PRVI DAN U ŠKOLI

                                                                                            1. septembar 1958. godine

Bila u Banjaluci jednom davno jedna osnovna  škola; sazidana ko zna kad. Imala je sve što joj treba: žućkasto, od mesinga izliveno zvono; dva krila sa po tri velike učionice; zbornicu, sanitarni čvor za muške i ženske, a pored kojeg su stepenice vodile u potkrovlje i kabinet za "Tehnički odgoj". Iza zgrade bješe školska kuhinja za djake; a imala je i podvornika Milu, crnokosog momka, rumenih obraza, zaduženog za sve; od zvona do ćumura. Imala je Juštu i  Janju, koje su svaki dan brinule o urednosti i čistoći škole, pa su se žute keramičke pločice u hodnicima naše škole sjajile kao ogledalo. Pristup školi odvijao se kroz dvije crne, metalne kapije, ornamentima ukrašene, a imala je i ogromno dvorište u kom su se djaci igrali "Žandara i lopova", popločano ciglom i dugačko skroz do ulice "Sime Šolaje", a okolo; posadjen drvored topola, koje su tokom junskih dana cvjetavale ispuštajući dosadne mace, bjele kao pahuljice snijega. Kao i svaka škola; imala je i metalnu plavu ploču, na kojoj je bjelim slovima pisalo; Osnovna škola "Petar Kočić". Važila je za jednu od najboljih  banjalučkih osnovnih škola.

I. razred, OŠ "Petar Kočić" septembar 1958 god.

Odozgo s ljeva na desno: 

Sevdić Stjepan, Kucelin Željko, Desančić Zoran, Šehović Arif, Bačevina Sejad, učiteljica-Bilbija Draga, Gunić Ismet, Brujić Milorad, Marković Branko, Džanović Sead, Stefanovski Mile, Pranjić Vitomir, Karabegović Emir, Zvonko A. Petrovski Andjelko, Mudrinić Dragan, Djurišić Duško, Muftić Mujesira, Bečić Faketa, Golubić Dragan, Gajišin Ljilja, Jeftić Srdjan, Mirčić Gospava, Osman Božana, Grabovac Gordana, Šerbula Marija, Husarić Mirsada, Blažević Nada, Marijanović Branislava, Filipović Fikreta, Djurišić Olgica, Vasić Mira, Jovičić Ljubica, Hajduk Vera, Aliger Jasna, Petričević Vesela, Babić Branka.

Prvih septembarskih dana davne 1958. godine, zajedno sa Kucom podjoh u tu školu; sa dječakom iz komšiluka, dječakom sa kojim mi je svaki dan započinjao i završavao provodeći zajedno bezbrižno djetinjstvo, igrajuć' se po ulici i "Banjalučkom polju". Isto godište; isto dvorište; ista škola; isti razred.

Osmjehom na licu, onako zbunjene i preplašene, baš kao brižna majka u razredu nas dočeka Bilbija Draga. Priča nam; mazi nas; tješi nas; hrabri nas, a Šerbula Marija plače k'o kiša; jer, htjela bi kući. Ona plače, a Bačevina Sejad nemiran, vrti se, juri, trči izmedju klupa, samo bi se igrao. 

Učiteljica uzima kredu, te na tabli nacrta kvadrat:

-Lonac ima uvo, - dodade kvačicu na kvadrat, te nastavi, - al' mu je potpuno gluvo, - kadkad ima dva, - dodade kvačicu i na drugoj strani kvadrata, - gluva su mu obadva.

Bješe to prva lekcija, zapamćena i naučena za cjeli život.

I dok neko plače, neko se smije, moj prijatelj Kuca i ja, k'o dva kipa. Sjedimo u zadnjoj, najsigurnijoj klupi, ne mrdamo i nije nas briga što je zovu "Magareća klupa". Nas interesuje samo zvono i kad će mo mi našoj kući. Nismo gladni, ne piša nam se i da se mene i Kuce pita, najbolje bi bilo, da Mile požuri sa tim zvonom i da se sve to što prije završi.

