ALIJA

Ova priča je posvećena prijatelju, iz školskih dana. Nadam se da će moj stari prijatelj biti ponosan na naše dječačko prijateljstvo i prisjetiti se momenata iz priče.

Ljeto 1959.god.

Bila jednom jedna kuća u Aleji; odmah do ljetnog kina Kozara; a izmedju Škole učenika u privredi i naše zgrade. Kuća stara, oronula; kao starica izboranog lica, bila je dubokoj i poodmakloj starosti. Uzidana od ćerpića, podignuta na jedan sprat, sa strmim krovom i zahrdjalim otrcanim olucima, djelovala je sablasno. Dalo se naslutiti po naglašenim crtama zidova, njezin nekad raskošan i ljep izgled. Sazidana još u Tursko vrijeme; vjerovatno nekad vlasništvo nekog bogatog trgovca, posjedovala je niz velikih prostorija, kako u prizemlju tako i na spratu. Široke drvene stepenice povezivale su prizemlje sa spratom. Zajednički sanitarni čvor bio je smješten na oba sprata, sa južne strane kuće, a iza kuće bilo je i dvorište sa šupama; koje je samo drvena ograda djelila, od kina Kozara.         

U toj staroj; vremešnoj kući od ćerpića živio je moj prijatelj Alija; sa svojom braćom i sestrama. Imao je Alija mnogo sestara, a ljepotom su se izdvajale Jasminka i Vesna. Pored Alijinih, živjelo je pod krovom te kuće još pet porodica i svi sa po dvoje, troje djece. Kuća je bila puna ko šipak; a svi su živjeli složno i radno. 

Aliju sam susreo u drugom razredu osnovne škole; kad se njegov razred spojio sa mojim. Bio je vrlo raskalašen; neobuzdan; gotovo divlji. Ništa nije govorio, ali je iz njega uvjek izvirao neki bunt. Stalno je nekog tukao, gurao i bio je prava mora u razredu. Ne znam iz kog razloga, ali mene nikad nije ni pipnuo. Znao sam gdje stanuje i ko su mu braća i sestre, ali nešto više o toj porodici nisam znao. 

Godine su prolazile. Alija je u školi bio standardno; ne dolazi u školu; ne piše zadaće; ne uči pjesmice, a bio je iznad svega bistar i pametan dečkić. Nisu znali pedagozi moje škole, da je Alija dvostruki učenik; jer išao je Alija u još jednu školu, paralelno sa nama; pa normalno da je mnogo izostajao, kad nije mogao istovremeno biti na dva mjesta. Išao je Alija u životnu školu, ali niko nije skužio, da je dvostruki osnovac; a pohadjati dvije škole istovremeno, mogu samo izuzetno bistra i nadarena djeca. Iako maksimalno opterećen, Alija ne propušta niti jedan film, bez obzira o kom žanru se radilo. Znao je imena svih glumaca, a kaubojski filmovi su mu toliko ušli pod kožu da je počeo imitirati engleski jezik, bez da izgovori jednu pravu englesku riječ; a to je zvučalo vjerno i melodično; pa su neki bili vrlo iznenadjeni, kako on govori engleski jezik. Pjevao je pjesmice, koje je skidao, sa platna, kina Kozara. 

Desi se jednom prilikom; za osmi mart, kada je u razredu bila prava praznična atmosfera, jer; učiteljica nikog ne pita i nameće nam neformalan razgovor na času. Priča nam neke doživljaje, a neko od nas bi trebalo da nešto izvede za učiteljicu; nešto što će joj se dopasti; kako njoj, tako i razredu. Odjednom; Alija je postao predmet rasprave i šala.  

-Dobro; Alija hoćeš ti danas svojoj učiteljici nešto izrecitovati? - upita ga Granić Mira, iskusna učiteljica i pedagog, - ja sam čula, da ti znaš pjevati na engleskom i italijanskom.  Sad počinje dobacivanje:

-Da; drugarice uč'teljice, Alija zna kaubojske pjesme, - rekoh. 

Alija je mangupčić, pa dobija poene i na socijalni status i na svoj težak život; samo se važno smije i neće ni da čuje da recituje ili pjeva. Ipak; sramežljivi dječarac želi, na neki način i da se pokaže. Odluka pada; pjevat će; ali samo iza table; koja je stajala na postolju i niko ga neće gledati. Učiteljica ga nekako nagovori i Alija ode iza table, te iz nekoliko pokušaja i nagovaranja započne svoju verziju kaubojske pjesmice, na engleskom; koji zvuči kao perfektan engleski. Učiteljica nam pokazuje prstom, da ćutimo, da ga ne ometamo. Zaista; Alija je bio briljantan; a zvučalo je i engleski, zvučalo je kaubojski, zvučalo je i Dejvi Kroketovski, jer je Alija i dlanovima udarao po koljenima; dajući svemu izuzetan šarm; kao kauboji kad igraju i plešu "Square dancing" uz logorsku vatru. Alija je dobio gromoglasan aplauz, a za dalje; nije htjeo ni da čuje.

