PRIČE OKO ŠPORETA

Zima 1958. godine

Nekad; jako davno; ima tome podosta godina, još u prošlom vjeku, nije bilo televizora, nije se surfalo po komjutoru; rijetskost je bilo čuti radio, al', bilo je nešto drugo, nešto što nas je sviju okupljalo i grijalo, nešto što smo svi voljeli; bio je šporet. 

Naš šporet oko kog smo se okupljali trljajuć dlanove i grijuć se, bješe crn k'o ćumur, a sa čunkom, dugačkim i ofarbanim u bronzanu farbu, koji je stršao visoko uza zid, skoro do plafona; činilo se da će čunak svaki čas probiti i izaći gore, kod Hodžića. Obično bi se na tablama u plavom loncu nešto krčkalo, a ponekad bi se na njemu našle moje i bratove cipele, mokre od snjega, par mokrih vunenih čarapa, što nam ih mati isplela i sve se to sušilo da bi odmah čim se osuše mogli zbrisati vani; a šta više jednoj porodici treba, od pucketanja vatre i topline koju širi šporet? 

Bješe to mjesto oko koga se sve vrtilo, mjesto gdje je dan počinjao i gdje se dan završavao, mjesto kom smo prilazili odmah sa vrata, a za hladnih jesenjih i zimskih večeri tu se okupljali tiskajući se oko njega, a otac bi nam pričao izmišljene priče koje su se dogadjale u velikim šumama, kanjonima, a mogle su se nastavljati, jedna na drugu, kao; "Saga o Forsajtima".

Vrijeme hladno; snježno zimsko predvečerje Banjaluke pedesetih godina u Aleji, kada je padao gusti snjeg, a slabašna ulična rasvjeta obasjavala mjestimično ulicu, osvjetljavajući metljanje gustih pahuljica, a lipe savijenih grana do zemlje i kad ralica samo jednom prodje, protutnji Alejom i ode u daljinu, lamatajući po ivičnjacima ceste, a odmah zatim, začuje se zvono pravoslavne crkve; osam sati.

-Ajde tata, pričaj nam priču! - zavapismo ja i brat.

-Neka vam priča, al' nema bježanja i sakrivanja ispod sećije,- reče mati, jer eto sinoć, brat pobježe i sakri se ispod sećije, kad je stari pričao priču kako su ga Talijani zarobili i tek kad su ga pustili buraz je izašo ispod, a znao je stari nama pričati razne priče, posmatrajući nas ispod oka kako reagujemo, često puta šaleći se na naš račun, stavljajući nas u priče u kojima smo uglavnom bili "Robin Hoodovi" ili lovci na medvjede i vukove, junaci na konjima, pa bi često šale radi, mom bratu na konja natovario mladu ljepu djevojku, a on bi se posramio spuštajući nos i pogled do zemlje, a svi smo znali da mu je drago. Samo bi nakratko podigao pogled, a onda brzo opet dole, napućenih usana, kao da će svakog trena Robin Hood zaplakati.

-Nakon dva dana marširanja i tumaranja, sa jedinicom po ličkim šumama,- obratio bi se stari materi, da priči dadne ozbiljan ton i kao priča samo njoj, - pa onda kamenjarom, po suncu, onako žedni, gladni, zaustavismo se negdje kod Sušaka, u nekom malom napuštenom selu, - nigdje žive duše, - ma, ni pačeta ni mačeta; sve pusto, prozori porazbijani, samo poneka kokoš, - vidi se da niko tu ne živi, a nas četvorica odlučismo da se smjestimo u jednu staru brvnaru. Udjemo unutra, a ovi moji drugari samo se skljokaše i odma pozaspaše umorni od dugotrajnog marša, a ja; čuvam stražu. Gledam, sve razbacano, porazbijano, - vidim da je tu neko ležao na podu, jer slama je prostrta,- kad odjednom, - pim pooo, - čujem neki tihi glas. 

