OMNIBUS PRIČA

Raja kod kina Kozara

Davno; početkom šezdesetih godina na mjestu gdje se spajaju ulice Sime Šolaje i Aleje JNA, izmedju "Narodnog Pozorista" i kina "Kozara" na poljani od ljudskih stopa utabanoj i bes jedne travčice, na kojoj su vazda bili lunaparkovi, sazidane su tri zgrade, sa pedesetak stanova. Najviša bješe prvi neboder u Banjaluci; mada gledajući iz današnje perspektive zgrada sa devet spratova i nije neboder. Imala je lift, pa je za vjerovati da je to jedini razlog zbog čega je dobila naziv "Neboder".

Prvih dana po uselenju svi smo vozali liftom; gore-dole, a Fabijan omanji čovjek, kovrdžave kose, ispijenog lica, živahnih očiju i malih brčića, koji je kao pazikuća za sve tri zgrade, stanovao u potkrovlju nebodera, ganjao nas po spratovima; često puta zbunjen našim komotnim ponašanjem, ne znajući kojoj zgradi pripadamo.

Odmah do njega na devetom spratu stanovao je i čika Pero; Bobkov stari, vojni muzičar i fudbalski sudija, a zbog toga što je bio muzičar i fudbalski sudija zvali smo ga "Truba", pa zajedno sa drugim imenjakom Perom, koji je bio isto fudbalski sudija, sa nadimkom "Pišta", znao zaigrati fudbal sa nama, u školskom dvorištu.

Cure iz naših zgrada spadale su u red najljepših Banjalučanki. Šarmantne, ljepo odjevene, uredno počešljane, privlačile su pažnju svih banjalučkih frajera. Zbog Rade, Nagorke, Ranke, Milice, Nate, Micike, Slavice, Goge, Gordane, Zorice, Mire, Cice, a kasnije Snježane i Jasne mnogi od tih momaka, morali li su od razjarenih očeva bježati Alejom, a znam jednog momka kome je sa jednom od njih srce slomljeno.

Žuja

Medju nama Žuja jedini je važio za ženskaroša, jer svi smo tek bili dečkići i sve što nam je pričao  izbečenih očiju, naćulivši uši, baš kao blatobrane od nekog traktora slušali smo; pa nam je jednom vrativši se iz Goražda sa fer'ja, pričao svoje prvo ljubavno iskustvo. Najmladji od nas, Pepi i Šele koji su sve to prisluškivali bješe otjerani.

-Ajd' klinci, bjež'te tamo..! - viknu Žuja, - ovo nije za vas.

-Ma daj bjež'te tamo..! - nestrpljivi i mi povikasmo na njih dvojicu, a Žuja nastavi: 

-U'fatim ti'ja nju, zasis'e; a ona; ništa, samo šuti.

-Jo, jebo'te.., - nastavi on, - joj, kad se samo sjetim, - mi izbeč'li oči; ne trepćemo

-Krenem ti'ja, u'fatim ti ja nju za'gaće, a ona meni; bona Vlado; šta ti je? - jes' ti mahnit? 

-Ma ništa; ka'em ja njoj; samo malo, da zamezim, - a, mi u smjeh.

-Ćuj, ćuj, Žuja! - ona tebi bona, šta ti je Vlado? - a, svašta, svašta - čudimo se mi, klimamajuć' glavama.

-Ja, ja; on a meni, bona šta ti je Vlado? - i ja krenem, - saf'atam je, a ona se kodjoja brani, - ih; k'o fol, neće, - reče on.

-Ćuj..! - brani se!? - zapitkujemo ga, - a svašta, svašta, - čudimo se mi opet, onako, zlovoljno, a dječje znatiželjni, šta će dalje biti.

Na žalost, umro je Žuja; ima tome, sedam, osam godina, a zadnji put ga sretoh u Banjaluci juna mjeseca; davne 1983. godine, kad se k'o dva dobra stara drugara čvrsto zagrlismo i popismo piće.

Na prvi pogled

Tih godina, curice su mi ispile mozak; mislio samo sam na njih i naravno, opasno popustio u školi pa od odlikaša postao osrednji đak, koji se provlači.

