NASTAVNICA

Suada Talić - danas

Oktobar 1963.

Prvih dana petog razreda učila nas je nastavnica kovrdžave, žute kose, stroga i mrzovoljna, a meni nije bilo pravo; što baš mi i što baš moj razred ima takvu razrednicu; imena nam nije znala. Bilo je jasno da otraljava zadnje dane pred penziju. 

Ali, jednog dana još ni zvono nenajavi početak časa, žagor i galamu našeg razreda prekunu direktorica naše škole. Vedrog lica; u pratnji mlade crnooke i crnokose nastavnice banuvši na vrata naše učionice. U razredu nastade tajac, a one samo nekoliko koraka od vrata zastadoše.

Direktorica stoji, očima nas prati, a mi kao poplašeni miševi bježimo na svoja mjesta. 

Potraja to nekoliko sekundi sve dok se i zadnji od nas ne skrasi u klupu, a ona onda tihim glasom reče:

-Djeco; ovo vam je od danas nova razrednica; na vama je da budete dobri i da je slušate, - te se obrati  novoj razrednici, - Suada, ovo je dobar razred; vidjet će te, - pogledom predje po razredu, a onda se opet obrati svima:

-Ostavljam vas da se upoznate, - nasmješi se te laganim koracima podje prema vratima, a mi je ispratismo ustajući se.

-Sjedite djeco, - poprativši rukom dade nam znak da sjednemo.

Bješe visoka, vitka, tanka, a svjetlo plavi kostim koji je imala na sebi izražavao je svu gracioznost njezinih pokreta. Uredna i čista, odavala je utisak njegovane tridesetogodišnje žene.

Moje ime je Suada Talić i od danas ću vam biti razrednica; nadam se da će mo se dobro slagati i saradjivati; na vama je samo da dobro učite, - otvori dnevnik te nastavi, - sad ću vas prozivati da se upoznamo.

Poslije izvjesnog vremena svojom iskrenošću koju smo prepoznavali na njenom licu, vedrinom, osmjehom, povjerenjem koje smo stekli prema njoj sviju nas je pridobila i svi smo je zavoljeli. Govorila je tečno, čisto i jasno; taman onoliko glasno da je svi čujemo. Bila je izvrstan pedagog i nije bilo šanse da nešto ne znam ili da taj dan nisam naučio; sramota bi bilo ne znati kad ti je razrednica ljepa. Imao sam njezinu naklonost, pa sam se na času ponekad ponašao dosta komotno.

Jedan dan me poslala njezinoj kući da donesem plave pisanke a ja bješe važan i sretan što je baš mene poslala i što uživam njezino povjerenje.

-Reci Baisi, - a Baisa bješe njezina ćerka, - da ti dadne plave teke; one što su ostale u sobi na stolu, - požuri se i pazi na promet i prelazi samo na pješačkom prelazu. Stanovala je u prvoj ulici iza "Crne kuće".

Ta školska godina mi brzo prodje, ništa mi nije bilo teško naučiti, bilo mi je zadovoljstvo ići u školu.

Kasnijih godina, kad nam više nije bila razrednica uvjek sam je pozdravljao, a ona bi se uz osmjeh na licu uvjek javila; kako i ne bi, znala je sve svoje učenike. Voljela nas je i to smo svi znali, a evo i četrdeset pet godina kasnije; po onoj narodnoj: Loš glas se daleko čuje, a dobar još dalje", sjećajući se na njezin lik, njezine rječi mi i danas odzvanjaju dobrotom.

Imao sam  i druge učiteljice i nastavnice i sve su bile vrsni i sjani pedagozi; a sjećam se, kao prvačiće dočekala nas vodila i bdila nad nama Draga, vodila nas Sofija, čitala nam "Hajdi neponovljiva Mira, vodila nas i Nada, al' nekako; čini mi se; najbliže srcu nam bješe Talić Suada.

Ne bih da ovoj priči dajem neku lažnu patetiku; al' nikad, ama baš nikad; ni jednoj učiteljici, ni jednoj nastavnici nisam poklonio baš ništa; pa ni cvjet. U tome sam prava šeprtlja, al' evo ovu priču mogu svim Banjalučkim nastavnicama.

Danas; Suada ne živi više na istoj adresi; živi daleko u jenoj drugoj zemlji; živi okružena ljubavlju svoje porodice; ljubavlju koju je tako nesebično podarila svojim učenicima.