-Okrenem se, - gledam od kud dolazi, al' ne mogu odrediti, - naćulim uši, - ništa,- ništa se ne čuje,- malo kasnije opet,- pim pooo,- opet se odnekud javi taj glas,- reče otac, a ja i brat, oči izbečili k'o dva mala sojkina tića, šutimo, buljimo i samo ponekad trepnemo. Strah nas je, a stari se unio u priču; zabrinut; uozbiljio se.

-Šta je bilo? - mati mu se pridruži, te će tihim glasom i onako  zabrinuto k'o fol priupitati.

-Ps'ps, ućutkuje stari mater, - ništa,- repetiram pušku na gotovs, - okrećem se, al' ništa, opet tišina, - ma ni muva se ne čuje, - reče stari.

-Polagano krenem u drugu sobu, znoj me obliva, - ništa, - mislim se, da nije sa tavana? - moram se paziti da me ne zaskoči odozgo, okrenem se, a ono; sastavi jače, - pim pooo..!

Ja i brat se ukočili, gutamo knedle, a stari; ima monolog; uživio se, te nastavi.

-Oho! - učini mi se da dolazi iz podruma, - polagano otškrinem vrata i tiho se spuštam u podrum, a dole; lampaš, zakačen za gredicu, - svjetli, - sve se vidi kao na dlanu, - al' nikog nema, - okrenem se nazad, kad ono opet, jasno i glasno:

-Pim Pooo..!

-Opet ne vidim ništa, al' znam; tu je.

-Pim Pooo.

-Brzo se trgnem u pravcu glasa, kad tamo, na stolu, - imam šta vidjeti.

Šta!? - šta je bilo? - zapita mati. 

-Hm, - šta je bilo, - dvije muve, - reče stari, - klackaju na slamci, pa kako jedna ide gore viče, pim, a druga odgovara, pooo.

Ja i brat za trenutak zanijemili.

-Muve..!? - razočarano zapita mati.

-Da muve, - reče otac, - klackaju se na slamčici, a ja ih samo gledam.

Dugo godina nema mog starog, al' ostalo je sjećanje, kako nas je zabavljao; kako je došavši sa logorovanja na Manjači, direktno iz šume, pravio pravu porodičnu atmosferu, kako nam se radovao, imao strpljenja za mene i brata, živio sa nama, drugovao, pričao nam, uvjek izvodio u nedeljne šetnje po Banjaluci, savjetovao nas, a i danas čujem njegov smjeh i glas; a sjećam se dobro da nam je govorio.

-Djeco, - nikad ne tjerajte od sebe one, koji vas vole.

GALOPER

1955. godina

Maleni, bjeli konjić, po tjelu prošaran pjegama, duge, kovrdžave grive, kitnjastog repa, drijema je u debeloj hladovini drveta, pokraj žičane ograde, koja djeli kasarnu od Banjalučkog polja. Veliko, izlizano sedlo natovareno na njegova slabašna ledja činilo ga je još sitnijim, još manjim nego što jest, a on bi samo ponekad mahnuvši lagano repom nastavio dremuckanje. Povremeno bi poneki mališan na dlanu servirao bonbon; što bi konjić pomjerivši kratke uši napred, mrdajući prednjom gubicom vješto pokupio. Njegov izgled nije odavao galopera i ne bi se moglo zaključiti da je trkaći konj; prije bi se moglo reći da je autsajder, koji samo popunjava upražnjeno mjesto, al' bilo je očito, da ga Banjalučka raja dobro poznaje i da je njihov miljenik. Sticao se utisak, kao da ga baš ništa ne zabrinjavaju uzbudjenja, koja tek treba da naidju.

Bješe to maleni, bjeli, "Bosanski brdski konj"; sredinom pedesetih godina prošlog vjeka, u'oči trke galopera; a sredinom pedesetih na Banjalučkom polju, odma do nekad školskog oklopnog centra - "Petar Drapšin" održavane su konjske trke. Manifestacija je obuhvatala; preskakanje prepreka, trku kasača i na kraju; kao poslastica, trku galopera.

