Ljeto 1953 godine
Moj stari se oženio dok je radio u Banjaluci. Prvo su bili podstanari na nekoliko mjesta, a kad sam se ja rodio stari je od vojske dobio zajednički stan u Aleji JNA, preko puta socijalnog, a za miraz od materine rodbine dobio je neku lovu i sebi kupio biciklo; jer eto; bez toga se nije moglo živjeti; a imati biciklo početkom pedesetih isto je kao danas voziti neki bolji auto, pa su moja prva sjećanja na Banjaluku i gradske ulice vezana za taj crni biciklo. Prve slike grada ugledah iz sica, prčvrćenog na rami bicikla, vozajuć' se sa starim po gradu, a slike, lipama ukrašene Aleje, hotel "Palasa", hotel "Bosne", Ferhadije, Kastela, zeleni i pjenušavi Vrbas, pokupljene od Šehera do Trapista, ostadoše upamćene za cjeli život.
Pitanje je, kad bih saznao mjesto u gradu gdje sam se rodio, da mi stari nije vozajuć' na biciklu uporno prstom pokazivao na prozor u prizemlju bolnice, u "Zdravka Korde" ulici.
-Eno! - vidiš onaj prozor; dole u prizemlju? - e; tu si se ti rodio, - a onda je mati kod kuće još rekla, da sam se rodio ujutro rano, u pet sati i da je bio petak, na šta je stari onda opet dodao, da je bio visok datum i da se nije moglo.
Zgrada u kojoj smo stanovali izgradjena je za vrijemena Kraljevine Jugoslavije 1930. godine, a imala je ogromne sobe sa visokim plafonima i prostranim, širokim stubištem. Tu je bilo nekoliko finih familija: Milići; pa poslije njih Jagodići, Frančeski, Brnjci, Hodžići, Jungići.
Aleja koju dobro pamtim, imala je duž cjele ulice sa strane dva duboka jarka, a cesta je bila izdignuta i bez asvalta, te ukrašena sa velikim krošnjama lipa, a ljeti je izgledala impresivno. Kako se kasarna "Vrbas logor" nalazila na kraju ulice vojska je svakodnevno prolazila tuda, a mi djeca trčali da vidimo vojnike; koji su predveče odlazeći u kasarnu pjevali partizanske pjesme. Jedan je prvačio, a ostalih stotinjak su ga horski podržavali. Dobro se sjećam; ko danas da je bilo; kao po nekakvom pravilu, zadnji vojnik u stroju uvjek je; ali baš uvijek; obavezno i nikad zaboravivši pitao:
-Mali! - imaš li sestru!?
Godine 1956. počelo je asvaltiranje Aleje i ulica je pretvorena u veliko gradilište. Radove su izvodile banjalučke gradjevinske organizacije, u saradnji sa vojskom. Ne sjećam se baš koliko dugo je to trajalo, al' se sjećam, da je Aleja potpuno rekonstruisana. Lipe nisu dirane, jarci su zatrpani, a i danas se mogu vidjeti tragovi jaraka, pri kraju ulice kod "Banjalučkog polja" i sportske dvorane "Borik", gdje je ulica ostala malo izdignita. Godinu dana poslije toga i stadion Borca je rekonstruisan, a stare i crnim uljem mazane drvene trabine su zamjenjene, sa novim; zdravim, drvenim trebinama, a sazidane su i betonske trebine, postavljena nova drenaža, te sa kamionima dovožena trava u kockama zemlje, koje su brižljivo slagane u novi tepih.
Dvije godine poslije stadiona u Boriku sagradjen je i kompleks bazena, koji je održavala vojska. Bio je pristupačan i gradjanima i radnim organizacijama.
Još se sjećam, da je te godine došla jaka zima i sjećam se, kad je mati rekla starom:
-Ti se vozaš na biciklu, a mi šporeta nemamo.
Znam da se stari češkajući se po glavi dobro zamislio. Kako to sad; odjednom da proda svog ljubimca? Ljubimca kog toliko voli; a dobro da mu nije i zimske gume nabacio.
Al' šta ćeš? Kad se nema; nema.
Bogami; prodade stari biciklo i kupi šporet. Eto ti sad; vraga. Nema više ni men' vozanja.
Sad sam se zajedno sa starim grijao pored šporeta.
