JEDAN DAN RIBARENJA NA VRBANJI

Piše: Ranko Dumnić - Kec

Skupljamo se vec u sedam sati, Jocvi, Belavi, Crnogorac, Zaba, Daco, Sele, Mali Boro, Velki Boro, Zoka, Rajko, … svi oni koji nisu negdje otisli. Vecina ima stap a poneko i dva , ako nas iznenadi cuvar. Gliste su se nakopale jos jucer, a Crnogorac je ulovio i par mrmaka i ponosno ih pokazuje u tegli. Prikupljamo pare I dvojica idu da kupe cigare u trafici kod Kose. Odnekud se pojavljuju Lazo I Seskules. Mali su, ne mogu s nama, a ako ih ostavimo, pratice nas. Odlucimo da ih povedemo. Napokon polazimo.

Kod vojne pekare se djoramo sa vojnicima, mijenjamo cigare za cetri struce vruceg kruha. Tek su iz rerne pa ih moramo nositi u majici. Kod bazena izvlacimo slamku. Najkraci mora do Celulozinog mosta go. Zaba izvlaci najkracu. Pita sta ako neko naidje. Normalno zaklonit cemo ga dok ne prodje. Ko zajebe, svi cemo mu suditi. Kod Rebrovackog nailaze neki ljudi i par zena. Stiscemo se uz Zabu. Ljudi prilaze na par metara, a svi se rasprsuju. Ljudi se smiju, a Zaba cucno i pokrio se rukama. Neko predlaze da idemo kraticom, preko Celulozinog kanala pa do usca. Nekolicina nece, oni ce preko malog mosta. Dogovor je da se sretnemo na Bijelom Viru.

Kod kanala se skidamo goli, treba preci pjenu. Zagledamo se. Bibo ima najvecu..., ali je i najstariji. (Poslije ce moj brat, dok roditelji ponosno pokazuju rodjacima spomenik na Sehitlucima, objasniti rodici: “Da vidis kod Bibe…!”) Oprezno prelazimo crvenu pjenu da se ne okliznemo. Zaba prica kako se neko napio vode iz kanala i umro. Sad mi je krivo sto nisam i ja isao preko mosta. Necu da ispadnem kukavica a moram paziti i na brata. Prelazimo sa odjecom na glavi, koju drzimo jednom rukom a u drugoj stapove. Lazu i Seskulesa nose Bibo I Bjelavi na ramenima. Rajko baca odjecu preko pjene, ali mu se bunt raspada i majica pada u kanal. Trci sve do Vrbasa ali ne uspjeva da je izvuce.

Dolazimo do usca i peremo se. Neko zabacuje, ali ne trza. Zato polako idemo prema Bijelom Viru. Usput beremo mlade kukuruze. Rajko I Crnogorac idu da nadju paradaiz. Dolaze i nose nekoliko krastavaca i malu lubenicu. Na Bijelom Viru se srecemo sa ostalima. Oni vec ulovili nekoliko zekica, na kruh. Rasporedjujemo se sve do Crnog Vira. Ja ostajem sa Seletom, tako mi je lakse paziti na njega. Dobro mi ide, Sele nize ribe na vrbovu granu koju stavlja u vodu i podupire kamenom. Uskoro imamo dvadesetak zekica i dvije mrene.

Odjednom cujemo galamu od Crnog Vira. “Cuvar!” neko vice. Bacamo stapove u grmlje i skacemo u vodu. Cuvar nailazi sa par stapova koje je zaplijenio. Pita nas da li pecamo, a mi se pravimo ludi, Gleda po grmlju ali ne nalazi stapove. “Docu ja opet “, prijeti nam. 

Skupljamo se za rucak. Saznajemo da je Malom Bori i Daci cuvar uzeo stapove. Pripremamo hranu i lozimo vatru za kukuruz, a Jocvi cisti ribu da je pece na kamenu. Neko je izdubio jednu strucu kruha, samo kora ostala. Lazo odaje Seskulesa. Neko mu dao dvije zekice da stavi u teglu, a on im zadrobio punu teglu kruha. Gledamo tegla puna kruha koji je upio vodu a ribice se i ne vide. Neko pokusava da mu otme teglu, a on place: “To su moje ribe.” Mi se smijemo.