Napokon; nakon dugog preznojavanja i čekanja, zazvoni zadnje zvono, a nas dvojica k'o ofureni; bjež' kući.

Sutradan; idući na pijacu, ozarenih lica, moja i Kucina mati važno zaključiše; da je dobro što smo na nastavi mirni i pažljivi, da je dobro i to, što se javljamo i da je jako važno što eto; prvog dana nismo sjedili u toj "Magarećoj klupi", a one nemaju pojma, a nas dvojica najbolje znam, da je za svakog djaka najvažnije da sačuva "živu glavu" i da ga taj dan niko ništa i ne pita.

Godina brzo prodje; za njom još jedna; dvije il' tri, a i sad, ponekad i u podsvjesti, baš kao kroz maglu vidim i čujem Granić Miru kako nam u trećem razredu čita "Čiča Tominu kolibu". Puna majčinske ljubavi i nježnosti prema nama, tihim glasom čita; povremeno podigne glavu, zastane; pogleda nas, a Kuca i ja zabrinuti; žalosni zbog starog čiča Tome; a nije znala naša draga uč'teljica i sto knjiga da nam pročita, mene i Kucu niko ne može rasplakati; jer, misli su naše i onako uglavnom na "Banjalučkom polju".

Danas i cjelo vrijeme dok sam pisao ovu priču, nešto me u mislima kopka; šta se dogodilo sa čiča Tomom, iz one knjige, "Čiča Tomina koliba". One što nam je Granićka čitala? Slabo se sjećam; bješe davno; al' sjećam se, da nam je uč'teljica još u razredu rekla; da je čiča Tomo imao jako, jako težak život; a sjećam i toga, da smo Kuca i ja poslije škole, uz sjetno klimanje glave znalački zaključili, da je on; čiča Tomo; u svom životu, ipak; jako, jako najeb'o.

TREĆA VRSTA

Sve govori i ukazuje na to, da nikom nema ulaska u "Evropsku mašinu", dok tamo neki pederi odlučuju o tome, a fakat, odlučuju. U svim svjetskim, političkim strukturama i parlamentima ima ih, ko mravi, gdje su se uvukli  debeli, masni, crvenih obraza starci, umjetnih vilica sa djozlucima čija dioptrija ispada iz svih okvira, oni isti što svaki dan na eks popiju pun dlan ljekova; oni, što na sto metara trče deset metara pa stanu ko sipljivo prase i kažu:

"U jebo'te, ne'mogu više", al' za dobre plate filozofirati mogu cjeli dan. I dok se u Beogradu digla kuka i motika oko gay parade, a mnogi Kanadjani me na poslu zapitkuju; šta se to dogodilo sa gay paradom, tamo kod nas, jer sve što ne valja serviraju ti na tanjir, odmah; začinjeno sa podsmjehom, isti oni kojima je svaka druga bullshit. Šta imam pričati; vidjeli su na svim kanadskim i američkim tv. kanalima udarnu vjest, ko da je to najveći svjetski problem, pa eto; Balkanci opet prave belaj. Uvalili neke testove, koje države moraju da popune, ako ne olovkom onda more malo pendrekom; test proba za Srbiju, kao budućeg kandidata ulasku u Evropsku uniju. A u Beogradu, standardno; po balkanskim navikama, žučno, gotovo pogibeljno, jer naš narod ništa ni ne riješava bez emocija i udaranja u prsa, a onda neko iz mase poviče "Bando crvena" i haos je komletan, pa ispada da je to jedini način da se pred licem Evrope i svjeta prikaže trenutna "zrelost" kandidata za uniju. Kako je bilo; Beogradjani su dobro i prošli, jer zaboravili su oni da im ovi bolesnici mogu poslati sa neba nekoliko pederskih paketa i eto ti opet; bullshit. Izgledi su da će iz predmeta "Topla braća" Srbija tropn'ti na polugodištu. Ih! Ko da je to neki važan predmet; to mu dodje ko "Domaćinstvo" u osnovnoj školi. Šta ima veze; kad ima još vrućih predmeta iz kojih naši političari mogu izvući neke dvojčice; ako ništa ono bar preko veze, jer ima i kod njih, isto ko i kod nas; usluga za uslugu.

