjebana.

by bruja