1. septembar 1958. godine
Bila u Banjaluci jednom davno jedna osnovna škola; sazidana ko zna kad. Imala je sve što joj treba: žućkasto, od mesinga izliveno zvono; dva krila sa po tri velike učionice; zbornicu, sanitarni čvor za muške i ženske, a pored kojeg su stepenice vodile u potkrovlje i kabinet za "Tehnički odgoj". Iza zgrade bješe školska kuhinja za djake; a imala je i podvornika Milu, crnokosog momka, rumenih obraza, zaduženog za sve; od zvona do ćumura. Imala je Juštu i Janju, koje su svaki dan brinule o urednosti i čistoći škole, pa su se žute keramičke pločice u hodnicima naše škole sjajile kao ogledalo. Pristup školi odvijao se kroz dvije crne, metalne kapije, ornamentima ukrašene, a imala je i ogromno dvorište u kom su se djaci igrali "Žandara i lopova", popločano ciglom i dugačko skroz do ulice "Sime Šolaje", a okolo; posadjen drvored topola, koje su tokom junskih dana cvjetavale ispuštajući dosadne mace, bjele kao pahuljice snijega. Kao i svaka škola; imala je i metalnu plavu ploču, na kojoj je bjelim slovima pisalo; Osnovna škola "Petar Kočić". Važila je za jednu od najboljih banjalučkih osnovnih škola.
I. razred, OŠ "Petar Kočić" septembar 1958 god.
Odozgo s ljeva na desno:
Sevdić Stjepan, Kucelin Željko, Desančić Zoran, Šehović Arif, Bačevina Sejad, učiteljica-Bilbija Draga, Gunić Ismet, Brujić Milorad, Marković Branko, Džanović Sead, Stefanovski Mile, Pranjić Vitomir, Karabegović Emir, Zvonko A. Petrovski Andjelko, Mudrinić Dragan, Djurišić Duško, Muftić Mujesira, Bečić Faketa, Golubić Dragan, Gajišin Ljilja, Jeftić Srdjan, Mirčić Gospava, Osman Božana, Grabovac Gordana, Šerbula Marija, Husarić Mirsada, Blažević Nada, Marijanović Branislava, Filipović Fikreta, Djurišić Olgica, Vasić Mira, Jovičić Ljubica, Hajduk Vera, Aliger Jasna, Petričević Vesela, Babić Branka.
Prvih septembarskih dana davne 1958. godine, zajedno sa Kucom podjoh u tu školu; sa dječakom iz komšiluka, dječakom sa kojim mi je svaki dan započinjao i završavao provodeći zajedno bezbrižno djetinjstvo, igrajuć' se po ulici i "Banjalučkom polju". Isto godište; isto dvorište; ista škola; isti razred.
Osmjehom na licu, onako zbunjene i preplašene, baš kao brižna majka u razredu nas dočeka Bilbija Draga. Priča nam; mazi nas; tješi nas; hrabri nas, a Šerbula Marija plače k'o kiša; jer, htjela bi kući. Ona plače, a Bačevina Sejad nemiran, vrti se, juri, trči izmedju klupa, samo bi se igrao.
Učiteljica uzima kredu, te na tabli nacrta kvadrat:
-Lonac ima uvo, - dodade kvačicu na kvadrat, te nastavi, - al' mu je potpuno gluvo, - kadkad ima dva, - dodade kvačicu i na drugoj strani kvadrata, - gluva su mu obadva.
Bješe to prva lekcija, zapamćena i naučena za cjeli život.
I dok neko plače, neko se smije, moj prijatelj Kuca i ja, k'o dva kipa. Sjedimo u zadnjoj, najsigurnijoj klupi, ne mrdamo i nije nas briga što je zovu "Magareća klupa". Nas interesuje samo zvono i kad će mo mi našoj kući. Nismo gladni, ne piša nam se i da se mene i Kuce pita, najbolje bi bilo, da Mile požuri sa tim zvonom i da se sve to što prije završi.
Napokon; nakon dugog preznojavanja i čekanja, zazvoni zadnje zvono, a nas dvojica k'o ofureni; bjež' kući.
Sutradan; idući na pijacu, ozarenih lica, moja i Kucina mati važno zaključiše; da je dobro što smo na nastavi mirni i pažljivi, da je dobro i to, što se javljamo i da je jako važno što eto; prvog dana nismo sjedili u toj "Magarećoj klupi", a one nemaju pojma, a nas dvojica najbolje znam, da je za svakog djaka najvažnije da sačuva "živu glavu" i da ga taj dan niko ništa i ne pita.
Godina brzo prodje; za njom još jedna; dvije il' tri, a i sad, ponekad i u podsvjesti, baš kao kroz maglu vidim i čujem Granić Miru kako nam u trećem razredu čita "Čiča Tominu kolibu". Puna majčinske ljubavi i nježnosti prema nama, tihim glasom čita; povremeno podigne glavu, zastane; pogleda nas, a Kuca i ja zabrinuti; žalosni zbog starog čiča Tome; a nije znala naša draga uč'teljica i sto knjiga da nam pročita, mene i Kucu niko ne može rasplakati; jer, misli su naše i onako uglavnom na "Banjalučkom polju".
Danas i cjelo vrijeme dok sam pisao ovu priču, nešto me u mislima kopka; šta se dogodilo sa čiča Tomom, iz one knjige, "Čiča Tomina koliba". One što nam je Granićka čitala? Slabo se sjećam; bješe davno; al' sjećam se, da nam je uč'teljica još u razredu rekla; da je čiča Tomo imao jako, jako težak život; a sjećam i toga, da smo Kuca i ja poslije škole, uz sjetno klimanje glave znalački zaključili, da je on; čiča Tomo; u svom životu, ipak; jako, jako najeb'o.
No comments:
Post a Comment