Jednog toplog majskog dana, krajem šezdesetih u našoj Aleji se pojavila djevojka čarobne ljepote; djevojka koju prije toga nikad nisam vidio i odmah na prečac i na prvi pogled, zaljubih se u nju. 

Bjelog lica, vitka, nježnog i uspravnog stasa, sa frizurom kakvu danas nosi Zeta Jones i uvjek tačna i uvjek u isto vrijeme 12.25 minuta, kao manekenka elegantnog koraka, noseći torbu za ručku pojavljivala se iza "Narodnog pozorišta", koračajući prema "Socijalnom". Sat si mogao navijati prema njoj, koliko je bila tačna, a kad se vraćala sa posla; oko 19.30 minuta, prolazila bi pokraj mog ulaza, gdje sam se ja obavezno natakario da je vidim. 

Bila je starija od mene, ali ne puno i već je radila, a ja; školarac; a onda, iznenada došao je zemljotres i sve pokvario.

Nedugo poslije zemljotresa, januara mjeseca, na dan, dva, skoknuh do Banjaluke, i šetajući pored hotel "Bosna", ugledah jednu brinetu; djevojku u dugačkoj tamno-braon bundi; sa momkom. Okreće se; gleda me ispod oka; trnci me prodjoše. Prepozna ona mene, prepoznah i ja nju.

Utakmica

Već tri dana je školski raspust, a od snjega ni traga. Dižem se noću; zurim prema svjetlu Narodnog pozorišta. Ništa; lipe se i dalje crne. 

-Ne pada, - mrmljam, sebi u njedra. Pridje buraz, pa zajedno zurimo u tamu. 

-Jebeš 'vaki raspust, - reče on i nevoljno odosmo u krevet.

Ujutro rano probudih se, a pred očima sve bjelo:

-Uh, jebo te! - začudih se.

Na ogradi balkona pola metra snjega, a lipe nakićene, i pod teretom bjelog pokrivača savijene do zemlje; sve se bjeli. Čujem struganje i lupkanje lopate. To Stipe čisti prilaz prodavnici. Zovem buraza da vidi.

-Uh, je's napado, - reče on. Brzo idemo u kuhinju, da provjerimo školsko dvorište. Šta misliš i tamo napado. 

- Ura! - trčimo napolje; svi smo na okupu: Žuja, Vojka, Slobo, Zoka, Kanta, Bibo, Kec, Ile, Žabac, Salama, Pika, Sele, Bobak, Žare Pepi, Medar. Sa prozora Mijo viče: 

- Evo i mene! - ne počinj'te bez mene! 

Odnekud se i Brajda stvorio; evo i Unča je tu. Tu su i Pero -"Pišta" i Pero-"Truba". Utakmica može početi. Cika, podvriskivanje, galama. Raja u prolazu zastajkuje i posmatra utakmicu.

Kanta brani sve; sve što se braniti može. Bibo na drugoj strani briljira praveći parade, al' Biban je ponekad "zajeban" golman; ako nema svoj dan, pa mu još gol dadneš onda te ganja po terenu dok te ne spuca nogom u tur.

Na terenu fudbalska rapsodija, a snjeg pada i ne prestaje; pravi zimski ugodjaj. Nižu se najljepše moguće akcije. Mogli smo pobjediti svaku banjalučku raju, a najčešće smo to radili Apijevoj raji, momcima iz "Malog parkića". 

Žuja glavni; igra odlično, a sve akcije idu preko njega, jer i moraju; kad je najjači. Zoka, šara po terenu. Ile pokraj zida briše k'o munja; igramo dupli pas. Ile viče:

-Bruja!-cik cak!-ja u cik, Bruja u cak,- smije se Ile. 

Mene čuva Božo-Pika i ne mogu mrdnuti od njega. Ništa mi ne polazi za rukom. Stvarno me "začepio", pa i on likuje: 

-E, jesam Bruju začepio!, - viče on na sav glas, hvaleći se. 

Odjednom lopta kod mene i nemam drugog izbora nego probati kroz noge. Uspjeva; sam sam pred Kantom. Šut i gol.