Poslije rucka idemo da se kupamo. Strah nas je, svake godine se na Crnom Viru neko udavi. Zato nema skakanja, dogovaramo se, zbog podvodnih pecina.Crnogorac pliva sve do crne stijene, ali on je i onako lud. Mi plivamo na rubu gdje je plice. Svakih malo neko plivajuci u plicaku, sa nogama u pravcu Crnog Vira pita:”Jesam li sad u Viru?” Sutra ce se svima hvaliti kako je plivao na Crnom Viru. 

Dolazi vrijeme da idemo kuci. Polako idemo obalom i pricamo dogodovstine sa cuvarom. Iznenada iz kukuruza nas sacekuju lokalci. Ima ih samo petorica I jaci smo, ali odlucujemo da se ne tucemo. Jedan od njih mase povecim nozem I trazi pare. Mi im kazemo da nemamo ali oni hoce da nam pretresu dzepove.

Idu redom i ne nalaze ni kod koga pare, ja sam na kraju i jedan me pita sta mi je u gornjem dzepu. Nalazi mi nesto sice, jutrosnji kusur od mlijeka. Sve jedno mi je krivo sto sam ispo levat. Mogo sam ih lako sakriti da sam se sjetio. Lokalci odlaze zadovoljni, a neko od nasih komentarise: “Doce oni kad tad u kino Kozaru!?”

Vracamo se ovaj put preko Celulozinog mosta. Kad smo presli Rebrovacki I zasli u Aleju skoro kao da smo bili kod kuce. Pred kucom dajem nekome svoje ribe, nije mi do toga, a za vecerom me Sele cinkari kod staroga da su mi neki oteli pare.

TARZAN ZVANI GARINČA

Na okupu u bašti: Rada, Snježana, mala-Mimica, Saša, Sveto, Zlatko, Bruja, Z.Mesić-Ćelo

Naše dvorište bješe veliko i ravno, a omedjeno ulicama sa tri strane, činilo se kao oaza zelenila. Imalo je i baštu; u kojoj sam se igrao hvatajući bjele leptire kupusare, a u kojoj su sredinom pedesetih stanari sadili kukuruz i drugo povrće. Nije taj kukuruz bio za ljudsku ishranu; nego za kokice nosilje; koje su se nesmetano šetale po dvorištu, a mi vazda natjeravali pjetlove da se tuku; jer bilo je tu i nekoliko kokošinjaca smještenih uz veliki zid; koji je djelio dvorište od "Novih zgrada".  

Domaćice su sa obaveznim podbočajem u sredini, prostirale i sušile veš u dvorištu, pa smo se ponekad ljuljali na nečijem praznom štriku; sve dok štrik ne bi puk'o. 

Na sred dvorišta bila je jedna kućica, a men' mati i otac vazda govorili, da se držim podalje od nje. Imala je stara zahrdjala vrata bez stakla na prozoru, kroz koji smo mi dječurlija bacali kamenje i slušali štropot vodurine, na dnu bazena pokrivenog tom kućicom. Bile su tu i stepenice za spuštanje dole, a otac mi je rekao, da je sve to radi nedaj bože, nekog požara. Kasnije su tu kućicu srušili i  betonskom pločom krova zatvorili cjelu rupu. Ništa se više ne vidi; ali ja znam, da je i danas tu, na sredini našeg dvorišta pod zemljom; pokrivena cisterna u kojoj je voda.

