SUPERMEN JE RODJEN U BANJALUCI

Ljeto 1957 godine

Još davno, ljeta  gospodjnjeg 1957.  godine;  Supermen  je posjetio Banjaluku.

Bješe to, prije neg' su u Holivudu i čuli za njega; a oni stariji Banjalučani i danas tvrde, da je on i rodjen u Banjaluci; tu negdje; u Budžaku ili Rosuljama i još tvrde, da mu je stari radio na željeznici kao kondukter, a mati na gradskoj pijaci, salatu prodavala i da je imao mnogo braće i sestara, te da se otisnuo trbuhom za kruhom, da bi ocu i materi pomogao prehraniti mladju braću i sestre.

Jednog ljeta; davno, ima tome dosta vremena, a sjećam se dobro, kao juče da se dogodi, gradom se pronijela vjest, da će tamo neki dasa držeći se zubima za avion letjeti iznad Banjaluke; te da će Banjalučanima po prvi put biti prikazane neke nevjerovatne akrobacije, koje eto, niko na svjetu ne može da napravi, a koje graniče sa ludilom i koje samo sretnici mogu da vide. Nekih preciznijih i pouzdanijih informacija nije bilo; a kako to obično u životu biva, odmah su čaršijom počele da se u nedogled ispredaju i prepričavaju nevjerovatne priče; svuda i na svakom mjestu, samo se o tome govorilo.

Jedino što se iz šturih informafcija znalo je da će to biti u nedjelju; da će biti  popodne i da će biti na "Banjalučkoj tržnici"; izmedju tržnice i Kastela. 

Dodje nedelja, dugo iščekivan dan, a ja se digao rano u zoru, da ne bih zakasnio na aeromiting; dogadjaj zbog koga i onako cjelu noć nisam oka trepnuo, a kroz misli mi prolazi; ne daj bože, da otac  mora  hitno na posao ili da se predomisli.

Obukao se ja, a mati pita:

-Kuda ćes ti? 

-Na aeromiting, - rekoh.

-Ajd' u krevet, još je rano, - tamo još nikog nema.

-Nek' nema, ja ću čekati dok se tata ne probudi, - rekoh.

I tako; jedva dočekah da krenemo, a otac mene i brata povede na spektakl i kao svi pravi Jugovići i mi smo došli dva sata ranije, da zauzmemo što bolja mjesta. Dobro da nismo i klopu ponijeli. Prostor između Kastela i tržnice mogao je da primi i deset Banjaluka. 

Vrijeme prolazi; a kao fol malo bolje upućeni sve znaju i komentarišu; te dolazi sa ove strane, te dolazi sa one strane; bolje se pomaknuti tamo, bolje se pomaknuti ovamo. Aviona još nema, pa se kod nekih koji su još bolje informisani pojavljuju prvi znaci nervoze.

-Čovjeka nema zato; što se usr'o, - čovjeka nema zato; što se napio i vidjen je još jutros, u hotelu "Bosna"; pijan ko letva - šuškalo se okolo. 

Ipak; nakon nekog vremena; evo ga. Iz pravca Paprikovca , avion leti u niskom letu iznad Crkvene; pedesetak metara visoko i ljepo možeš vidjeti slova; brojeve, točkove i žicu koja spaja gornja i donja krila dvokrilca, rekao bih, možeš ga kamenom pogoditi, koliko je blizu. Vidi se i mala glavica pilota i on svima maše. Potraja to; nekih dvadesetak sekundi, a onda je dvokrilac nestao iza Kastela u pravcu ušća Crkvene i Vrbasa. Bješe je to nekakvo izvidjanje, pilota i akrobate; možda da provjere da li ima vjetra ili da pripremi publiku za predstavu.

Nedugo zatim; pojavi se opet avion i iz njega se počeše spuštati male merdevine, dugačke nešto oko metar-dva, a tada se iz aviona niz te merdevine spusti čovjek i rukama uhvati za najdonju prečku, viseći ispod trupa aviona. Opet avion istom rutom nestade iza Kastela. Treći nalet aviona. Akrobata se zakačio nogama za merdevine; proturivši ih izmedu prečki i naglavačke viseći ispod aviona isčeznu iza Kastela. Publika zanijemila, ćuti i samo aplauzom pozdaravlja događaj. Evo ga opet. Sad; čovjek akrobata visi zubima se držeći za prečku merdevina. Opet gromoglasan aplauz, opet kratka neizvjesnost, al evo ga i po peti put; čovjek se okreće kao gimnastičar i kači stopalima za zadnju prečku merdevina, okrenut naglavačke i ledjima u pravcu leta aviona. Bješe kritična tačka. Ničim vezan i samo risovima stopala na zadnjoj prečki. Ogroman aplauz; a koliko me sjećanje služi, spiker je stalno govorio preko razglasa, šta će akrobata da napravi. 