-E jesi ga začepio! - izdera se Žuja na Piku.

Sad likujem i smijem se, svima rukom pokazujući pedeset posto.

-Ti mene začepio!? - e jesam te prešo, jes' vidio, - Džaja! - u šali bockam Piku.

Do kraja nisam pipnuo loptu. Pika me čuvao, maestralno. Dobro je, Kec nije igrao protiv mene, jer protiv njih dvojice nikad se naigrao nisam. Tamo, pred kinom neka gužva; svi trče da vide. Bajbaga se mariše s nekim. Prvo ga "obrađuje", a onda će mu, šta ja znam; valjda "krajnike vaditi". Za trenutak prestajemo, idemo da vidimo šoru. Nakon kratkotrajne pauze nastavljamo igru. Odjednom, Brajda loptu napuca li ona u velikom luku preleti preko gola te uleti čika Velji kroz prozor u sobu, jer je teta Slavica upravo spremajući po stanu, ostavila za trenutak otvoren prozor. Potraja kratak tajac.

- Ma daj šta ti je, šta nabijaš, k'o seljak!? - vičemo na njega. 

Čika Veljo sa loptom u jednoj ruci, a brijaćim aparatom u drugoj izlazi na balkon, obrijan samo do'pola.

-Stručnjaci! - viče on, - skoro sam se porez'o; niže, niže, stručnjaci! - te nam baci loptu nazad, jer čika Veljo je uvjek bio prva liga. Kad se desio zemljotres u Banjaluci on je u trenutku drmanja u kasarni zavrt'o žarulju, te skočivši sa lotre podbio pete i završio u bolnici. Nije htjeo ležati, nego je na svoju ruku izašao iz bolnice i onako na prstima hodao, a vojska se šalila na njegov račun. 

-Eno ga! - govorili su, - zastavnik sa lopovskim hodom. 

Čika Veljo i teta Slavica u Zagrebu su bili naši kućni prijatelji, a čika Veljo je umro januara 1990 i sahranjen na Mirogoju. Teta Slavica je umrla u Puli 2008. godine. Strašno ih žalim i uvjek tugujem za njima.

Nastavljamo igru. Razultat 12-11. Za koga? Nije bitno, važno je, da je snjeg padao i da ga je te zime bilo dosta. Bila je to zima 1968. godine; vrijeme školskog raspusta. 

Kad idete u kino Kozaru, sa desne strane u nekad našem školskom dvorištu vidjeti će te novu zgradu, na uzan prostor silom uglavljenu i sazidanu 2011. godine. 

Bile su to godine kad se u tom školskom dvorištu čula galama, radost i veselje. Bile su to godine pred zemljotres, a kad je tu postavljena baraka više nikad nije odigrana ni jedna utakmica, a naš tim se razišao i zauvjek raspao.

ZAKLJUČANI

Ova priča je k'o fol upućena mladim, zaljubljenim, svima koji imaju curu; pa još i auto, al' nemaju gdje; jer "gajbe" nemaju. Nek' pripaze gdje parkiraju; nek' prije toga radi svoje sigurnosti malo osmotre.

Prodje crna sjenka, a razaznavši je naspram ulične rasvjete, primjetih, da je biciklista sišao sa bicikla i zatvorio velika ulazna vrata, koja vode sa južnog parkinga na kompleks sportskih terena, Dinamovog stadiona na Maksimiru. Neznanac zaključa vrata te istim putem žurno nestade u pravcu zapadnih tribina. Osjećam da je namjerno to napravio, a žurni pokreti kojim je to napravio, upućuju da sam u pravu. Mogao mi je baterijom dati signal da zaključava vrata, al' nije; mada je baterijom osvjetljavao sebi pravac vožnje.

-Šta će mo sad? - zapita zabrinuto ona.
-Ništa; idem da vidim.
Odoh da provjerim i vidim da je lanac sa povelikim lokotom na vratima.-Zaključ'o je - rekoh, - al' nema veze, - imam pribor za montiranje guma, pa ću razvaliti lokot; al' ajde, prvo da vidimo, imali neki drugi izlaz?