Tim dvorištem su trčali Lipicaneri sa fijakerom, dok ih je čika Mate držao za kajase. Tu sam se igrao lopte, valjajuć' se po travi. Tim dvorištem se prolamao glas Nade Mamule i Himze Polovine i u tom dvorištu sam gajio svoje golubove, a Buco razbio prozor skidajući padobranac sa drveta i baš tu; u tom istom dvorištu su teta Milica i teta Mabila čupajuć' za kose jedna drugu odmjerile snagu; a mi navijali. Prvo su se kao bokseri na vaganju prije borbe verbalno "počastile", a onda šakama nastavile, te završile rvačkim "Grčko-Rimskim" stilom na zemlji, a meni bješe draže gledati tih pola minute tuče izmedju njih dvije; nego da mi je netko platio sjedalo u "Medison Square Gardenu", za meč u teškoj kategoriji; izmedju Flojda Patersona i Ingemana Johansona, koji su se baš u to vrijeme tukli za titulu svjetskog prvaka. 

Bilo je to dvorište u kom je stanovala Olgica Kezić; ćerka čika Acija, a djevojka proslavljenog Tome Kneza, koji nas je vodio na kolače u "Minjon".

  

Stanari naše zgrade i okolnih bili raznih zanimanja i  nacionalnosti; iz raznih krajeva zemlje. Na trećem spratu naše zgrade stanovala je Rada Frančeski košarkašica "Mladog krajšnika" i njezina sestra Brankica, kasnije udata za Nebojšu Popovića; rukometaša Borca. 

Preko puta mene su stanovale tri sestre: Rada, Mira i Ljilja. Sa Ljiljom najmladjom od njih išao sam u istu školu. Sve tri su bile ljepotice, a njihov otac Nikola, ratni vojni invalid; spomeničar; prvoborac i majka Desa; jako fini ljudi. Prijalo je biti njihov komšija. Svakodnevno smo se družili i zalazili jedni kod drugih u stan.

U našem dvorištu bio je jedan dečkić; Garinča smo ga zvali; po čuvenom brazilskom krilu, Garinči; a naš Garinča je bio nestašan dečkić. Naš Garinča je bio i vragolan, baš onakav kakav mališani znaju biti. Bio je glavni dasa u dvorištu i svima redom djelio je ćvoke, a nije bilo dana, da neko ne zaplače, jer ga je Garinča malo dovodio u red. Njegova majka, fina žena, stalno je intervenisala i kontrolisala njegovo ponašanje  i "rad nogu". Svakodnevno je krišku hljeba sa pekmezom spuštala na špagi, jer Garinča nije imao vremena da ide kući, koliko je bio zaigran; mislim da se radilo o nekoj vrsti ili preteči FedEx-a. 

Svi u dvorištu smo znali, da je Garinča trz'o na Ljilju, pa je jednom Garinča u svom nestašluku otišao korak dalje, te se u želji impresionirati Ljilju, popeo na visoki zid našeg dvorišta.

Sveto, Pindjo, Garo.

-Ljiljo!!! - vid'me! - povikao je, ugledavši je na tarasi, skočio na granu obližnjeg drveta i sa rukama se zakačio, a grana se savila; pukla; a on sa visine od preko tri metra pao na ledja. 

-Ajoj majko; ajoj majko!!! - dvorište grmi.  

Svi stanari izletješe na prozore. Šta se dešava!? Svako misli na svog Garinču. Sva sreća, pa se nije povrijedio, a mogao je; jer, pad je bio stravičan.

Sestre Milić su 1959 odselile u Sarajevo, a rastanak za mene i brata bješe tužan i bolan. 

Uskoro u njihov stan je doselila porodica Jagodić, otac Milan, majka Gospava, te Sreja i Mladjo-Pindjo. 

Čika Milan je bio vrstan lovac; često je iz Karanovca donosio divljač, a teta Gospava pripremala gozbe od fazana i zečetine; te mene i brata zvala na ručak, da se pridružimo Sreji i Pindji. 

Sa Srejom sam se ljepo družio i provodio dječačke dane, a imali smo plan sa izvidjačima ići na more, a što je najvažnije; Sreja je bio najjači i niko me nije smio pipn'ti. 

Danas; junaci ove priče su razbacani; svuda po svjetu. Ljilja je u Holandiji, a Mirjana, danas živi u Australiji. Na žalost; Rada; Ljiljina i Mirjanina sestra, preminula je u Makarskoj, nakon teške bolesti.