Naravno, tada nije bilo televizije, pa su ljudi odlazili u kino, cirkus, luna-park, utakmice Borca, a ponekad u Zalužane, na aero-miting, gdje su padobranci iskakali iz dvokrilaca. 

Tog nedeljnog popodneva, pucanj startnog pištolja označio je početak trke galopera; a konji u grčevitom skoku, skaču; najprije kratkim brzim koracima, da postignu brzinu, a onda, počinje pravi galopirajući stampedo, u kom grla zbijena jedno do drugog u grupi, uz opšti lom i tutnjavu kopita, grabe, stazom Banjalučkog polja. 

Nasta velika cika, larma, svuda okolo staze se ori; publika navija za Malog brdskog, a on je iznenada i neočekivano izbio na čelo utrke. Praćen grupom punokrvnih galopera; rasnih trkaćih ždrebaca, ulazi u prvu krivinu. Mali brdski se neda, bori se, izgara, dahće, juri, te sa unutrašnje strane krivine sjekući je, stvara prednost od pola tjela, ispred ostalih.

Evo ih; približavaju se, u naletu su i dobro se čuje dahtanje životinja, udarci korbača po slabinama konja, kojim ih džokeji mlate. Sve okolo pršti; frca blato, zemlja, sve tutnji i oni se udaljavaju, zamičući u drugu krivinu.

Ponovo su u ravnini staze, a Mali brdski se malo umorio; malo zaostaje; djeli drugu poziciju. Odjednom; kao vihor iz grupe se izdvaja crni ždrebac, za glavu viši od Malog brdskog; dugih tankih nogu, pravi razliku za više od pola tjela ispred Malog brdskog. Gotovo je, poraz? Ne nije!

Trka ulazi u završnicu; a u gledalištu opšta galama, urnebes. Nešto se dešava? Mali brdski ulazi u cilj, zajedno sa crnim ždrebcem.

Ne bih htjeo da vas lažem, kako je eto, Mali brdski pobjedio; a, u ovoj priči to nije ni važno; možda jest; možda nije. All right. It was tight. Važno je; da je bio bodren, od sviju, da su ga svi voljeli i da je bio mažen i pažen; a dal' je Mali brdski bio Srbin, Musliman ili Hrvat, da li je rzao Bošnjačkim slengom; nikad nisam saznao.

Možda je bio neki divljaner; možda; izmiksani mješanac.

Jeb'te ga; bio je naš i bio je Bosanac.

VODENI CVJET

Maj 1986. godine

Sredinom tridesetih godina prošlog vjeka moj pokojni deda Djuro  iznenada se vratio iz Čikaga. Spetljavši se tamo sa ljepom, mladom, ali udatom ženom, prijetila mu je mogućnost zatvora, jer muž saznavši za nevjerstvo svoje žene, jednostavno je poludio i namjeravao ga prijaviti policiji, a za preljub američki zakon tridesetih godina bio je rigorozan. Vjerovatno bi završio u zatvoru, a kasnije i protjerivanjem iz Amerike. Bješe to vrijeme velike američke recesije; tridesetih godina prošlog vjeka.

Nažalost u četrdeset prvoj godini života, krajem jula mjeseca 1941. godine kao žrtva fašizma zajedno sa mnogim drugim ljudima tog kraja, a da nikom ništa nisu bili krivi ubijen je u pravoslavnoj crkvi, u Glini, a nama je kao uspomena i za sjećanje na deda Djuru na sred dvorišta ostala kruška, koju je on vrativši se iz Amerike posadio; kao da je znao, da će debela hladovina kruške biti mjesto za odmor, gdje će navraćati gosti i putnici namjernici. Kruška bješe velika, uspravna, sa širokom krošnjom, a radjala je svake godine velike i sočne plodove, pa su augusta mjeseca rojevi stršljenova prosto opsjedali našu krušku, dok smo se mi u debeloj hladovini uz kavu, pokoju časicu rakije ilii pivo odmarali svih onih prekrsanih sunčanih dana, kad smo tamo preko ljeta odlazili na vikendicu.