Zadnji nalet aviona, a on; držeći se zubima za najdonju prečku u svakoj ruci drži državnu zastavicu, koje se na vjetru lepršaju. za kraj dobiva velik, gromoglasan aplauz, zadovoljnih i razdraganih Banjalučana.

Eto, tako se Banjaluka zabavljala, pedesetih, kad sam ja bio mali dečkić i još u školu nisam išao.

MAGO

Zima 1958. godine

Hladnih decembarskih dana kada snjeg zapada, a lipe u Aleji okite bjelim snježnim plaštom, snjeg zabjeli planinske predjele banjalučkog zaledja; Manjaču, Bronzani majdan, Kočićevo Zmijanje, čobani su polazili na dalek put, prema Ljevča polju.

Krećući se dolinom Vrbasa nastojali su svoja stada ovaca provesti najbližim putem u ravnicu, gdje je ispaša bolja, bogatija i gdje snijeg nije toliko visok; kao u planinskim predjelima, a zime su blaže. Tjerajuć' stado ispired sebe pravcem sjevera; prolazili su ulicom "Vase Pelagića" i "Alejom JNA", pa se dogadjalo da u naše dvorište odvojivši se od stada zaluta poneka ovca.

Nosivši ispod svog runa veliku "pastirsku tajnu", na čelu stada dominirao je ovan predvodnik i sa velikim limenim zvonom oko vrata čini mi se većim nego zvono na zvoniku pravoslavne crkve, koje smo mi klinci iz Aleje krišom uvukavši se povlačili za konopac na drvenom tornju, znali zaljuljati da zvone.

Polagano; hodajući iza stada i uvjek po dvojica ili trojica, pastiri su karakterističnim frktanjem usana i zviždanjem komunicirali sa ovčarskim psima, a džukele su po frekvenciji zvižduka, znale sa koje strane da potjeraju ovce. Ispruženog jezika, trčakarale su pokraj stada, motreći na svaku ovcu i povremeno zastajkujući osvrtale na pastire, očekujući nova upustva.

Neobrijani; sa ovčijim gunjevima na sebi; te obaveznim sjekiricama okačenim o torbu, pastiri su djelovali grubo. Obično bi nosili u ruci malo tek ojagnjeno jagnje; da bi ga poštedjeli napornog puta i grijali da ne ozebe. Reklo bi se; nježni i osjećajni ljudi, ali bolji poznavaoci su tvrdili upravo suprotno; da su pastiri zaguljeni i tvrdoglavi ljudi; opake naravi; te da nije baš uputno stati im na put, ako su imali namjeru proći preko nečije njive, posijane pšenicom, ili proći kroz nečiju avliju.

Na začelju stada; obavezna logistika i magarac, koji je za metar iznad njegove glave naslaganih stvari na samaru, teglio cjelokupnu opremu pastira i stada. Više je ličio na novogodišnju jelku ili visoku pokretnu stalažu, natrpanu stvarima; a samo su mu se ispod tereta noge micale. Na njegov samar su bile natovarene stvari i sve što je trebalo pastirima; vangle, šerpe, šefarke, kante, lonci, rerne, torbe, lopate, krampovi, ašovčići. Ne'a da ne'a, a u nekoj od torbi nalazila i pokoja litra brlje.

Sve je to mago strpljivo nosio na svojim ledjima i još mu je samo falila crvena protiv-požarna boca i štrik; da se mago objesi, na prvu lipu u Aleji.

Odmicali su polagano, prema Banjalučkom polju, gdje bi se nakratko zaustavili, da bi se odmorili pred sutrašnji put dolinom Vrbasa.

FANTASTIČNA AKUSTIKA

1956. godina

Prohladnih jesenjih predvečerja skupljali smo se pored toplog šporeta; onog istog što ga je stari kupio za pare od bicikla, slušajući radio koji se uselio u našu porodicu prije nekoliko dana. Drvena, lakirana, mrka, kutija radio aparata sa zlatno obojenom armaturom iza koje se nadzirao oblik okruglog zvučnika, sa crnom staklenom pločom natpisa radio stanica, te dva bjela kotačića sa strane, izgled je našeg radio aparata, a kome ni danas ne znam marku i ko ga je napravio. 

U polumraku sa žaruljom od šezdeset svjeća koja je usput rečeno crkavala svakih pet dana, slušali smo "Veselo veče" radio Beograda, sa mladjanim Mijom Aleksićem ili humorističku emisiju radio Zagreba, u kojoj je blistala Nela Eržešnik.

Ponekad smo slušali "Veče za pomorce".

-Sretnu plovidbu i mirno more na brodu Liburnija, svom Noni na putu za Australiju želi njegova Ane, Erika i mala Nena, - bile su to riječi Radojke Šverer, dobro poznate svim pomorcima po dalekim morima i njihovim najbližim. Vedrih nedeljnih dana u vrijeme ručka oko jedan "Vesela revija", radio Sarajeva, sa fantastičnim Ivom Gavrilovićem i njegovim vrckavim vicevima, od kojih nas je  stomak znao zaboljeti, od smjeha, te njegovog karakterističnog odjavljivanja emisije: 

-Za danas toliko i da ste nam zdravo i živo, - pozdravlja vas; Gavrilović Ivo.