Rada Frančeski je živjela dugo u Banjaluci, a da li je još u gradu na Vrbasu; to ne znam, a njezina sestra Brankica, živi negdej na "Bliskom istoku". Garinča; junak ove priče i danas živi u Banjaluci. Sreja je odselio iz Aleje br.30 prije; dvije tri godine. Mladjo se nalazi u Švedskoj. Čika Marko Mesić je odselio u Zagreb početkom sedamdesetih i u Brezovici nadomak Zagreba sebi napravio vikendicu.

Tu; u tom dvorištu i danas stanuje Šefik Tirak; čika Mustafin i teta Almasin sin, koji je prvi pojeo svoje kolače, što nam je Knez kupio i onda pitao: 

-Jel, - oće'l neko da mu pomognem?

AKUSTIKA MOG DVORIŠTA

1956. godina

Prohladnih jesenjih predvečerja skupljali smo se pored toplog šporeta, slušajući radio koji se uselio u našu porodicu prije nekoliko dana; onog istog šporeta što ga je stari kupio za pare od bicikla. Drvena, lakirana, mrka kutija radio aparata sa zlatno obojenom armaturom iza koje se nadzirao oblik okruglog zvučnika, sa crnom staklenom pločom natpisa radio stanica, te dva bjela kotačića sa strane, izgled je našeg radio aparata, kome ni danas ne znam koje je marke i ko ga je napravio. 

U polumraku sa žaruljom od šezdeset svjeća koja je usput rečeno crkavala svakih pet dana, slušali smo "Veselo veče" radio Beograda, sa mladjanim Mijom Aleksićem ili humorističku emisiju radio Zagreba, u kojoj je blistala Nela Eržešnik.

Ponekad smo slušali "Veče za pomorce".

-Sretnu plovidbu i mirno more na brodu Liburnija, svom Noni na putu za Australiju želi njegova Ane, Erika i mala Nena, - bile su to riječi Radojke Šverer, dobro poznate svim pomorcima po dalekim morima i njihovim najbližim. Vedrih nedeljnih dana u vrijeme ručka oko jedan "Vesela revija", radio Sarajeva, sa fantastičnim Ivom Gavrilovićem i njegovim vrckavim vicevima, od kojih nas je  stomak znao zaboljeti, od smjeha, te njegovog karakterističnog odjavljivanja emisije: 

-Za danas toliko i da ste nam zdravo i živo, - pozdravlja vas; Gavrilović Ivo.

Stari prebire radio stanice. Vrti ljevo; vrti desno: 

-Slabo se čuje, antena još nije spojena, - zaključuje moj stari, - evo ga, dobro je, našao sam nešto.

-Ovdje Vašington glas Amerike, - govori Grga Zlatoper, - dragi zemljaci u kraju, dok vi tamo, jedete kuk'rajz, mi ovde jedemo; bela kifla.

-Jebo'te kuk'rajz, - mislim se u sebi.

Nekoliko mjeseci kasnije, nedjelja sunčan dan. Svi prozori okolnih zgrada otvoreni, a iz njih grme narodnjaci.

Od teta Reze, sa trećeg sprata, čuje se: 

-Mila majko šalji me na vodu, jer me moj dragi, jer me moj dragi, jer me moj dragi kraj izvora čeka.

Mati prebire po radio stanicama. Htjela bi da i naš radio dodje do izražaja. Šajta na radio Zagreb. 

-Oj Korano janje moje janješce moje, ooooj!

Ne valja; nema temperament. Ide dalje: "Melodije Istre i Kvarnera". Mlako; slaba vajda. Vraća kolo nazad. 

-Evo ga..! 

Nada Mamula i kod nas i kod teta Reze. Dvije Nade Mamule; u isto vrijeme. Imamo "streo" u dvorištu! 

Iz prizemlja zgrade u dvorištu čuje se radio teta Almase. "Tri" Nade Mamule pjevaju: 

"Banja Luko i ta tvoja sela u tebi me cura zanijela, zanijela garavim očima, bjelim licem i mednim ustima." 

Fantastična akustika našeg dvorišta.