Jednog sunčanog majskog dana godine 1986. nas nekolicina sjedimo u hladovini kruške; uz kavu ili pivo pričamo neformalne razgovore, a ja pijem kavu i pivu, i ne volim da mi neko to dvoje razdvaja, a da bi ćejf bio potpun, baš kao svaki Bosanac pušim cigaru. Danas; reći nekom Bosancu da je "pušač", opasno će se naljutiti, a samo mu pokaži fajr'cag, odma će požuriti da zapali i razbukta.
Društvo nam čini profesor, doktor, filozof, sociolog, istoričar i demograf; inače prvoborac i nosilac spomenice; čovjek koji je pravio Jugoslaviju. Oženio je jednu od tri moje tetke, dospio u našu familiju, pa je postao moj tetak. Profa, zanimljiv besjednik, pun interesantnih priča, dosjetki i vrckavih šala, u jednom trenutku reče:

-Jugoslavija će se raspasti kao vodeni cvijet kad procvjeta, pa mu se latice jedna po jedna počnu odvajati i plutati usamljene, površinom vode, - pa se obrati meni:
-Znaš li kakav izgleda vodeni cvijet?

-Znam; kako ne bih znao, -  rekoh, a u ustima istog časa osjetih gorčinu, njegovih riječi; gorčinu, jer ne volim pesimizam i crne prognoze, a bješe tek 1986. godina. Zemlja u ekonomskoj krizi; a jeb'ga; koja nije; al' ide se u Austriju, kupuje se, troši se, ide se na more, kupa se; benzin skup svima i svi nešto gundjaju i prigovaraju, a svi se samo vozaju i putuju.
- Ko će još kave? - zapita moja mati.
- Daj; ja ću, - rekoh, misleći da ću kavom odagnati gorčinu iz usta.

Gledam ga i nije mi svejedno; čak se malo i naljutih na njega i njegovu tvrdnju, koja je za mene bila crna prognoza, a koju tog maja 1986. ne želih da čujem.  Bješe to nedjelja i bješe prekrasan sunčan dan.
Jedna druga profesorica arapskog iste te godine mi reče nešto slično, ali u blažem obliku.

-Zašto ti ne odeš da živiš u Kanadu? Znam i jednu koja bi sigurno rekla, da ne idem nikud. Ništa te osamdesete nisu govorile o devedesetim, mada je na sceni bila ekonomska kriza i nacionalizam.
Da ne bi rata; bila bi Evropa; bila bi Evropa sigurno; mnogo ranije za sve nas; mnogo ranije nego za susjedne zemlje, koje su već preko dvadesetak godina u Evropi.

E, šta ćeš; kad se ljudi ne mogaše dogovoriti. Ne znam, dal' mi imamo ikakve veze sa svjetskom klimom, al' priča se, da zbog kretena dolazi i do globalnog zatopljenja.

Šteta; bila je tako ljepa zamlje, a bila je baš kao cvjet; al' bješe vodeni cvjet, a ja imadoh tu sreću i osjetih miris vodenog cvjeta; al' ne nadjoh način; ne nadjoh riječi, da vam ga i opišem.

ČUVAR SNJEGA

Zima 1955. godine

Men' je Brana vazda govorila da sam ljep, da sam sladak ko šećer i da je ona moja cura i da će se udati za mene; a ja to nisam volio. Volio sam ono, da sam ljep; al' nisam volio ono; da sam sladak k'o šećer i da će se udati za mene, jer men' je babo jednom rek'o kad imaš curu onda moraš spavati sa njom, pa sam se loše osje'ćo. Ona je to govor'la k'o zapravo; zbog toga sam stalno bio u "ratu" sa njom, a Brana bješe Sisarova i Bracina sestra, djevojka za udaju.