Prvo, pripreme paradu dotičnih, baš u vrijeme kad Hilari dolazi, da uvažena gošća ima čim "ošamariti", domaćina i ukazati mu na propuste u ostvarivanju viših ciljeva demokratije; jer, znaju oni jako dobro, da Balkanci ne daju nikom, a to da ne daš nikom, baš i nije neka preporuka za Evropu; jer, po svjetu, da prostite; "lud zbunjenog."

Negdje u nekom listu pročitah, kako neka glumica, naravno holivudska, hvaleći se kaže, da ima mnogo prijatelja, medju homoseksualcima. E, to vam se gospodo moja zove tolerancija, to je sad moderno, bar nam tako poručuju oni što kroje standarde; a kod nas; odma kamen i pravo u glavu.

Da li Srbima, Hrvatima i ostalima skoro ima il nema Evrope, teško je reći; a po svemu se čini, tako izgleda, da je Balkanska soba napokon otključana, a nadaj mo se i boljih dana.

Jednog hladnog aprilskog dana, upalih telkać, a ovdje u Kanadi je vazda hladno. Gledam neka parada; liči na karneval ili tako nešto. Svi nešto plešu, mašu rukama, zvižde, bacaju neke krepapire.

Nešto mi nije jasno, kontam i kažem gospodji:
-Vid' neki karneval u Otavi!
Ona pridje, gleda:
-Ma kakav karneval, - vidiš da su to pederi, - a ja zatečen ostadoh buljeći.

-Jes, jebem ti, - tek tad shvatih da moja žena zna sve, a gledam; vesele se, pjevaju, drže se za ruke, pozdravljaju publiku, našminkani muškarci, goli do pasa, po onakvom kijametu jer i susnježica pada ili mi se čini, od svih onih šljokica, svjetlećih papirčića, da je susnježica, al' njima nije hladno, jer oni su topla braća, a bogami; ništa za njima ne zaostaju i ženski pederi. Karneval veličanstven; defiluju ko kineska vojna parada, a kolona se otegle; u nedogled.

Postoje dvije riječi od kojih sam uvjek zazir'o, kojih sam se vazda ustručavao na engleskom izgovorit' da mi se ne omakne, a koje su slične, pa sam bio više nego frustriran spoznajom, da dvije različite riječi, gay i guy imaju toliku sličnost pri izgovoru, a veliko i različito značenje. Dobro sam morao paziti, da pri izgovoru ne pogriješim i društvu ne kažem: 

-Hello gays!

Sjetih se bezbrižnog života u Banjaluci i davnih šezdesetih godina, kad sam stajao pred izlogom i buljio zajedno sa vel'kim Žujom, kroz izlog u trgovinu; ispod naše zgrade.

-Gledaj ga u oči, - reče Žuja
-Koga? 

-Njega.
-Što?
-Gle, gle, - ma gledaj ga; majku mu jebem! - ama gledaj ga, - ma gledaj ga, kako samo gleda.
-Pa šta? - ne vidim ništa.
-Ja budale, - kako ne vidiš? - prekori me Žuja, - pa on ti je peder.
-Peder!? - u jebo te, - a; šta će mo sad? - priupitah ga, onako tiho, da nas ne čuje, - a kako znaš?
-Vidi mu se u oč'ma.

-Žuja, a jel' to prelazno?

-Koje?

-Pa to, peder.

-More bit, ako te neko safata.