Bilo je to vrijeme sredinom pedesetih, kad su sve staklene čaše pucale po pola, čim uspeš vruć čaj i vrijeme kad su žarulje crkavale, a naš radio aparat se kvario malo, malo; jednom mjesečno, vrijeme kad sam buljio u lampice našeg radio aparata i gledao; ma, gdje su ti ljudi što pričaju iznutra, jer sam u lampama vidio male kućice i kabine iz kojih su ljudski glasovi dopirali. Vrijeme, kad je Grga Zlatoper bio zabranjen za slušanje; a nije trebalo i vrapci na grani su znali, da je to obična patka. Čuj; on će nama; mi jedemo kuk'rajz, a on bela kifla. Jest malo sutra. Otkako sam otišao iz Banjaluke u bjeli svjet, nisam pojeo bolju "bela kifla" od banjalučke, onako malo posoljene. On će meni kuk'rajz, kad sam pojeo više "bela kifla" kod Insanića na putu u školu, nego je Grga vidio u svom životu "bela kifla". 

Danas je nekom reći papak otrcano; al' stvarno; taj Grga je bio papak.

Eto; tako se Banjaluka zabavljala, kad sam bio mali dečkić i tek u školu pošao.

BRAT

Mnogo puta smo se "posvadjali", ali nikad; baš nikad; ni jednog minuta u životu nismo bili da ne govorimo i ne mogu shvatiti da neka braća, sestre, očevi, sinovi, ćerke ne govore; ne mogu razumjeti, kakav bi to matrijalni interes mogao nas dvojicu da zavadi; šta bi to u mom životu meni bilo važnije od  brata. Baš zato; ovu priču posvećujem bratu; jer, cjelog života smo u nekom nadmudrivanju; "zarivanju", još od dana djetinjstva kad smo znali uzeti jastuke i pošorati se u stanu, dok su starci u gradu. Šoramo se na četvrtom spratu moj buraz i ja, a ispod nas isto; makljaža; šoraju se Pepi i Žare; gori vatra, trese se stubište. Poslije stari pita čika Slavka:

-Komšija, - kakvi su bili ovi moji danas? - jer čika Slavko je prvi komšija, morao bi znati, stanovao je ispod nas. 

-Dobri, - rekao bi on. Nikad nas nije cinkario, a stari bi opet:

-Reci mi iskreno.

-Dobri, dobri, - opet bi čika Slavko.

 Ljeto 1956. god.

Do sredine pedesetih godina prošlog vjeka, sva vojna lica su bila obavezna nositi uniformu na sebi i van radnog vremena, pa i onda kada su sa familijom kod kuće ili prijateljima u gradu; pa tako i moj stari. Pravila službe su bilo kruta, al' bila su to teška, osjetljiva, poslijeratna vremena, a stradanja iz II svjetskog rata još svježa. Sjećam se da je mati u gradu smjela starog držati ispod ruke, ali stari nije smio da joj pomogne nositi ceker, a onda je donesena naredba, da se to ukida i da poslije radnog vremena mogu da se oblače u civilnu odjeću. Stari je to dočekao sa zadovoljstvom i kao svi mladi ljudi željni ljepog oblačenja, kupio sebi kangar, teget plavi štof, sa špricanim diskretnim bordo i sivkastim tačkicama, koje su štofu davale nekakav; ljep, svečan izgled. Odnio stari štof kod Seferovića i kad je odjelo bilo gotovo, stari ga prob'o, a odjelo; stoji na njemu k'o saliveno. Sašio ga šnajder majstorski, za ono vrijeme moderno, malo komotno; a onda stari sebi nabaci bjelu šulju i kravatu, crne izglancane cipele, te sunčane naočale. Mati je još od ranije imala ljep kostim i mi krenemo u nedeljnu šetnju po gradu. 