Porodica Jungić je stanovala ispod nas, u prizemlju, a ja onda bio skoro najmladji u'zgradi, svima ljubimac, pa su me vazda zadirkivali, šaleći se na moj račun. Braco mi je uvijek mazao med na hljeb, pružajući mi krišku sa prozora, a onda; smijući se, nagovarao me, da odozdo, pljujem na njega.

Te zime, snjeg je napado dobrano, a men' milo oko srca, sve poskakujem, što se eto, snjeg bjeli i sve trčim do prozora što gleda na Aleju, preko puta "Socijalnog", da naspram ulične rasvjete vidim, kako gusto pada, a juče sam sa tarase galamio na Branu, što baca smeće i što gazi snjeg po našem dvorištu. Ništa joj nisam mogo, al' sam joj se zato rug'o:

- Muškara! - muškara! - muškara! - a ona se na glas smije, ma; crče od smjeha; hoda po snjegu preko našeg dvorišta i baš meni namjerno i baš meni iz inata, guzla li ga guzla, onako; u onim tjesnim braon hlačama i opet mi je rekla da će se udati za mene. Bio sam ljut što gazi snjeg i još mi prijeti, da će se baš ona udati za mene.

Ne prodje dugo; kad evo i Unke Tirak, nosi smeće. Napravi prtinu po dvorištu, ostavi trag i ode, a odma za njom i Lojzo Kezić, čika Acijev sin, baca i on smeće, napravi nekoliko grudvi, zafrljaci ih u drvo što je raslo pokraj smeća u dvoristu, izgazi snjeg, pokvari ga, a onda, pušući u šake zamaknu pored velikog zida iza zgrade.

Ubrzo, počeše  defilovati, Goga Šugić, te i ona izgazi snjeg, pa Koviljka Drobnjak, pa onda teta Mabila, sa obaveznom cigarom u ustima, pa onda teta Miša; onako malo hramljići na jednu nogu, teta Vera Frančeski, teta Baisa Hodžić, pa onda i teta Janja, što sam je jednom gled'o kroz prozor u "Vrbas logoru" kad joj je zubar brusio zube i to sve bez injekcije, a ona jadna, od bola stiskala šake, a ja kasnije sve ispričo kod kuće kako je to bilo, pa kad je ona čula od moje matere, vazda me smijući se, zapitkivala: 

-Mićo! - kako ja ono; kod zubara? - na šta sam ja stiskajući obje šake pokaziv'o.

Svi baciše smeće i pokvariše snjeg, a za kraj, dodje i dimnječar, pa na snjegu kod smeća očisti čunkove od nečijeg šporeta.

Ostaviše oni svoje tragove u snjegu, a onda; stidljivo kroz oblake pojavi se sunce, razvedri se; snjeg se otopi, ostadoše samo tragova stopa.

Sutradan; Brana je opet bacala smeće. Zamislite; srela me; al' mi ništa nije rekla, nije mi rekla da će se udati za mene, pa sam se loše osje'ćo.

Hm; baš je neka. Sigurno se obaćala Draganu Simuniću.

Parkić u Socijalnom: Branko J. - Sisar,  Brana J, Bakira, Unka T, Minka, Šefika, Simo i bruja

                                              

FANTASTIČNA AKUSTIKA

1956. godina

Prohladnih jesenjih predvečerja skupljali smo se pored toplog šporeta; onog istog što ga je stari kupio za pare od bicikla, slušajući radio koji se uselio u našu porodicu prije nekoliko dana. Drvena, lakirana, mrka, kutija radio aparata sa zlatno obojenom armaturom iza koje se nadzirao oblik okruglog zvučnika, sa crnom staklenom pločom natpisa radio stanica, te dva bjela kotačića sa strane, izgled je našeg radio aparata, a kome ni danas ne znam marku i ko ga je napravio. 

