Maj 1972. god.
Kad vojnik na stražu podje onda mu govore:
- Pazi dobro; ne spavaj; jer, neprijatelj nikad ne spava, - pa ko biva, kad neprijatelj ne spava nema ni stražarima spavanja. Taman posla, ko je vidio spavati na straži, ujutro rano; onako umoran oko četri ili pet sati u cik zore, kad Aleja zamiriši, a ozon udari u nos. I nekako baš u to vrijeme, za toplih, kišnih majskih dana, kad Banjaluka i Aleja obuku zeleno svečano ruho i sve počne da cvjeta i buja, i kad se sve zazeleni i sve okolo proljećem zamiriši, rasporediše me na stražarsko mjesto, meni toliko dragog i prepoznatljivog ambijenta, Borika i Aleje; jer eto; baš tu, na tom mjestu, tu sam rastao; po "Banjalučkom polju" guštere i žabe hvatao i kao sva druga dječurlija po drveću se pentrao; kao dječarac izmedju betonskih zgradurina loptu naganjao i u cure se zaljubljivao i eto; baš tu; na tom mjestu, odlučih čvrsto, da ufatim jednog neprijatelja, onako; bez veze; samo nek se priča.
Oči mi ispadoše tražeć ga i gle čuda, vidim dva neprijatelja; idu pokraj same kasarne, ko naručeni i još onako drsko, nose neke ekspolozivne naprave u rukama.
- Dal' da zalegnem ili odmah počnem sa dejstvom? - pitanje je koje mi se nameće, a znam dobro, da nema čekanja, treba djelovati, efikasno jer svaki sekund je dragocjen, a sa neprijateljem treba brzo i po kratkom postupku.
Ipak; odlučujem se na taktiku sačekivanja. Čekam dva neprijatelja, a vidim dobro da se dogovaraju i domundjavaju gdje da postave eksplozivnu napravu i dok oni tako zaneseni pričaju ja se postavim u mali zaklon da me ne vide; to jest, utopim se u sredinu okoline. Al' gle čuda i oni rade to isto, kamufliraju se; kao fol pretvaraju se iz neprijatelja u prijatelja. Mislim se, jarani moji; taktika vam je odlična, al' neće proći. Taman posla, da meni, staroj kajli, iskusnom vojniku koji broji još nekoliko mjeseci do kuće, podvale i to fatamorganu. Opet mislim, da možda ne sanjavam ili možda ne buncam, al' nije; jer kako oni prilaze ja dobro vidim, sve manje su neprijatelji, a sve više mi se čine prijatelji.
Evo ih dolaze, sasvim blizu i dobro mogu da razaznati da su one eksplozivne naprave što ih nose u rukama, kafezi za štiglice i dobro vidim da su dva neprijatelja moja dva prijatelja; Gare i Branći.
Istog tog dana, negdje oko podne, vidim još jednog neprijatelja kako ide sam samcat ulicom; frontalno; prema meni; a pretvorio se u bezopasnog civila i misli da će mi se privući, ko' fol, možda i pitati:
"Vojak, kolko dana još imaš"? - a onda bombu zafrljaciti i koknuti vojaka na straži. Svašta pada na pamet neprijatelju našeg društva. Idem ja njega presresti i odmah još u korijenu sasjeći i odvartiti od nakane; jer sa neprijateljem treba brzo i po kratkom postupku. Razradjujem taktiku da me dotični ne primjeti i ne pobjegne, pa se opet po ko zna koji put kao kameleon utapam u okolinu. I kako mi i ovaj neprijatelj sve bliže prilazi ja opet vidim da to nije neprijatelj; nego mi se čini kao prijatelj, a znam da sam jeo vojnički pasulj, a ne bunike da mi se od neprijatelja pričinjava prijatelj, al' fakat je fakat. To je moj prijatelj Dube, momak koji je došao iz Zagreba sredinom šezdesetih u našu raju i odmah nam se pridružio, a mi ga zavoljeli i prihvatili od prve; isti onaj momak koji nam je znao živce kidati penjajuć se na vrh ograde naše zgrade i tako dubeći na samoj ogradi okrenut ledjima prema ulici; a moram priznati da me je svako njegovo penjanje na ogradu koštalo desetak godina života.
Evo ga. Ljepo mogu razaznati i vidjeti, da Dube pjevuši neku pjesmicu; jer Dube bješe roker koji je pjevao u malom sastavu u našoj Aleji, "Yellow rose of Taxas".
-Dje's Dube!? - priupitah ga, a on se brecnu; zastade k'o skamenjen i kao da ne vjeruje da nesto čuje. Gleda Dube oko sebe:
-Dje's vojnik!? - viknu on.
Približih se da me može locirati i prepoznati, al' me ne prepoznade.
-Bruja!? - Vojka!?- Kanta!? - o Bruja! - odkud ti ovdje?
-Evo Dube; služim narodu i partiji, raji i armiji, čuvam zemlju od neprijatelja i usput bratstvo i jedinstvo, kao zjenicu oka svog.