Bješe to moja prva spoznaja, kako prepoznati pedera, a kako vel'ki Žuja reče, "po oč'ma", a Žuja je bio  najstariji od nas i on je sve znao.
Mnogo godina kasnije u Zagrebu, Štef drugar sa posla, reče:

-Šnajder uzima mjeru, pazi se njega, - a Šnajder bješe čovjek debelih usana; sa naočalama debelih crnih okvira, u koje su bila uglavljena dva stakla sa dioptrijom; kao dno od pivske flaše. Ne skužih odmah, pa priupitah opet: 

-Šta!? - pa svi šnajderi uzimaju mjeru, - misleći na prave krojače.

-Ma ne taj šnajder, nego onaj; tamo, - pazi se, vidio sam ga kod "Varteksa" ispod zida na "Trgu Republike", kako se vodi sa ljubavnikom za ruku.-Oho! - tu smo, - znači on je derpe? - zaključih, a onda još od njega saznadoh neke detalje, kao ima ih, koji su plus i koji su minus, pa sam odmah zaključio, da oni rade na baterije.

-Ma ne na baterije, - nego, zavisi.
-Šta zavisi!? - opet ja.
-To je malo komplikovano, - reče.

-Hoćeš reći, da i madju njima ima pedera!? - a Djuro i Savo, samo se smiju.

Poslije tog saznanja zaobilazio sam Šnajdera u velikom luku, a kako sam kasnije čuo; pokušali su drugovi članovi na partijskom sastanku da prodiskutuju na tu temu i da druga Šnajdera stave na dnevni red, u stilu; "Tko je to vidio, tako se ponašati", al' se drug član ne dade zbuniti:
-Nek se javi onaj, koga sam..! - priupita on drsko, a drugovi članovi; zaćutiše ko ribe, misleći valjda, zajebi radnju, moglo bi mnogo toga isplivati na površinu. I sastanak bi završen, prije neg' je počeo.

Prisjetih se onih dana kad mi je Žuja pokazivao pravog pedera i kako ga po oč'ma moš prepoznati i kako to more biti prelazno ako te neko safata i sjetih se da sam stalno mislio, da je poslovodja naše trgovine u zgradi peder zato što te zajebe; kad kupuješ hljeb i mljeko; pa ti ne vrati kusur.

   

AUTOSTOPER

Jedne hladne zimske večeri, dok je napolju vijala mećava, a mi okupljeni u prijatnom društvu, ćaskali o svemu i svačemu, "prekori" me Tamara, prijateljica, koja čita ove priče, majka troje ljepih, bistrih, mališana i svi jedno drugom do uveta.

-Zasto pišeš samo o Banjaluci kad si duže živio u Zagrebu? - napiši nešto i o Zagrebu.

-Imao bih dosta toga da napišem o Zagrebu, ali bih onda morao da otvaram i Zagrebački kaleidoskop, - rekoh joj.

Ipak, napisat ću neku priču, koja bi se mogla uklopiti i odmah mi padoše na pamet detalji vezani za gostovanja Borca u Zagrebu; ali koga interesuje priča o utakmici, kad se ljudi pale na politiku i isprazne sažvakane teme, u kojima mogu da se nadmudruju, napadaju, vrijedjaju, a ja više volim nešto kreativno, da se ne zamaram sa glupostima. Ima još dosta u životu da se živi i napravi ljepih korisnijih stvari, važnijih nego se prepucavati s nekim ubjedjivajući ga u nemoguće. Bolje je vrijeme provesti recimo u igri sa unucima, a djeca brzo rastu i više nikad neće biti toliki.

Da, neki se pale se na politiku; al' ja se ne palim na to. Palim se samo kao normalan na; ma znate vi dobro, već na šta mislim, al' najvažnije je da se još ne palim na guranje. Imam nekoliko pričica, pripremljenih, vezane za Zagreb. Možda, priča o autostoperu, možda priča o našim prijateljima, dragim Talijanima Ramildi i Djovaniju, ili priča, kad sam zbog neopreznosti ostao zaključan u krugu Dinamovog stadiona "Maksimir".                                                                                          

jun 1986. god.