Bili smo već uveliko dobri drugari; a nekoliko godina kasnije, u Aleji se pojavio psić; lutalica. Alija ga uhvati, veza špagom, te dovede u svoje dvorište.

-Ovo je Žućo, - reče mi. 

-Jel' to; sad, naš pas? - upitah. 

-Jest naš i nećemo ga nikom dati; da ga dira. 

Ime koje je psić dobio bilo je ime iz filma "Old Yeller". 

Tako smo Alija i ja imali svog "Starog Žuću"; čuvali ga, hranili ga, igrali se s njim. Bio je vezan za šupu, a mi smo mu od kartonskih kutija napravili kućicu. Vremenom; počeše tu da se okupljaju i drugi psi; lutalice, pa smo ubrzo pored Žuće imali i Šargu. Psi su preko dana bili s nama, a preko noći cjeli čopor je orgijao u Alijinom dvorištu. Lavež, režanje i borba pasa, budili su stanare naše zgrade, pa je netko donio tajnu odluku, da se psi protjeraju.

Jedne noći, počinje racija; protjerivanje pasa. Lete kamenice, letve, štapovi. Psi cvile i bježe. Sutradan; nema ni jednog. Svi su se razbježali. Ujutro se nadjosmo, na mjestu "tragedije". Alija utučen; suznih očiju, pita Ismeta i Mustafu, svoju braću: 

-Ko je tuko Žuću!? 

-I Šargu, - dodadoh, progutavši knedlu.

Kako smo odrastali naš interes su okupirale druge dječije sitnice. Počeli smo da žicamo; pred kinom za veknu vrućeg hljeba, u Insanićevoj pekari. Birali smo od koga će mo da žicamo i najviše bi smo užicali od parova, koji idu u kino. Znali smo, da frajer kako smo ga oslovljavali, mora da nam dadne neki dinar, da bih se pokazao pred trebom. Onda bi otišli u pekaru i kupili veknu vrućeg hljeba, koji bi smo u slast pojeli. Počeli smo skupljati novine, pa onda gajiti golubove, u Medarovoj bašti, trenirati hrvanje. 

Alija je redovno i bez ikakvih problema upadao u kino; jer ga je puštala teta Dragica. Mene je teta Dragica ponekad puštala džabe; al me zato odmah teta Dara hvatala i onda otvorivši širom velika drvena vrata, na istočnoj strani kina, ispucavala nogom u dupe; kao golman loptu iz šesnesterca. Činilo mi se da padam; skoro do Medarove bašte. Teta Dara nije hvatala nikakav zalet; sve je to radila u pokretu i sa prefinjenom tehnikom; gotovo s mjesta.

Rastali smo se u šestom razredu, jer je Alija ponavljao i morao je preći u školu "Braće Pavlić". Vidjali smo se i dalje, često; ali se više nismo mogli toliko družiti kao prije.

Godine su prolazile; postali smo momci. Uvjek smo bili dobri drugari. Dodje potres i mi se bez pozdrava rastadosmo. 

Zadnji put vidjeh Aliju u februaru 1972 godine; opet pred kinom "Kozara". On civil; ja u vojničkoj uniformi. Pozdrav dva drugara; smjeh i radost. Poslije toga odlazim iz Banjaluke i više nikad u životu ne susrećem Aliju.

GALOPER

1955. godina

Maleni, bjeli konjić, po tjelu prošaran pjegama, duge, kovrdžave grive, kitnjastog repa, drijema je u debeloj hladovini drveta, pokraj žičane ograde, koja djeli kasarnu od Banjalučkog polja. Veliko, izlizano sedlo natovareno na njegova slabašna ledja činilo ga je još sitnijim, još manjim nego što jest, a on bi samo ponekad mahnuvši lagano repom nastavio dremuckanje. Povremeno bi poneki mališan na dlanu servirao bonbon; što bi konjić pomjerivši kratke uši napred, mrdajući prednjom gubicom vješto pokupio. Njegov izgled nije odavao galopera i ne bi se moglo zaključiti da je trkaći konj; prije bi se moglo reći da je autsajder, koji samo popunjava upražnjeno mjesto, al' bilo je očito, da ga Banjalučka raja dobro poznaje i da je njihov miljenik. Sticao se utisak, kao da ga baš ništa ne zabrinjavaju uzbudjenja, koja tek treba da naidju.