Vozam auto okolo i spazih svjetlo na prozoru vagona, ispod same zapadne trebine; izadjem, čujem muziku. Pokucam na vrata, lagano ih otvorim i vidim dvojica noćnih čuvara; pričaju. Nisu se iznenadili; očekivali su da ću doći.

-Prijatelju, ja ostadoh zaključan, - rekoh starijem, - šta da radim?

-Ništa; parkiraj auto i čekaj do jutra, - odgovori on zajedljivo.

Vidim da je kiseo i da mu je vjerovatno takvih kao ja već pun kofer; pokušavam ga malo udobrovoljiti.

-Čuj, jaro, - jeb'ga; moram na posao sutra ujuto, moram kući.
On odjednom ublaži retoriku, te me zapita.
-Odakle si?
-Iz Banjaluke, - rekoh; osjetivši po njegovom pitanju da je i on odnekud iz Bosne.
-Baš iz Banjaluke?
-Baš iz Banjaluke.
-Rec' ti meni, iz kog djela Banjaluke?
-Stanovao sam kod kina Kozara, - ako znaš gdje je kino Kozara?
-Znam, - ja sam iz Laktaša, - reče on.
-Zemljaci smo, - a ti? - priupitah onog drugog.
-Ja sam iz Prnjavora, - odgovori on.
-Nema veze - i ti si zemljak.
-Imaš cigaru? - opet me priupita onaj stariji.
-Imam, - te iz džepa izvadih kutiju i nudim ih cigarama.
-Ajd' čekaj pred kapijom; dolazim, - reče on, - i nemoj više, da ti opet moram otvarati, jer mi u ponoć zatvaramo sva vrata.

-Jaro, bez brige, - odgovorih i požurih do auta.
Čekam ga. Evo ga; dodje na biciklu do vrata, otključa ih i mahnu mi rukom.
-Hvala zemljak..! - rekoh i dodadoh gas.

Naravoučenije:

Drž' te se podalje od Maksimira i obližnjih šumaraka, bjež' te od obala Save,  Tuškanca i Pantovšćaka.

Drž'te se podalje od Bundeka i u sred mraka, od svih usamljenih mjesta i zagrebačkih baraka.



LAŽ KAO ISTINA

Oktobar 1956. godine

Tamo preko; iza zida u "Novim zgradama", živio je Buco; momak plave kose, izduženog lica, sitnih plavih očiju i punih obraza. Taj zid na koji smo se svakodnevno pentrali i na kom je uvjek bilo živo i prometno, dugačak od Pelagićeve do ulice Rade Ličine djelio je naše dvorište od njegovog. Bilo je tu i nekoliko velikih rupa u zidu, zaostalih iz rata, iz kojih je po rubovima virila žičana armatura, a kroz koje smo se mi dječurlija svakodnevn provlačili iz dvorišta u dvorište. Imao je Buco mladjeg brata Bobana, pa su svaki dan  kroz taj zid sa svojom klapom dolazili u naše dvorište, provlačeći se; jedan po jedan. Za glavu veći od sviju prkosio nam je, a bogami i ćvoke djelili.

Jednog nedeljnog popodneva, padobranac koji je napravio od maramice, malo špage i štipaljke bacao je u vis. Padobranac se zakačio na granu drveta u našem dvorištu, a on gadjajući ga kamenjem nije mogao da ga skine. Samo nekoliko metara od njega sa rukama u džepovima stajao sam, posmatrajući. Iznerviran neuspješnim pokušajima, bio je frustriran i bjesan: 

-Ma jebem ti majku! - uzviknu on; te snažno zafrljaci kamen prema padobrancu; promaši ga, a kamen u velikom luku odleti pravo u prozor teta Branke Crnogorac, u prizemlju naše zgrade.

Istog časa; Buco povika: 

-Aha Mićo! - razbio si prozor!

Iznenadjen; zbunjen; gledam i ne vjerujem. Kako sad to; ja razbio prozor? Pa svi smo vid'li da je on razbio prozor? 