Kiša pada, a nebo iznad Zagreba se otvorilo; pravi ljetni prolom oblaka i ne da pada, nego lije, a ja na križanju Selske sa Končarevom; odmah do starog gradskog kupatila, čekam zeleno na semaforu. Prilazi mi čovjek, bez kišobrana; hvata rukom za bravu vrata mog auta. Vidim, pokis'o je k'o miš i misleći da ga treba prebaciti tu negdje; blizu, ili možda do Trnskog, usput mi je; ajd' da pomognem čovjeku; otvorih mu vrata: 

-Šta je prijatelju, dokle ideš? - zapitah ga; smijući se, onako u šali.
-Vozi za Karlovac!!! - idemo na janjetinu! - izdera se on na mene, a ja se odmah uozbilji i nije mi pravo.
Opa; mislim se u sebi, ovaj nije baš tačan.
-Šta će mo u Karlovcu, kad imaš janjetinu i ovdje u Zagrebu? - pokušavam ga malo omekšati. Pogledam ga ispod oka, a on; neobrijan sav raščupan, bazdi na znoj i duvan; smrdi k'o tvor, a kapi se sljevaju niz njegovo lice. Osjetih; vrag je uzeo šalu i vidim da ću imati problem, a odmah mi pade na pamet, da ga odvezem pred stanicu milicije, na Trešnjevci, pa nek se oni bakću s njim. Napravio bih upravo to, ali već sam prošao Končarevu, a sljedeća najbliža je Remetinec, čini mi se.

-Ma za Karlovac, idemo na janjetinu, slušaj što govorim! - opet on strogo, te nastavi, - vozi, - sad skreni, desno, tu, tu, u ovu ulicu! - prstom mi pokazujući ulicu, kod dječijeg kazališta Trešnjevka.
-Samo da uzmem torbu! - tu me čekaj, jesi čuo?! - reče on strogo.

-Ajde; samo požuri, nemoj da te moram čekati - rekoh mu.
Jest; malo sutra, čim on zalupi vrata, a čiko po gasu.
-Jebem ti budalu, - rekoh sebi.

Naravoučenije:

Jebala'vas janjetina ne otvaraj nikom kog' ne poznaješ!

ŽENE NEMAJU GODINE

Jul 2010. godine.

Samo što stigoh u grad spazih je izdaleka. Požurih u susret, da je pozdravim, al' sa njom u društvu frajer. Sad; dal je frajer il' muž; ne znam, al' sjećam ga se još odavno; onako, iz vidjenja. Znam da je frajer boksov'o u Slaviji. Tri'put je rušio Batara, pa Džakulu, Kahrimana, Popečenka i niko mu ništa nije mog'o, a kako će, kad je frajer teška kategorija; odvaljen ko od stjene, pravi gorštak, k'o da ga je pravio Matija Gubec; onaj iz Stubičkih. Šljego odnekud odozgo, pitaj boga odakle sa Manjače, a kažu da je imao čeličnu bradu, a po dobrom starom banjalučkom običaju, instiktivno razmišljam; samo neka krene, jeb'ga, udar' ću ga prvi, mislim se, onako, štosom, pa se sagnem i opet štosom i to je to; al' mislim se opet; nismo ista kategorija, samo da me ne zakači onim svojim buzdovanom. Ma čepiraću ga štosom, makar slomio šaku, pa; kud puklo da puklo.

A ja sam u nju bio zaljubljen cjelog života i sad on tu; smeta. Dok joj prilazim onako, sav zbunjen, treperim, koljena mi klecaju, pocrvenio, kao da idem prvi put na randes, al' ona se uvjek držala visoko; nos pet metara u zraku, moš' mislit' i nekako vazda neizainteresirano za mene i uvjek mi je djelovala odsutno.

