- Dobro došli - Welcome - Добро пожаловать - Accueil - Benvenuto - Bienvenida - Добредојдовте - Välkommen - Velkommen - Ласкаво просимо - Powitanie - Welkom - Bun venit - Boas vindas - Добре дошъл - 歓迎 - ברוך הבא - I mirëpritur -

Wednesday, February 6, 2013

MALI IMAŠ LI SESTRU?




Ljeto 1953 godine

Moj stari se oženio dok je radio u Banjaluci. Prvo su bili podstanari na nekoliko mjesta, a kad sam se ja rodio stari je od vojske dobio zajednički stan u Aleji JNA, preko puta socijalnog, a za miraz od materine rodbine dobio je neku lovu i sebi kupio biciklo; jer eto; bez toga se nije moglo živjeti; a imati biciklo početkom pedesetih isto je kao danas voziti neki bolji auto, pa su moja prva sjećanja na Banjaluku i gradske ulice vezana za taj crni biciklo. Prve slike grada ugledah iz sica, prčvrćenog na rami bicikla, vozajuć' se sa starim po gradu, a slike, lipama ukrašene Aleje, hotel "Palasa", hotel "Bosne", Ferhadije, Kastela, zeleni i pjenušavi Vrbas, pokupljene od Šehera do Trapista, ostadoše upamćene za cjeli život.
Pitanje je, kad bih saznao mjesto u gradu gdje sam se rodio, da mi stari nije vozajuć' na biciklu uporno prstom pokazivao na prozor u prizemlju bolnice, u "Zdravka Korde" ulici.
-Eno! - vidiš onaj prozor; dole u prizemlju? - e; tu si se ti rodio, - a onda je mati kod kuće još rekla, da sam se rodio ujutro rano, u pet sati i da je bio petak, na šta je stari onda opet dodao, da je bio visok datum i da se nije moglo.



Zgrada u kojoj smo stanovali izgradjena je za vrijemena Kraljevine Jugoslavije 1930. godine, a imala je ogromne sobe sa visokim plafonima i prostranim, širokim stubištem. Tu je bilo nekoliko finih familija: Milići; pa poslije njih Jagodići, Frančeski, Brnjci, Hodžići, Jungići.
Aleja koju dobro pamtim, imala je duž cjele ulice sa strane dva duboka jarka, a cesta je bila izdignuta i bez asvalta, te ukrašena sa velikim krošnjama lipa, a ljeti je izgledala impresivno. Kako se kasarna "Vrbas logor" nalazila na kraju ulice vojska je svakodnevno prolazila tuda, a mi djeca trčali da vidimo vojnike; koji su predveče odlazeći u kasarnu pjevali partizanske pjesme. Jedan je prvačio, a ostalih stotinjak su ga horski podržavali. Dobro se sjećam; ko danas da je bilo; kao po nekakvom pravilu, zadnji vojnik u stroju uvjek je; ali baš uvijek; obavezno i nikad zaboravivši pitao:
-Mali! - imaš li sestru!?
Godine 1956. počelo je asvaltiranje Aleje i ulica je pretvorena u veliko gradilište. Radove su izvodile banjalučke gradjevinske organizacije, u saradnji sa vojskom. Ne sjećam se baš koliko dugo je to trajalo, al' se sjećam, da je Aleja potpuno rekonstruisana. Lipe nisu dirane, jarci su zatrpani, a i danas se mogu vidjeti tragovi jaraka, pri kraju ulice kod "Banjalučkog polja" i sportske dvorane "Borik", gdje je ulica ostala malo izdignita. Godinu dana poslije toga i stadion Borca je rekonstruisan, a stare i crnim uljem mazane drvene trabine su zamjenjene, sa novim; zdravim, drvenim trebinama, a sazidane su i betonske trebine, postavljena nova drenaža, te sa kamionima dovožena trava u kockama zemlje, koje su brižljivo slagane u novi tepih.
Dvije godine poslije stadiona u Boriku sagradjen je i kompleks bazena, koji je održavala vojska. Bio je pristupačan i gradjanima i radnim organizacijama.
Još se sjećam, da je te godine došla jaka zima i sjećam se, kad je mati rekla starom:
-Ti se vozaš na biciklu, a mi šporeta nemamo.
Znam da se stari češkajući se po glavi dobro zamislio. Kako to sad; odjednom da proda svog ljubimca? Ljubimca kog toliko voli; a dobro da mu nije i zimske gume nabacio.
Al' šta ćeš? Kad se nema; nema.
Bogami; prodade stari biciklo i kupi šporet. Eto ti sad; vraga. Nema više ni men' vozanja.
Sad sam se zajedno sa starim grijao pored šporeta.






Monday, February 4, 2013

KUBANSKO LJETO







Septembar 2008. godine


Boravio sam prošle godine u Zagrebu i Banjaluci, a potom na Kubi i dok sam bio na Kubi misli su mi bile tamo; u kraju, bez obzira što i ovdje na Kubi možete čuti naše:
-Ma idi bre, - kaj me je?
Volim ljetovati na Kubi, jer ima patinu naše Yuge iz pedesetih godina, gdje je Kuba po standardu otprilike sad.

Kubanci su sjajan narod, prijateljski raspoložen, srdačan, raspjevan i vrijedan narod. Nemaju puno, al' imaju sebe, dovoljno za sreću. Sretan biti, ne podrazumjeva obavezno i bogat biti. Zrače vedrinom na svakom koraku. Zato; evo jedna šaljiva pjesmica sa Kube.