Ali; Buco je prefrigan mangupčić, premazan svim mastima i ne gubi vrjeme; te brže bolje trči kod teta Branke, da je obavjesti, da sam ja razbio prozor. Odjednom; svi iz njegove klape viču isto to: 

-Mićo! - razbio si prozor!

Nikad vaspitavan i podučavan laganju, nisam se mogao nositi i braniti sa prefriganim mangupčićima; koji su uz to bili i stariji i jači od mene. Ostadoh sam, protiv sviju.

Tek sad dolazi do zavrzlame, jer Murat, podstanar kod tete Branke i njene sestre Duške, izlazi u dvorište da izvrši vjestačenje, uvidjaj i rekonstrukciju cjelog dogadjaja.

Počinje pojedinačno ispitivanje; a Buce mangup; suze roni, zapomaže, sklapa ruke i kune se majkom, da on nije razbio prozor; nego ja, a pri tom se poziva na svoju klapu; prijatelje, iz "Novih zgrada".

U šoku i zbunjen; samo govorim: 

-Nisam ja razbio prozor; nego Buco. 

Murat uzima kamen i pribjegava balističkom proračunu, onako; od'oka; izračunati ubacnu putanju, do teta Brankinog prozora. 

Kamen prvi bacam ja; a potom Buco. Lukav klipan; lukovo podvaljuje svima; te kroz suze dokazuje da on može kamen baciti dalje od mene, ali da sam ja ipak razbio prozor.

Murat je još neodlučan, još je u "dilemi"; ne može da se odluči ko je krivac, ko je uljez, pa se odlučuje na čitanje istine sa lica. Gleda me pravo u oči; da vidi da li lažem; a onda gleda Bucine suzne oči i pita; ko je razbio prozor. Ne može stručnjak za balistiku, uvidjaje i rekonstrukciju doći do istine, te povlači genijalan potez. Pita Milu; iz Bucine zgrade, momka sa kojim sam kasnije odrasta u istom dvorištu kod kina Kozara, a koji je cjelog života odkako ga znam bio ozbiljan i nikad se nije nasmijao; a bogami nisam ga nikad ni vidio da se igrao sa djecom.

-Mile! - ko je razbio prozor?

-Mićo! - reče Mile, - okom ne trepnuvši i slučaj bi riješen.

Murat svečano presudi: 

-Mićo, - ti si razbio prozor!

Još samo da je imao drveni čekić; da lupi po stolu; sve bi bilo po sudskom protokolu; zvanično i po propisu. Optuženi nema pravo žalbe; a kazna se mora izvršiti odma. 

Evo ti teta Branke zadihane uz stepenice; te će onim svojim poput kreje kreštavim glasom; mojoj materi: 

-Znaš! - tvoj Mićo je razbio prozor i treba da mi platiš pet stoja! - odrubi ona cjenu, ofrlje; onako; od'oka.

Vjerovatno je u tu cjenu bila uključena: cjena dostave stakla, kava majstoru,   državna taksa, sudski troškovi, a možda je i sudija dobio stoju.

CRNI PETAK

Maj 2011.

Sinoć negdje oko osam naveče udari strašna kišurina, brisači jedva razgrću vodu sa stakla; pravi proljetni prolom oblaka. Navukoše se crni oblaci, a ja vraćajuć' se iz Toronta sa Pearson aerodroma primjetih da mi lampica za gorivo signalizira još desetak litara goriva u autu i premda bi se i sa tom količinom mogao dovući do kuće, sama pomisao, na neki nepredvidjen zastoj u prometu, na ovoj kiši natjera me da skrenem na prvu benzinsku u Oakvillu.

Kako je petak, pa još trinaesti, greškom povukoh ručicu i otvorih poklopac prtljažnika, umjesto poklopca za rezervoar goriva. Sad sam u problemu, jer se ta bravica ponekad zbog resetovanja mora ručno podesiti i zatvoriti. Obično koristim privjesak za ključeve sa daljinskim, da bih otvorio gepek, al' ovaj put nisam. Ipak, dobro je, pumpa je natkrivena i nakon uzimanja benzina pokušavam podesiti bravicu, a to se obično radi vještim pomakom jezička bravice unazad. Dok to radim pridje mi mladji čovjek i pridruži se "popravci".