- Djes' ti? - nema te dugo godina, - zapita me ona, a mene kao da nešto ošinu u glavu, jer, jeb'ga; nije lako ni zaljubljen biti.

- A šta ćeš, - otišlo se u Zagreb, - he, he, - otišlo se u inostranstvo, - zajedljivo će on; onako, ko da malo provocira, al' ja se kodjoja, pravim Tošo i ne trzam na provokaciju, mislim se; šta ćeš ti seljo jedan, al' ćutim; a on se baš navadio na mene:

- Nismo mu više potrebni, - al' vidiš, kako se stvari mjenjaju, - reče, - svi vi dodjete ovamo, samo da se pokažete, da se nahvalite, pokažete gaderobu, aute, nabacite Rejban'ce, - a? - jel tako? - pola vas se tamo provlači, radite za sedam dolara na sat, a kad dodjete ovamo; onda, Rejban'ce, Lakosta, Roleks i Patekovi satovi, rentate dobre aute i glumite bezbrižnost života preko bare, - hm; ko da mi ne znamo kako se tamo živi; ama sve vidimo i čitamo sa slika na blogovima - ganjate velfer, plačete kad izgubite poso, vozate trokove; kamiondžije, - a..? - jesam li pogodio?

Ćutim, mislim se; ko te jebe. Doduše reče sve; reče istinu; htjedoh mu reći nešto; kao nismo svi takvi, al' mislim se opet; nek priča šta hoće.

- Ma daj; šta ga zafrkavaš,- ljutito će ona njemu, - on je naša raja, - a, jel'; se ti sjećas njega?

- Uf, - kako ga se ne bih sjeć'o, - ublaži on retoriku, pa će pomirljivim tonom:

- Rec'mi; kako ti stari?

- Dobro je, - mislim dobro, - kako može biti dobro, kad je umro, - ima tome četrnest godina, - rekoh.

- Šta ćeš, - starost, to treba primiti kao normalnu stvar, - samo nek' ide po redu, - a; kako mati; jel živa? - opet će on.

- Ona je dobro, drži se još uvjek, al' onako; starački, boležljivo, - nešto sa očima ima problema.

- Rec'mi, kako ti je buraz? - prekide ga ona.

- Dobro je; živi u Zagrebu.

- Kako živi u Zagrebu?, - jel' ima situacije tamo?

- Sad je dobro, al' devedesetih je bilo gusto.

- I kod nas je bilo devedesetih teško, bilo je dosta gadno, al' sad se popravlja, - jel' tako? - priupita ona njega, na šta on samo klimnu glavom.

- Vas dvoje, vidim, niste me zaboravili? - zapitah.

- Nismo, - mi nismo nikog zaboravili, sjećamo se sviju i svakog, ko je dolazio i živio u Banjaluci, - eto; ja tebe pamtim još kao klinju, kad si ovuda prolazio, iš'o da se igraš sa školskim drugarima, - znaš ono društvo: Sead, Branko, Duško, Jaroslav, - Jaroslav je bio stariji od vas, al' uvjek je navijao kad ste igrali lopte, - jel' se sjećas? - a; jel' se sjećas, kad si ovuda prolazio sa Sipijem, pa ste išli čak do Ferhadije, kod njegovog babe; pa vam stari Gunić dadne za kifle i kupi sladoled; pa onda kad si ovuda vozao rolšule? - jel' se sjećaš?

- Rec'mi; imal' naše raje, tamo, vani; vidjaš li koga? - priupita ona.