Bješe to maleni, bjeli, "Bosanski brdski konj"; sredinom pedesetih godina prošlog vjeka, u'oči trke galopera; a sredinom pedesetih na Banjalučkom polju, odma do nekad školskog oklopnog centra - "Petar Drapšin" održavane su konjske trke. Manifestacija je obuhvatala; preskakanje prepreka, trku kasača i na kraju; kao poslastica, trku galopera.

Naravno, tada nije bilo televizije, pa su ljudi odlazili u kino, cirkus, luna-park, utakmice Borca, a ponekad u Zalužane, na aero-miting, gdje su padobranci iskakali iz dvokrilaca. 

Tog nedeljnog popodneva, pucanj startnog pištolja označio je početak trke galopera; a konji u grčevitom skoku, skaču; najprije kratkim brzim koracima, da postignu brzinu, a onda, počinje pravi galopirajući stampedo, u kom grla zbijena jedno do drugog u grupi, uz opšti lom i tutnjavu kopita, grabe, stazom Banjalučkog polja. 

Nasta velika cika, larma, svuda okolo staze se ori; publika navija za Malog brdskog, a on je iznenada i neočekivano izbio na čelo utrke. Praćen grupom punokrvnih galopera; rasnih trkaćih ždrebaca, ulazi u prvu krivinu. Mali brdski se neda, bori se, izgara, dahće, juri, te sa unutrašnje strane krivine sjekući je, stvara prednost od pola tjela, ispred ostalih.

Evo ih; približavaju se, u naletu su i dobro se čuje dahtanje životinja, udarci korbača po slabinama konja, kojim ih džokeji mlate. Sve okolo pršti; frca blato, zemlja, sve tutnji i oni se udaljavaju, zamičući u drugu krivinu.

Ponovo su u ravnini staze, a Mali brdski se malo umorio; malo zaostaje; djeli drugu poziciju. Odjednom; kao vihor iz grupe se izdvaja crni ždrebac, za glavu viši od Malog brdskog; dugih tankih nogu, pravi razliku za više od pola tjela ispred Malog brdskog. Gotovo je, poraz? Ne nije!

Trka ulazi u završnicu; a u gledalištu opšta galama, urnebes. Nešto se dešava? Mali brdski ulazi u cilj, zajedno sa crnim ždrebcem.

Ne bih htjeo da vas lažem, kako je eto, Mali brdski pobjedio; a, u ovoj priči to nije ni važno; možda jest; možda nije. All right. It was tight. Važno je; da je bio bodren, od sviju, da su ga svi voljeli i da je bio mažen i pažen; a dal' je Mali brdski bio Srbin, Musliman ili Hrvat, da li je rzao Bošnjačkim slengom; nikad nisam saznao.

Možda je bio neki divljaner; možda; izmiksani mješanac.

Jeb'te ga; bio je naš i bio je Bosanac.

PRVI DAN U ŠKOLI

                                                                                            
1. septembar 1958. godine

Bila u Banjaluci jednom davno jedna osnovna  škola; sazidana ko zna kad, a imala je sve što joj treba. Žućkasto, od mesinga izliveno zvono; dva krila sa po tri velike učionice; zbornicu, sanitarni cvor za muške i ženske, a pored kojeg su stepenice vodile u potkrovlje i kabinet za "Tehnički odgoj". Iza zgrade bješe školska kuhinja za djake; a imala je i podvornika Milu, crnokosog momka, rumenih obraza, zaduženog za sve; od zvona do ćumura, te Juštu i Janju, koje su svaki dan brinule o urednosti i čistoći, škole, pa su se žućkaste keramičke pločice u hodnicima naše škole sijajile kao ogledalo. Pristup školi se odvijao kroz dvije crne, metalne kapije, ornamentima ukrašene, a imala je i ogromno dvorište u kom su se djaci igrali "Žandara i lopova", popločano ciglom i dugačko skroz do ulice "Sime Šolaje", a okolo, posadjen drvored topola, koje su tokom junskih dana cvjetavale ispuštajuć dosadne mace, bjele kao pahuljice snijega. Kao i svaka škola; imala je i metalnu plavu ploču, na kojoj je bjelim slovima pisalo; Osnovna škola "Petar Kočić". Važila je za jednu od najboljih  banjalučkih osnovnih škola.