-Imam i ja isti taj "problem" na mom autu, - mislim da to treba ovako napraviti, - prstima pritiskajući pokušava vratiti unazad jezičak bravice.

Za časak mu prepustih popravku u nadi da će to uspjeti riješiti, jer on reče da ima isti problem kod svog auta. 

Ne ide, ja opet pokušavam, pa onda opet on i tako radimo naizmjenično, dok njegova sqvadra strpljivo čeka, gledajuć' i nestrpljivo zureći iz auta.

Rekoh nešto po naški, a on me pogleda začudjeno, te me priupita:

-Koji je to jezik?

-Sočni srpskohrvatski, - rekoh.

-Pa mi smo komšije iz Evrope, - ja sam iz Italije, iz Napulja, - jel' znaš gdje je Napulj? - zapita on, vjetrovatno misleći da će dobiti odgovor kao i od ostalih Kanadjana, koji usput rečeno nemaju blage veze ni koji je glavni grad u Kanadi, a kamo li da znaju gdje je Napulj.

-Znam,- kako ne bih znao, - odgovorih mu, a on nema pojma kol'ko bih mu mogao pričati o Reggio di Calabria, pa i dalje o jugu Italije. 

Volim ovakve dijaloge, al' kiša neumorno pada, mi smo u redu za gorivo, drugi čekaju na red.

Zaboravismo na trenutak na bravicu i počesmo priču, jer znam da su Talijani sjajni momci, gotovo sazdani kao mi, imaju slične životne navike i temperament kao naši ljudi i uz to kuže sport, eto ti teme za priču, a primjetivši jednog iz njegovog auta u plavom dresu rekoh. 

-Onda ti sigurno navijaš za Napoli? - Maradona je igrao za vas. On se brecnu, a vidim da mu je drago.

-Igrao je i dok je igrao navijao sam za Napoli, ali poslije sam više volio Sampdoriju - reče.

Jest, kad vas je vodio Vujadin Boškov, - onda ste bili i šampioni Italije,- pecnuh ga u šali.

-Yes, Boskov..!- prisjeti se on sa čudjenjem.

-I ne samo Boškov, - igrao je za vas i Jugović, Mihajlović, Manćini, isti ovaj što sad vodi Manchester city. Smije se on klimajući glavom, a na licu mu vidim da mu je drago, a ovi iz auta ga samo gledaju i nešto komentarišu. Dobro da nismo počeli još pimplati loptu, onako, na prazno, kol'ko smo se zapričali.

Jel Boskov iz Srbije ili iz Jugoslavije?- zapita on.

On ti je iz Srbije, a onda je bio iz Jugoslavije, - dok je trenirao Sampdoriju.

-Jesi čuo za Riveru, Sivorija, Mazolu, Pratija? - pa dodadoh,- Altafinija, Faketija i Mazoratija?- a ovaj zadnji je bio košarkaš i nikad nije ni postojao kao fudbaler, al' ga dodadoh, samo zato što se rimuje sa ostalim, - a Talijan razvuko osmjeh, od uva do uva.

-Dobro ostavimo sad bravicu, pada kiša, - rekoh, - podesit ću je kod kuće.

Pozdravismo se i on ode u auto kod svojih Talijana. Upališe auto i krenuše, usput osmjehujući se i mašući mi u znak pozdrava.

Da sam neki luzer završio bih ovu priču, petak je, pa još trinaesti, crni oblaci se nadviše nad Ontariom, pada dosadna kišurina, ljudi me mrzovoljno posmatraju iz svojih auta, a ja na njihovim licima vidim da me mrze. Bravica od gepeka mi se pokvarila, ma otišlo sve u božju mater, ma o'šlo sve u pivsku flašu; al' pošto nisam, priču ću završiti:

Juče bješe Crni petak; crni oblaci pokriše Ontario, a padala je i jaka kiša. Imao sam problem sa bravicom i jest da je petak, al' nije ni petkom sve tako crno. Uvijek  ima ljudi finih manira, koji su ljubazni, koji žele i hoće da vam pomognu.