- Pravo da ti kažem; od onih s kojim sam povremeno u kontaktu; Kanta je u Zagrebu, Salama je u Puli, - sa malim Žujom sam se redovno čuo, - on je u Las Vegasu, al nešto u zadnje vrijeme slabo se javlja, a ostavio sam mu poruku, a ovi ostali iz raje su u Beogradu, Sarajevu, - Kuca je u Australiji, Kec isto u Australiji i sa njim sam redovno u kontaktu, - Rada je u Zagrebu, Slavica je negdje u Danskoj, - Dota mi se javlja ponekad; pravi je lik, - Žare, Braco, Lazo, Slavko su tu u Banjaluci; to znate.

- Pepi dodje često u Banjaluku, pa onda Mira; Lazina sestra i ona dolazi često da nas obidje, - dolazi raja odasvud, - nastavi ona.

- Znas li da Bibo ima unuče? - svaki dan ga izvodi u šetnju.

- Znam i čuo sam, nek mu je živo i zdravo, - Bibo je uvjek bio prava raja, drago mi je zbog njega.

Ona me sluša, ćuti nekako zamišljeno; kao da želi nešto važno da mi kaže; nešto što je dugo godina muči:

- Mladost nam je najviše stradala i mnogih više nema; mnogo mladih se raselilo, otišlo, mnogi daju svoj doprinos tamo; vani, al' mnogi će se vratiti, - to je više nego sigurno, - znaš; nagledali smo se zadnjih dvadesetak godina svega i svačega, -  rat je zlo najveće. Uvjek pokosi one najmanje krive za to, - stradala nam je prava raja.

- Znam, bio sam na groblju, - vidio sam, strašno je, - ne ponovilo se nikad više.

Gledam je onako preplanulu, od sunca, kiše, vjetra, ima možda trideset pet; mada žene nemaju godine, a on; može imati četr'est, a samo ga brčine čine još starijim, nego što jest i čini mi se, nikako da ostare.

- Jel' kol'ko ostaješ? - zapita me ona.

- Danas se vraćam.

- Dodji nam opet, - ovo je tvoj grad, ovdje si rodjen, ovdje si odras'to, - reče ona.

- Obećavam.

-Jel' obećavaš? - e, dobro; vidjet će mo.

KOLARICA

Ljeto 1965. god.

Bila jedna stara jabuka; gustih grana, kvrgavog stabla, kore prošarane lišajevima i gljivicama, ko zna čijom rukom i ko zna kada zasadjena na malom brežuljku, pored puta. Radjala je zelenkasto rumene jabuke, kiselkastog i trpkog okusa, koje su već za ljetnih avgustovskih dana nezrele i nikad dozrijevši, padale na zemlju, kotrljajući se nizbrdicom brežuljka, truleći naokolo, izjedane rojevima sitnih malih vinskih mušica, ponekog stršljena ili ose. Vjetrometini dugi niz godina izložena, naherena doimala se kao da će se svaki čas srušiti, a imala je kao ambrelo veliku, gustu, krošnju. Ne znam kojoj sorti je pripadala, samo znam da su je zvali Kolarica i znam da je ljeti Ruzvelt bio ispod nje, jer to mjesto pokraj puta odmah do njegove kuće bješe najbolje mjesto za odmor, a on ispružen u debeloj hladovini na bjeloj plati i sa vanjkušem ispod glave mogao je sa tog mjesta dobro nadzirati, ko ide putem, od Golinjskog križa, prema Milojevićima, Ivkovićima, Kekićima, sve tamo prema Svinjci i dalje, tamo prema Pokupskom.

Vasan Brujić - Ruzvelt bio je parac mog pokojnog deda Djure, a nekako zajedno su bili u Americi, pa se zajedno i vratiše iz Amerike, pred sam rat, krajem tridesetih godina.

