Sudbury - novembar 1997. god.
Bješe to one prve godine, kad stigosmo u Kanadu; ne osjetismo toplinu ljetnog sunca jer ljeto bješe kratko, jesen se navuče i posvuda zahladi; čini se kao da će svaki čas početi snježiti. Hladno je, vjetar brije sa svih strana, a ja za volanom starog Chevrolet-a, što troši više ulja nego benzina, a motor mu brekće k'o stari Ferguson, sjedim i čekam da se otvori zeleno. Okolo mene svi strpljivo čekaju, jer navikli su ljudi na svakodnevnu gužvu; podešavam radio, kad primjetih da uporedo meni sa desne strane policajka sa dugačkom, bjelom, limuzinom, čeka u koloni. Pogledi nam se sretoše, a ona me gleda pravo u oči. Nije neki komad, nego gospodja pred penzijom. Mislim u sebi, šta je; šta bleji ova u mene? Opušten i smiren i ne obraćam previše paznju na nju, jer znam moj "Ševi" i nije neki auto; star je; zardjo, al' je sto posto ispravan; gume napumpane, a i ulje sam baš juče promjenio; ma nema zime.
Otvori se semafor, kolona krenu i već zaboravih policajku, al' samo što prodjosmo semafor spazih ispred sebe isti taj policijski auto, sa upaljenim rotacionim svjetlom, a ona meni kao nešto maše i pokazuje rukom u desnu stranu. Ma kad se prije prestrojila ispred mene? Brzo skontam da se to odnosi baš na mene i stanem desno, stotinjak metara od semafora. Izlazi ona iz bjelog policijskog auta; policajka koju sam samo nekoliko trenutaka prije toga ignorišući je i sa prezirom posmatrao. Vidim je u retrovizoru, podešava uniformu, stavlja šapku na glavu, pridje sa zadnje strane mog auta; gleda nešto zadnju registraciju, saginje se, pa onda ide napred, pa se još više saginje i zaviruje u prednju tablicu, a ja opet mislim; šta ona gleda u moj auto, k'o da nikad nije vidjela polovnog Chvroleta, koji kao mješalica za beton klepeće i dimi po cesti, a čim mu pritisneš gas kaže, - daj pet dolara.
Jest vraga; navad'la se ona na mene; pridje mi te zatraži vozačku dozvolu i sve ostale papire od auta.
Dadoh joj vozačku i neke papire, ali nigdje da nadjem papir od auta. Ona stroga, strpljiva, objašnjava mi da to što ja njoj dajem nije dovoljno i da treba da joj dam papir o vlasništvu auta.
Ja se k'o fol pravim nevješt; igram na kartu nesretnog, jadnog emigranta i nikako da se "nadjemo", te će ona mene zapitati, koji ja to jezik govorim.
- Srpskohrvatski, - kažem, a ona meni ponudi varijantu hrvatskog, koji ja govorim takodje perfektno kao i bošnjački i crnogorski, a da bih je valjda impresionirao kažem joj:
- Dovedi, koga god hoćeš, - sve jezike govorim, pišem latinicu i ćirilicu i nisam polupismen.
Ona se za trenutak udalji nekoliko koraka, te ledjima okrenuta priča na svoj telefon i kaže mi da će doći jedna njihova službenica, da mi pomogne. Čuj; da meni pomogne, pa ona nju zove radi sebe, a ne radi mene i sve se mislim, možda će mi uračunati i troškove nepotrebnog prevoda. Ajd' da vidim službenicu, naše gore list; sigurno će bar malo biti na mojoj strani.
Evo je; za pet minuta stiže ljepa, mlada, plavokosa djevojka; elegantno obučena, sa crnim štiklama na nogama i dugom bež zimskom kaputu; naše gore list, što će sigurno biti na mojoj strani. Nije joj trebalo puno vremena, jer policijska stanica je tu; blizo. Pridje policajki, te se nešto domundjavaju, a ja gledam, baš je mlada, zgodna i nekako mi drago da mogu sa nekim razmjeniti nekoliko rečenica. Ona pridje, nagnu se meni na prozor i reče:
- Ona kazati, da ti imati dati njoj papir od kare i pokazati stiker.
- Kakav stiker? - čudim se, pravim se kao ne znam.
- To stiker, što ga kupiti svaka godina, - ona kazati da ti to nemaš.
- Reci ti njoj, da ću ja da kupim stiker i da ću joj pokazati čim kupim.
Opet ona ode kod policajke i opet se nešto kao šu, šu, šu, domundjavaju, pa se opet vrati meni, a ja vidim da je ona malo više na njenoj strani, a malo manje na mojoj:
- Ona kazati da ti ne možeš voziti karu i da je parkirati i da joj dati ključ od kare.