KUBANSKO LJETO

Ljetujem ovdje,
nisam Kubanac,
prijatelju moj ja sam
zadrti Bosanac.


Uvjek u krivom i suprotnom kodu,
prkosim sebi i svome rodu.


Slano more,
plavo nebo,
ja sam na Kubi,
bog te jeb'o.


Gledam kolibre,
što brzo lete,
smješim se njima,
k'o malo djete.


Aparat hvatam,
sliku bi zapis'o,
dok se ja namjestih,
kolibrić mi zbriso.


Imam ga opet,
u tački irisa.
Jebo mater i ovaj mi zbris'a.


Nisam prostak,
što psuje često,
u pitanju je strofa
i posebno mjesto.


Neki će reći,
ovaj prolup'o,
sklepava pjesmicu,
što zvuči glupo.


Odgovor moj je,
to ću im reći,
niste ni vi
pjesnici veći.


Nikog ne vrjedjam
i nemoj mi prići,
jer će te moja desnica stići.


Nebo je plavo,
a i more se pjeni;
ja sam na godišnjem,
jebe se meni.


Stihove slažem,
misli mi lete,
premećem rječi,
k'o malo djete.


Pokušavam sa stihom,
pokušavam u prozi,
kreativnost prizivam.
Daj bona pomozi.


Ulicom šetam,
oko mene graja,
osmjehe mi šalje,
Kubanska raja.


Osmjesi široki,
a lica im čista,
sva omladina svjeta,
svuda je ista.


Pričam sa svima,
spominjem Tita.
Za zdravlje njegovo
svaki me pita.


Informisani nisu,
al' znaju za Tita,
za zdravlje njegovo čuj ga ba;
i ovaj me zapita.


O boksu im pričam,
smiju se i čude:
"Ovaj poznaje
sve naše ljude".


Sve je relaks,
sve je pod kontrolom,
služim se i ja
bosanskim folom.


Rusija zna se,
zemlja im mila,
al' ka'em ja njima:
"Moja je Yuga nesvrstana bila".


Ljetujem ovdje
i nisam Kubanac.
Ja sam vam raja nesvrstani Bosanac.


Neki će reći,
ovaj prolupo.
Sklepava pjesmicu,
što zvuci glupo.


Samo se smijem,
prkosim i kažem:
"Ja samo svoju pjesmicu slažem".


Hrana je prava,
svakom što voli,
popiješ pivu
i glava ne boli.


Pisati pjesmicu
stvarno mi prija,
malena olovka i žuta hartija.


Ljetujem ovdje,
i nisam Kubanac.
Ja sam vam raja nesvrstani Bosanac.






"Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanja jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete".
Ivo Andrić

"Dođu tako vremena, kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati."
Ivo Andrić



VJERUJ



Kad vjera se meće u politiku, svaku,
začin loš je, brlja slaba, al' doza jaka,
a priča jasna, svjesna i laka,
kao iluzija,
postaje fraza,
postaje žvaka.


Kažu mulci, a najveći znalci,
kažu mudraci: "Crkva služi".
Služi, samo u okvirima vjerskim i svetim,
al' često i sve češće,
izadje iz šeme te i slično tome,
služi li služi, al' samo kome?


Kažu, vjera služi,
pitam se samo kome,
zaključih, onako i samo sebi.
E, narode li narode, glup si,
popušio si, pa se jopet jebi.

Sad kradu zna se, države svoje,
ne kontrolišu ih oni drugi,
nikog se ne boje,
ne'a da ne'a i ovo nije moje.

Tajkuna bezbroj, sredine nema,
kriza i moral, dnevna su tema,
okolo čemer, sve vuče na  tugu,
ovi su isti opljačkali Yugu.

Ne'a šanse, da optuže one druge,
nema nam dežurnog krivca,
nema nam pokojnog, "Kviska" Yuge.

Bez trunke srama,
kradu svoje,
buranija se sa pravom pita,
šta će biti s nama,
šta će biti moje.


Ne'a više republičkih svadja,
podvala, laži, a ponajviše kradja,
standard raste, svima cvjeta,
nekom' biznis, a nekom' sjeta.




Nedavno je jedan naš uvaženi i poznat pisac izjavio, da su nam bivšu domovinu formirali najpametniji i najveći ljudi, a razvalili hohštapleri. Evo jedna pjesmica, u prilog tome.



CJEVANICA


Dugo me već noge bole,

još odavno; još iz škole,

od igrača, sa svih strana,

prijateljstva rascjepana.





Iza boga se kriju,

a u meni ga biju,

kuću sruše, a u njoj i ljude,
okrenu se, pa se čude.


Poneki baš svašta rade,
istinu iz oč'ju vade,
za ramena me svaki vuče,
pod koljeno uvjek tuče.


Košulju mi isprljaju,
za rukav me vazda vuku,
a sa ledja, tuku, tuku.
Za gaće mi živog drže,
moraš mislit mnogo brže.


Startovi im; vazda niski,
meni nikad bili bliski.
Od igrača, ružnog tata,
od jeze me muka hvata.


Kad pomisliš, tim je pravi
i kad gubi i kad slavi,
al', igrači kosti vole,
iz djetinjstva, još iz škole.


Pa i danas, još iz škole,
cjevanice mene bole,
od igrača, sa svih strana,
prijateljstva razjebana.





by bruja