Sam sebi je nadjenuo nadimak Ruzvelt i svi su ga zvali tim imenom, jer bješe opčinjen Amerikom i njenom veličinom. Ponašao se kao Amerikanac i svima davao do znanja da je bio u Americi. Jedini problem koji se povremeno javljao bješe antagonizam sa starim Jandrom i pitanje koje su neki podgrijavali, ko bolje zna i govori engleski, jer i ovaj, inače njegov rodjak i prvi komšija bio je isto u Americi, čak duže nego Ruzvelt, a Jandre bješe bistar staračak ispijenog blijedog lica, dugačkih brčina, gustih, crnih, obrva ispod kojih su virile male živahne oči. Znao je Jandre podbočen na šljaku u svom pašincu pored puta prekrasno fićukati i poneku country  pjesmicu upamćenu za vremena njegovog pečalbarenja po Americi, koja ga je vraćala u mladost, jer stari Jandre je godinama prije rata rmbačio pod zemljom u jamama rudnika uglja, širom Pensilvanije.

Svaki put kad iz Banjaluke dodjoh tamo na ferje, Ruzvel je obavezno medju prvima dolazio da me vidi. Staračkim i sporim korakom pomicao se putem, sa šljakom u ruci i kapom na glavi, uvjek uredno obrijan, stomakom ispred sebe, a koji se prevalio preko otrcanog remena, preširokih crnih hlača koje su visile kao vreća oko njegovih mršavih staračkih nožica i onako još sa puta, zastao bi i šljakom upro u mene:

-Vide kujova..! - opet si doš'a, - a ta njegova galama mi je prijala, jer znao sam da je zadovoljan što me opet vidi.

Znao je Ruzvelt da se zanese ponekad pričajući bajke o Americi.

-Jel' znaš ti Mićane da u Americi imaju kombajn velkački, - pa zastade - eno; ko Bačvavreva kuća, - on žanje pšen'cu, a u njemu odma' dreš, koji je mašina; a ljudi idu iza kombajna i odma' kupe vruć kru', - reče; jer k'o biva imao je taj kombaj i pekaru u sebi. Gledam ga netremice; znam da mulja, al' mi ne pada na pamet da mu proturječim i upropastim užitak. 

Imao je Ruzvelt i kobilu; ogromnu; sivkaste boje, koju je toliko razmazio, izdresirao da je svima interesantno bilo posmatrati kad joj podvikne:

-Siva! - daj rep, - a kobila bi istog časa prestala da pase i dolazila k njemu, okretala rep, a on bi je češkao odozdo po stomaku; na šta bi  ona žmirkala, pomjerajući samo gornju gubicu.

Isto to, jednom probah i ja:

-Siva! - daj rep! - viknuh i pokajah se istog časa; jer prema meni krenu brdo i dok ona okreće svoju zadnjicu sa dugačkim sivim repom, meni se noge odsjekoše. Nema druge nego potražih spas iza Kolarice, a kroz glavu mi prodje misao, šta mi je to trebalo, nek se češka sama.

-Mićo ne boj se, - neće ti ništa, - viče Ruzvelt, a ja gledam, ona se sve namješta, sve  bliže i bliže.

-Vasane..! - jeb'ti nju, - tjeraj je odavle, - vapim ja, a on se i dalje smije i viče:

-Mićane! - ne boj se ništa, - nije još nikog udarila, pa neće ni tebe.

-Ama, Vasane..!- tjeraj je odavle, jel' ti govorim! - ona je tvoja, a ne moja, - tebe neće jer te pozna, a mene ne zna, - vičem sav očajan vireći iza Kolarice.

Pridje Ruzvelt, zamahnu šljakom na kobilu galameći na glas, da čuje i stari Jandre koji je sve to posmatrao, naslonjen na plot grohotom smijući se:

-Ajd' ća, Siva ća..! - marš tamo, - videre je, - jeb'a te Jandre da te jeb'a Jandre..!

Prodjoh ljetos pored tog mjesta; nema Ruzvelta već dugo godina, al', nema više ni Kolarice. Zadnji put procvjeta prije dvadesetak godina, početkom devedesetih, u dubokoj starosti; ostade sjećanje na mjesto, kako je nekad bilo i gdje je nekad bila.

Fotografija iz porodičnog albuma Mirka Bućana