I. razred, OŠ "Petar Kočić" septembar 1958 god.

Odozgo s ljeva na desno: 

Sevdić Stjepan, Kucelin Željko, Desančić Zoran, Šehović Arif, Bačevina Sejad, učiteljica-Bilbija Draga, Gunić Ismet, Brujić Milorad, Marković Branko, Džanović Sead, Stefanovski Mile, Pranjić Vitomir, Karabegović Emir, Zvonko A. Petrovski Andjelko, Mudrinić Dragan, Djurišić Duško, Muftić Mujesira, Bečić Faketa, Golubić Dragan, Gajišin Ljilja, Jeftić Srdjan, Mirčić Gospava, Osman Božana, Grabovac Gordana, Šerbula Marija, Husarić Mirsada, Blažević Nada, Marijanović Branislava, Filipović Fikreta, Djurišić Olgica, Vasić Mira, Jovičić Ljubica, Hajduk Vera, Aliger Jasna, Petričević Vesela, Babić Branka.

Prvih septembarskih dana davne 1958 godine, zajedno sa Kucom podjoh u tu školu; sa dječakom iz komšiluka, dječakom sa kojim mi je svaki dan započinjao i završavao, provodeći zajedno bezbrižno djetinjstvo, igrajuć se po ulici i "Banjalučkom polju". Isto godište; isto dvorište, ista škola; isti razred.

Osmjehom na licu, onako zbunjene i preplašene, baš kao brižna majka u razredu nas dočeka Bilbija Draga. Priča nam; mazi nas; tješi nas; hrabri nas, a Šerbula Marija plače ko kiša; jer, htjela bi kući. Ona plače, a Bačevina Sejad nemiran, vrti se, juri, trči izmedju klupa, samo bi se igrao. 

Učiteljica uzima kredu, te na tabli nacrta kvadrat:

-Lonac ima uho, - dodade kvačicu na kvadrat, te nastavi, - al mu je potpuno gluho, - kadkad ima dva, - dodade kvačicu i na drugoj strani kvadrata, - gluha su mu obadva.

Bješe to prva lekcija, zapamćena i naučena za cjeli život.

I dok neko plače, neko se smije, moj prijatelj Kuca i ja, ko dva kipa; sjedimo u zadnjoj,  najsigurnijoj klupi, ne mrdamo i nije nas briga što je zovu "Magareća klupa". Nas interesuje samo zvono i kad će mo mi našoj kući. Nismo gladni, ne piša nam se i da se nas dvojice pita, najbolje bi bilo, da se sve to što prije završi.

Napokon; nakon dugog preznojavanja i čekanja, zazvoni zadnje zvono, a nas dvojica ko ofureni; bjež' kući.

Sutradan; idući na pijacu ozarenih lica, moja i Kucina mati važno zaključiše; da je dobro što smo na nastavi mirni i pažljivi, da je dobro i to, što se javljamo i da je jako važno što eto; prvog dana nismo sjedili u toj "Magarećoj klupi", a one nemaju pojma, a ja najbolje znam, da je za svakog djaka najvažnije da sačuva "živu glavu" i da ga taj dan niko ništa ne pita.

Godina brzo prodje; za njom još jedna; dvije il' tri, a i sad, ponekad i u podsvjesti, baš kao kroz maglu vidim i čujem Granić Miru kako nam u trećem razredu čita "Čiča Tominu kolibu". Puna majčinske ljubavi i nježnosti prema nama, tihim glasom čita; povremeno podigne glavu, zastane; pogleda nas, a Kuca i ja zabrinuti; žalosni zbog starog čiča Tome; a nije znala naša draga učiteljica i sto knjiga da nam pročita, mene i Kucu niko ne može rasplakati; jer, misli su naše i onako uglavnom na "Banjalučkom polju".

Danas i cjelo vrijeme dok sam pisao ovu priču, nešto me u mislima kopka; šta se dogodilo sa čiča Tomom iz one knjige, "Čiča Tomina koliba"; one što nam je Granićka čitala? Slabo se sjećam; bješe davno; al se sjećam, da nam je učiteljica još u razredu rekla; da je čiča Tomo imao jako, jako težak život; a sjećam i toga, da smo Kuca i ja poslije škole, uz sjetno klimanje glave znalački zaključili, da je on; čiča Tomo; u svom životu ipak; jako, jako najeb'o.

FIJAKER

1957. god.

Iznenada; niotkud; baš  kao udar groma iz vedrog neba i ničim najavljeno, kroz ulaz našeg dvorišta upregnuti u crni fijaker ujezdiše  dva bjela pastuva; dva Lipicanera. Topotom kopita, gracioznih pokreta, laganim kasom napraviše veliki polukrug po dvorištu i zaustaviše se ispred zgrade.