Oho; stvar je ozbiljno izmakla kontroli i poprimila razmjere sa nepredvidivim posljedicama; razmišljam ja.
- A, mogul' ja parkirati tu, na taj parking? - pokazah joj rukom.
- Ne može tu parkirati; to mjesto in prajvat posjed, - reče zemljakinja.
- A, daj matereti, pitaj je, jel' mogu parkirati kod njih, na policiji?
- Ne gospodine, ni tamo ne može parkirati, - ona rekla da ti njoj dati ključ i kupiti sticker, - ona pozvati towing servis za tvoju karu.
Vidim ja da nema šale, i da ću morati postupiti po njezinom naredjenju i vidim da sam previdio i zaboravio kupiti taj jebeni stiker. Dadoh joj ključ u ruke i onda sa rukama u džepovima polagano, pješaka kući.
Gospodja moja kod kuće kuha ručak, pa me priupita, što sam tako poplavio i ozebo, a ja se pravim da ništa nisam čuo. Nadjoh papire o vlasništvu auta, pozvah taksi i pravac u kupovinu stikera. Zapitah ga, gdje to policija ostavlja aute sa towing službom, a taksista me odveze petnaestak kilometara van grada. Plaćam sve; šlepanje $120 Can., pa onda platih taksi još $30 Can., priljepih sticker, na tablicu svog auta i polagano vozim kući, da me još ne kazne za brzu vožnju. Puče $180 Can., za ništa. Ajd' da zaokružim te napunih još za $20 Can. gorivo. Tako, sad smo kvit; vuk sit i koze na broju. Da; al' samo u mojoj glavi.
Samo nakon mjesec dana, tamo nekako baš pred Božic, stiže poziv za sud, a na pozivu sve neki egzotični pečati i potpisi i još piše da sam napravio prekršaj, koji treba na sudjenju platiti, a mislim se, bože oćul' ikad izaći iz ove "mašine" i prestati plaćati kazne.
Dolazi dan sudjenja, al' nemam više na sebi ni Ray Ban-ice, ni kožnu jaknu. U hodniku suda pogledah izvješen papir sa imenima onih koji danas imaju sudjenje. Da i moje ime je tamo; tačno vrijeme, soba i koji sudija.
Ulazim u salu za sudjenje; sve mi je ovo novo i nepoznato. Odmah se obratih jednoj gospodji, koja zastupa optužene i objasnih joj da sam to ja i da sam k'o biva samo zaboravio kupiti stiker i da sam na sudu prvi put i da nikad nisam bio kažnjavan i da neću nikad više; eto, majke mi. Uze ona moju vozačku dozvolu, provjeri me i kaže da misli da neće biti problema i da će mi sudija oprostiti kaznu, koja je trebala da bude $250Can.
Meni laknu, malo se smirih, al' jest vraga; tek sad počinje pravi spektakl.
Sjedim u prvom redu, policajac najavljuje sudiju, a on k'o ofuren; brzim koracima i perikom na glavi ulazi unutra, a svi k'o bubice mirno stojimo. On k'o profesor u školi sjeda za katedru, a policajac koji je zadužen za red se izdera:
- Sjedi..!
Kako god sudija završi slučaj i odere stranku, tako ovaj jado jadni mora idući unazad da se duboko klanja i sve skroz do vrata, koja su na drugoj strani dugačke sudnice.
Bogami; gledam ja i sve u mislima uvježbavam cjelu proceduru odstupanja unazad. Evo ga; na redu sam, a sudija samo odmahnu rukom, a ja u znah zahvalnosti, k'o David Štrbac, idem polako unazad, pa unazad, pa unazad i sve vrijeme se duboko klanjam, klanjam, klanjam, ma sve do vrata i ne usudjujem se ni slučajno časnom sudu okrenuti ledja; jer mogao bi me kazniti za nepoštivanje suda i njezinog visočanstva, što na zidu visi.
Eto; prodje i ta zavrzlama. Uštedih $250 CAN., onih zelenih; evo meni k'o biva, Božićni poklon. Kanada je ovo, nema ovdje okretanja ledja, nego sve polako unazad, polako do vrata i nema ovdje spavanja, nego spavaš otvorenih očiju i samo paziš da ne upadneš u "mašinu".
Sretan što sam dobro prošao na sudu, što sam napokon izašao iz "mašine", sjedam u auto i primjetih da ispod brisača mog "Ševija" na vjetru treperi neki papirčić. Stanem odmah sa strane, pogledam, kad tamo; kazna za isteklo vrijeme parkiranja i trebam platiti trideset dolara.
No comments:
Post a Comment