I kako to obično biva u svakoj priči, problemi se samo redaju, a kakvim se sve taktikama i metodama neprijatelj služi; da vam pamet stane. Zamislite da je spreman da se kamuflira u auto školu; sa kandidatom i onda k'o fol udje vam skoro u kasarnu i baci bombu ili digne pola Banjaluke u zrak, a ja stražar; vojnik izoštrenih manira i osjećaja za opasnost, skužim u startu o čemu se radi i djelujem u sekundi; a sa neprijateljem treba brzo i po kratkom postupku i još kontam, dobijam medalju za hrabrost; ziher; vanredni dopust, kao pride; pa mi onda skrate vojni rok, za mjesec dana. O'da, treba djelovati jer u pitanju je cjelovitost naše zemlje i bratstvo i jedinstvo koje pojedini elementi oće sjebati. E nećes; makar bio sto puta instruktor vožnje i prerušio se u Banjalučanina koga zna sva raja, a taj instruktor je bio momak kog sam dugo godina poznavao iz vidjenja, još dok sam živio u Banjaluci. Mršav; blijed; ispijenog lica; crne četkaste kose, sa velikim dioptrijama; gotovo kao dno od staklene tegle.
Nekoliko dana čuvam stražu na poligonu za obuku vozača. Svaki dan dolaze instruktori sa kandidatima; a ja niti jednog ne zaustavljam i ne tražim propusnicu za vožnju poligonom, a na šta nas je upozorio dežurni oficir i komandir straže, a šta mi je bila dužnost.
Dolazi taj instruktor na poligon svakodnevno i ja ga prepoznajem. Ulazi svaki dan neometano, baš kao da je poligon samo njegov; a stražara ne šljivi, ni pet posto; ne vidi ga i ne tretira ga, bar da rukom mahne.
Jedan dan odlučih da se malo "poigram" sa njim.
Evo ga, dolazi sa bjelim fićom. Zaustavljam ga na samom ulazu. Vidim da kandidatu govori da stane i izlazi iz fiće, a u ruci ima nekoliko već pripremljenih cigareta. Stara finta, mali trikovi, a to su ga naučili drugi stražari, što i jest najbolji način da uspostaviš komunikaciju sa stražarom. Pruža meni.
-Ne pušim, - odrezah ozbiljno, te nastavih, - drugar, ja te već nekoliko dana posmatram, a ti se praviš Tošo. On me gleda, kao tobož nije mu jasno ovo Tošo; nije mu jasno šta ja sad hoću i zašto sam ga zaustavio.
-Ja i jesam Tošo, - odgovori on zbunjeno, smješkajući se.
-Znam da se zoves Tošo, - nastavih. On potpuno zbunjen; stražar, a zna njegovo ime.
-Imaš li dozvolu za poligon? - upitah ga, a on počinje izvrdavanje.
-Znaš vojak, - zaboravio sam je, al'; donijet ću ti sutra, - daj rec' matere ti; odakle si?
-Rodjen sam ovdje, - rekoh.
-Gdje, ovdje!? - priupita on smijući se sa čudjenjem.
-Ovdje u Banjaluci, - odgovorih.
-E jesu te zajebali, - nastavi Tošo, sad potpuno opušten.
-Gdje si stan'ovo?
-Tu u Aleji, kod kina Kozara, - odgovorih mu, na šta se Tošo opet nasmija i sad počinje da se ponaša kao da smo najbolji prijatelji.
-A; kolko još imaš?
-Još oko tri mjeseca.
-Tri mjeseca? - pa ti si već stara kajla, - laska Tošo, - čuj jarane, - znaš kako je, nema se vremena, al', donijet ću ti propusnicu, ako baš moram.
Znači; nije je zaboravio i nema je, ne misli ni da je kupi; jedino, ako baš mora.
-Što se mene tiče ne moraš, a' ćeš morati zbog drugih vojnika i dežurnog oficira.
-Ajd' prodji, - rekoh mu. On zadovoljan sjeda u fiću i ode, a ja nisam ni mislio da ga vratim.
Poslije, Tošo je ulazio u poligon i uvjek mahnuo, a ja se samo pravio da ga ne vidim. Šta ćes, naša raja.
Ma dj'eš u jednom cjelom narodu tražiti neprijatelja, a pogotovo u raji; banjalučkoj.
To se ne radi; bar pametni ljudi to ne rade.
A onda; dodje i taj dugo očekivan dan, osluženje vojnog roka. Sjećam se k'o danas; bješe sredina ljeta.
-Evo ti knjižica,- tiho, na uvo mi reče vodnik Boro, - udario sam pečat, a ti poslije kad se odmoriš sam upiši datum izlaska.
Bješe to godina 1972. kad se Banjaluka ubrzano obnavljala; poslije katastrofalnog zemljotresa; te godine je na području Bugojna likvidirana grupa ustaške emigracije, a u Jugoslaviji se pojavila kolera. Naši rukometaši osvojiše zlatnu olimpijsku medalju u Njemačkoj i bješe to godina kad pobjednik Vimbldona postade Stan Smith; a ja samo dva mjeseca kasnije oslužih vojni rok i skinuh vojničku uniformu.
