SUSRET

Jul 10. 2010

Kod nekada "Narodne banke", napravih nekoliko snimaka te požurih da stignem buraza, koji se već tamo, preko ulice raspričao sa dvojicom ljudi. Smiju se, gestikulišu rukama, a onda ugledavši me počeše mahati rukama prema meni. Znam ko su; al' ne prepoznajem ih. 

Prilazim do njih i pitam:

-E, sad; rec'te mi, ko je ko? - oni se smiju, a jedan od njih mi reče:

-Ja sam Žare, a ovo je Braco Napotnik, - pokazujući rukom na crnokosog čovjeka, vitkog stasa i prosjede brade.

Za časak odmjeravajući ih gledam, a onda; dug, čvrst zagrljaj.

-Dobro izgledate, - rekoh, - ali u gradu bih vas prošao, ne bih vas prepoznao, - na šta se oni glasno nasmijaše.

-I ti si dobar, dobro izgledaš, - reče Žare.

-Ja tebe Bruja nikad ne bih proš'o, a da te ne prepoznam, - uvjek si isti, ništa se nisi promjenio, - nadoveza se Braco. 

Bješe to trenutak koji smo dugo čekali, a dugo smo se dogovarli, što preko Interneta, što telefonom. Bješe to subota, prekrasnog sunčanog dana, oko jedanaest sati, ispred nekadašnjeg "Doma kulture". 

-Gdje je Pepi? - zapitah.

-Čeka nas u kafiću, - idemo sad tamo, da sjednemo, - reče Žare, a Žare je sad čovjek odmjeren, staložen, tihog glasa, ugladjenih manira, svaka riječ mu je na mjestu.

Sjedimo na okupu, ispod tende, kafića nadomak "Hotel Bosna", misli i riječi naviru, a događaje nabijene u zadnjih četrdeset godina koliko se nismo vidjeli, ne možemo sve ispričati, a svi bih htjeli nešto reći, nešto ispričati, nešto što je važno za svakog od nas. 

Pričamo neformalne razgovore; prisjećamo se zajednički provedenog života, djetinjstva i mladosti Banjaluke prije zemljotresa, svakog se sjećamo i svakog spominjemo: Keca, Šeleta, Bibu, Mirzu, Žuju, Radu, Majkića, Miru, Bosu, Kantu, Salamu, Jocvija, Boru, Zoku, Ilu, Sreju, Pindju, Djevdu, Bracu Bojanića, Pikca, Masira, Širu, Miju, Nagorku i Gorana, sjećamo se Dote, Martaka, Alije, Mustafe, Troke, spominjemo Vesnu, Jasnu i ostale, a ima tu mjesta i za pokoji vic.

-Znatel' onaj vic, kad je Mujo bio u Njujorku; ma ono, kad su srušeni oni neboderi? -priupita Braco.

-Ne znamo, pričaj.

-Nakon nekoliko dana pod ruševinama izašo Mujo, otresa prašinu sa rukava, a ljudi mu prilaze, gledaju ga, čude se i pitaju:

-Mujo otkud ti sad odjednom tu?

-Ma jebo vas vaš aerodrom - kaže njima Mujo, - a mi u smijeh.

Pepi je najmladji od nas sviju, povisok, pa iako i on preko pedeset, izgleda mnogo mlađi, nego što godina ima, pristojan i vrlo draga osoba. Živi u Švedskoj, a baš  za ovaj susret, da se vidimo, popričamo, došao je iz Nice.

Braco - Cobra kako smo ga zvali, čovjek sa gustom bradom, prošaranom pokojom sjedom, šarmantan, vazda nasmijan i nadasve duhovit.

Lazo Dakić koji nam se kasnije pridružio, ćutljiv, samo sluša, ali kad provali, moraš se od smjeha držati za stomak.

Saznajem i mnogo tužnih događaja, a Žare i Pepi bi imali dosta toga da kažu, ali ni jednog trenutka ni jedna suvišna riječ ili riječ mržnje ne izadje iz njihovih usta, mada su im roditelji prošli pakao ratnog zbivanja u jednom drugom gradu, ali znaju Žare i Pepi da je mržnja opaka bolest i ko se jednom inficira s njom; teško njemu; ostaje do kraja života podvrgnut inkubaciji bolesti, koja se ispoljava na najružniji način.

Ispriča mi Braco da Sanja njegova sestra, djevojčica zlatne kose, koja imaše tri godine kad je zadnji put vidjeh, živi u Švajcarskoj.

Vrijeme nam brzo prolazi. Odlazimo na tarasu naše zgrade, te pravim nekoliko zajedničkih fotografija. Brzo dodje vrijeme ručka, te svi zajedno odlazimo u "Kazamat" na ručak, gdje nastavljamo priču, posmatrajući suncem obasjanu panoramu Banjaluke i Vrbasa ispod nas.

Predveče je, približava se vrijeme rastanka, a Braco će nas na rastanku priupitati.

-Jel' znate ono; kad je Masir našo plastičnu kanticu mašinskog ulja, onog za aute? - ma znaš onog, što je na kantici pisalo "Plavi 9".

-Sjećam se "Plavi 9", al', ne sjećam šta je bilo, - rekoh.

-Našo Masir "Plavi 9", praznu kanticu; rastrljo na prstima malo ulja, pa će: 

-E raja! - ovaj plavi devet, nije plav; neg je žut.

Ko se ne sjeća dobrog Masira - Željka Vukmirovića i sve one raje iz Aleje: Bilija, Crnog, Cere, Koke, Majćija, Dine, Gagca, Djevde, Sipija i svih dobrih likova koji su danas rasuti svuda po svjetu. 

Pozdravljamo se uz dogovor da se vidimo opet, Banjaluka, Zagreb, nema veze, bilo gdje, bilo kad, al' da se vidimo opet. Odlazimo i pred očima mi njihova vedra i nasmijana lica. 

Ako me pitate za osjećaj:

Osjećao sam se, kao da nikad nisam odselio iz Banjaluke, osjećao sam se, kao da sam stalno bio sa Pepijem, Žarom, Bracom, Unćom, Lazom, Slavkom, osjećao sam se kao da tih četrdeset godina i nije bilo. Eto; kako sam se osjećao.