U polumraku sa žaruljom od šezdeset svjeća koja je usput rečeno crkavala svakih pet dana, slušali smo "Veselo veče" radio Beograda, sa mladjanim Mijom Aleksićem ili humorističku emisiju radio Zagreba, u kojoj je blistala Nela Eržešnik.

Ponekad smo slušali "Veče za pomorce".

-Sretnu plovidbu i mirno more na brodu Liburnija, svom Noni na putu za Australiju želi njegova Ane, Erika i mala Nena, - bile su to riječi Radojke Šverer, dobro poznate svim pomorcima po dalekim morima i njihovim najbližim. Vedrih nedeljnih dana u vrijeme ručka oko jedan "Vesela revija", radio Sarajeva, sa fantastičnim Ivom Gavrilovićem i njegovim vrckavim vicevima, od kojih nas je  stomak znao zaboljeti, od smjeha, te njegovog karakterističnog odjavljivanja emisije: 

-Za danas toliko i da ste nam zdravo i živo, - pozdravlja vas; Gavrilović Ivo.

Stari prebire radio stanice. Vrti ljevo; vrti desno: 

-Slabo se čuje, antena još nije spojena, - zaključuje moj stari, - evo ga, dobro je, našao sam nešto.

-Ovdje Vašington glas Amerike, - govori Grga Zlatoper, - dragi zemljaci u kraju, dok vi tamo, jedete kuk'rajz, mi ovde jedemo; bela kifla.

-Jebo'te kuk'rajz, - mislim se u sebi.

Nekoliko mjeseci kasnije, nedjelja sunčan dan. Svi prozori okolnih zgrada otvoreni, a iz njih grme narodnjaci.

Od teta Reze, sa trećeg sprata, čuje se: 

-Mila majko šalji me na vodu, jer me moj dragi, jer me moj dragi, jer me moj dragi kraj izvora čeka.

Mati prebire po radio stanicama. Htjela bi da i naš radio dodje do izražaja. Šajta na radio Zagreb. 

-Evo ga..! 

-Oj Korano janje moje janješce moje ooooj!

Ne valja; nema temperament. Ide dalje: "Melodije Istre i Kvarnera". Mlako; slaba vajda. Vraća kolo nazad. 

-Evo ga..! 

Nada Mamula i kod nas i kod teta Reze. Dvije Nade Mamule; u isto vrijeme. Imamo "streo" u dvorištu! 

Evo ga; čuje se iz prizemlja, radio teta Almase. "Tri" Nade Mamule pjevaju: 

"Banja Luko i ta tvoja sela u tebi me cura zanijela, zanijela garavim očima, bjelim licem i mednim ustima." 

Fantastična akustika našeg dvorišta.

Bilo je to vrijeme sredinom pedesetih, kad su sve staklene čaše pucale po pola, čim uspeš vruć čaj i vrijeme kad su žarulje crkavale, a naš radio aparat se kvario malo, malo; jednom mjesečno, vrijeme kad sam buljio u lampice našeg radio aparata i gledao; ma, gdje su ti ljudi što pričaju iznutra, jer sam u lampama vidio male kućice i kabine iz kojih su ljudski glasovi dopirali. Vrijeme, kad je Grga Zlatoper bio zabranjen za slušanje; a nije trebalo i vrapci na grani su znali, da je to obična patka. Čuj; on će nama; mi jedemo kuk'rajz, a on bela kifla. Jest malo sutra. Otkako sam otišao iz Banjaluke u bjeli svjet, nisam pojeo bolju "bela kifla" od banjalučke, onako malo posoljene. On će meni kuk'rajz, kad sam pojeo više "bela kifla" kod Insanića na putu u školu, nego je Grga vidio u svom životu "bela kifla".

Danas je nekom reći papak otrcano; al' stvarno; taj Grga je bio papak.

Eto; tako se Banjaluka zabavljala, kad sam bio mali dečkić i tek u školu pošao.