Istog trenutka u dvorištu nasta graja. Mi, dječurlija, trčimo da ih vidimo, a čika Mate nogama poduprt na pod fijakera drži ih na zategnutim kajasima. 

Prekrasni konji; zadihani, frkću, a iz njihovih nozdrva kulja bjela para, kulja temperament. Oholog držanja, nemirni, gizdavo okićeni, kopitama stružu zemlju ispred sebe. Bjeli poput labudova sa dlakom koja se presijava izgledaju veličanstveno. Na njima; kajševima, tokama, djindjuvama i praporcima ukrašena svečana orma.  Na glavama im po jedan kitnjasti ukras, dok im se niz vrat spušta talasasta bjela griva, a dugački, blago podignuti repovi čine ih još elegantnijim.

Pritežući kajase čika Mate ih jedva obuzdava, a pastuvi povremeno zatežući glavom prema dolje pokušavaju da ih olabave. Nestrpljivi su; htjeli bi da trče. Otvorenih usta, raskolačenih očiju, ne trepćemo; gledamo ih sa divljenjem i strahopoštovanjem. Htjeli bi malo, samo malo da im se približimo; ali ne smijemo. 

Crni fijaker sa velikim crvenim točkovima, čeka svoje putnike. Nedugo potom, na licima širokih osmjeha pojaviše se čika Milenko Kucelin i teta Milka. Sjedaju u duboka sjedala fijakera, koji se cjelom svojom dužinom baš poput gondole i na najmanji pokret nagne i zaljulja. Razmaknusmo se u stranu, a Lipicaneri trgnuše. Istim onim elegantnim kasom odlaze iz dvorišta. Trčimo za njima; oni ulazi u Vase Pelagića, a onda skreću u Aleju; pravac Laktaši. Dugo niz ulicu gledamo za njima, a fijaker, polagano, sve manji i manji, izčeznu u dubini naše Aleje.

Ih; da mi je imati, pekaza; bjela, dva; poletio bih s njima put Bosne, preko Banjaluke i Šehitluka. 

KITIR

Prolazim molom u Hamiltonu, sve blješti; izlozi puni robe, butici, picerije, kafići; naroda k'o oblaka. Svi nešto kupuju i svi nesto žvaću, a jedan mali dečkić se dere. Dernjava njegovog plača para uši svim prolaznicima. Ljudi ga u prolazu gledaju smijući se. Neki bogami kiselog osmjeha. Mali sjedi na prohladnom podu, a mati pored njega, posmatra ga kako "divlja". Ne smije mu ništa; ni da ga pipne; jer, to je po kanadskom zakonu najstrožije kažnjivo. Ne smiješ biti "grub" sa djecom i nedaj bože da ga malo i klepiš po turu. Može te neko prijaviti, a policija stiže i pravi uviđaj, a onda tek problemi stižu. Dolazi u pitanje i tvoje roditeljsko vaspitavanje, pa čak; da li možes i svoju vlastitu djecu zadržati. Istog časa mi dodje u sjećanje jedan trenutak iz mog života.

Proljeće 1956. god.

-Kitir! - kitir! - kitir! - Alejom čujemo prodavca kitira. Nosi ispod ruke punu korpu roza kitira, do pola prekrivenu najlonom.

Kitir se prodavao na utakmicama, pred kinom, pred školom, kitir je svagda bio najmilija poslastica malih Banjalučana. Ima li banjalučko djete, koje bar jednom u životu nije probalo kitir? 

Mi dječurlija; rastrčali se po dvorištu. 

-Mama! - mama! - mama! - evo kitira, bac'mi za kitir! - svaki od nas ispod prozora zove mamu, da mu baci pet aluminijskih dinara za kitir. Bio je kitir juče, bio je kitir i neki dan, ali; evo kitira i danas. Neki već dobili lovu i trče da kupe, a ja još nisam dobio pet dinara. Dobio sam juče; al' ja bih htjeo opet. Mati mi sa prozora govori; da nema kitira danas, a ja se po travi valjam i vičem:

- Ajoj, ajoj! - moja mama nema pet dinara!

Ona na prozoru ozbiljna i ljuta, brukam je pred komšijama; al' ne pokazuje emocije. 

-Dodji kući; dobit ćes za kitir, - trčim uz stepenice da dobijem pet dinara za kitir. Ona otvori vrata, a onda ih zaključa. 

Dobijao sam ja za kitir i kasnije; al' nikad se više nisam valjao po travi.