Idemo buraz i ja; držimo se za ruke, da se ne bi izgubili, a sjećam se dobro da je stari stalno ponavljao, da buraza držim za ruku; jer, on je vazda bio nepredvidljiv, vazda je napravio neku smicalicu, upao u neki problem; kao jednom kad smo bili u šetnji, pa ispod Kastela u lunaparku u bjelim dubokim cipelicama do gležnjeva ugazio u blato, a ja pošo da ga spasim, pa i ja isto; upo u blato, a onda stari naš'o neki štap, pa nas dofaćo; pa smo poslije morali u Dolcu noge prali, na jednoj česmi i tako smo ranije završiti šetnju, bez ćevapa i soka od maline u "Lovcu", jer to je uvjek dolazilo na kraju šetnje.

Stari me zovne i kaže:

-Jes' vidio; uvjek neka istraživanja on izvodi, uvjek nam napravi neku pizdariju, - drži ga za ruku i ne puštaj ga, - i valjda, baš zbog toga, stari je reko da se moramo držati za ruke.

Ljetno nedeljno popodne, kad svi izlaze u šetnju po gradu. Prolazimo hotel "Palas" koji je još onda, skoro do ceste, stolovima zauzeo sav prostor ispred hotela i još, natakarili neke dugačke drvene žardinjere sa cvjećem na ogradi; pa prolaznici nisu mogli ni prolaziti kako treba. Tu je uvjek bio zastoj, k'o da se izlazi iz kina, mic po mic. 

Došli mi kod gradskog mosta, prešli na drugu starnu Vrbasa, a stari kaže da se vratimo nazad, jer Banjaluka na drugoj strani preko Vrbasa nije bila previše naseljena; imala je slabu uličnu rasvjetu, bila mala, neizgradjena i tek su počele prve zgrade da se grade, a ko je dobio stan preko Vrbasa; svi bi ga žalili, k'o da se odselio iz grada; k'o da je dobio stan iza; sa druge strane Starčevice; ispada, da je bolje i da ga nije dobio. Vraćamo se, al' ja oću Vrbas vidjeti; te  za časak pustim buraza i provirim glavom, izmedju četvrtastih stubova, kroz betonsku ogradu; a Vrbas; zelen, dubok, čist. Okrenem se, buraza nema; k'o da je u zemlju prop'o; pogledam, a stari trči nazad i viče:

-Bog te mazo!

Ljudi se okupili na sred mosta i tek tada skužim da je neka galama, zbog buraza. Mi tamo; a moj buraz zaglavio u mostu; skiči k'o da ga neko kolje. Kad je guro glavu tamo, išlo je lako, al' kad je ćeo vratiti nazad; onda se  zaglavio. Bogami; zaglavio se dobrano, ni vamo; ni tamo, a jedan čika Bekić iz Grobljanske ulice, glavu mu pomjera; malo ljevo, malo desno, a buraz i dalje tako ljepo skiči i roni suze, prava milina; došlo mi skoro da i ja počnem skičati i plakati. 

Za čas se skupilo dosta naroda. Stari se znoji, nije mu lako; mog'o bi naići neko od poznatih ljudi, ili "ne daj bože", neki partijski rukovodioc i eto ti belaja i sramote. Sreća; pa niko nije naišo, a i kako bi kad su partijski bili u kafanama, pa su napokon i na svu sreću uz gromoglasan pljesak i ovacije prisutnih, brata izbavili i odglavili; a iznad oba uveta ostade zguljena koža, kao uspomena na gradski most. Potraja to desetak dana; na tom se mjestu napraviše kraste, otpadoše, sve se zaboravi; al' ostade sjećanje na dan, kad se moj buraz zaglavio u gradskiom mostu; a pola Banjaluke ga odglavljivalo. 

Luka Ban  "On the bridge"

Danas je moj brat potpuno drugačiji; druželjubiv, prijatan, ugledan gradjanin, sa velikim krugom prijatelja; omiljen u društvu. Zašto sam se sjetio baš ovog momenta, kad se moj brat zaglavio u gradskom mostu? Vjerovatno zbog velike ljubavi koju gajim prema njemu, možda i zato, što više ne živimo blizu jedan drugog, kao nekad, možda i zato; što nas nikad ni u čemu nije djelio nikakav most, a danas nas djeli zračni most, preko okeana; jer, godine nam prolaze, a sa njima mladost; ostaju nam sjećanja, kao vječna radost.