Stari prebire radio stanice. Vrti ljevo; vrti desno: 

-Slabo se čuje, antena još nije spojena, - zaključuje moj stari, - evo ga, dobro je, našao sam nešto.

-Ovdje Vašington glas Amerike, - govori Grga Zlatoper, - dragi zemljaci u kraju, dok vi tamo, jedete kuk'rajz, mi ovde jedemo; bela kifla.

-Jebo'te kuk'rajz, - mislim se u sebi.

Nekoliko mjeseci kasnije, nedjelja sunčan dan. Svi prozori okolnih zgrada otvoreni, a iz njih grme narodnjaci.

Od teta Reze, sa trećeg sprata, čuje se: 

-Mila majko šalji me na vodu, jer me moj dragi, jer me moj dragi, jer me moj dragi kraj izvora čeka.

Mati prebire po radio stanicama. Htjela bi da i naš radio dodje do izražaja. Šajta na radio Zagreb. 

-Oj Korano janje moje janješce moje, ooooj!

Ne valja; nema temperament. Ide dalje: "Melodije Istre i Kvarnera". Mlako; slaba vajda. Vraća kolo nazad. 

-Evo ga..! 

Nada Mamula i kod nas i kod teta Reze. Dvije Nade Mamule; u isto vrijeme. Imamo "streo" u dvorištu! 

Iz prizemlja zgrade u dvorištu čuje se radio teta Almase. "Tri" Nade Mamule pjevaju: 

"Banja Luko i ta tvoja sela u tebi me cura zanijela, zanijela garavim očima, bjelim licem i mednim ustima." 

Fantastična akustika našeg dvorišta.

Bilo je to vrijeme sredinom pedesetih, kad su sve staklene čaše pucale po pola, čim uspeš vruć čaj i vrijeme kad su žarulje crkavale, a naš radio aparat se kvario malo, malo; jednom mjesečno, vrijeme kad sam buljio u lampice našeg radio aparata i gledao; ma, gdje su ti ljudi što pričaju iznutra, jer sam u lampama vidio male kućice i kabine iz kojih su ljudski glasovi dopirali. Vrijeme, kad je Grga Zlatoper bio zabranjen za slušanje; a nije trebalo i vrapci na grani su znali, da je to obična patka. Čuj; on će nama; mi jedemo kuk'rajz, a on bela kifla. Jest malo sutra. Otkako sam otišao iz Banjaluke u bjeli svjet, nisam pojeo bolju "bela kifla" od banjalučke, onako malo posoljene. On će meni kuk'rajz, kad sam pojeo više "bela kifla" kod Insanića na putu u školu, nego je Grga vidio u svom životu "bela kifla". 

Danas je nekom reći papak otrcano; al' stvarno; taj Grga je bio papak.

Eto; tako se Banjaluka zabavljala, kad sam bio mali dečkić i tek u školu pošao.

OBRAČUN KOD OK KORALA

Proljeće 1956

Jednog prohladnog maglovitog jutra oko osam sati, neko jako pokuca na naša vrata i ne čekajuć' da mati otvori uleti unutra. Bješe to teta Desa, naša komšinica; zadihana i vidno uzbudjena reče mojoj materi:

-Sestro draga! - opljačkali su "Narodnu banku" i sad ih je milicija opkolila u jednoj kući, - ne puštaj djecu van; ni za živu glavu, dok ih ne pohvataju.

Samo što to reče odnekud i ne tako daleko, odmah iza "Novih zgrada" reklo bi se, samo stotinjak metara udaljeno, začu se štektanje mitraljeza, automata; začu se obostrana paljba. Rat u sred grada?

Tročlana grupa pljačkaša bježeći gradom ispred policije zabarikadirala se u jednoj usamljenoj trospratnici, u "Mirka Višnjića" ulici; iza ulice "Rade Ličine", nedaleko od ekonomske škole. Bješe to starija kuća, sa dvorištem; malo izdvojena od ostalih i na osami. Usput; zarobiše nekog nesretnog dimnjačara; jer, zatekoše ga kako čisti dimnjak, zgrabiše za ramena, izguraše ispred sebe i postaviše da im služi kao živi štit.

Obračun bješe žestok, a drama se otegla skoro cjeli dan i sve je ličilo je na "Obračun kod O.K. Korala". Tek, kasno pred kraj dana; kasno popodne, sve se opet smirilo, a po nekim pričama koje su se kasnije prepričavale, svi su pobijeni, a da li je bilo povrijedjenih milicajaca i kako je dimnjačar završio; o tome se nije govorilo. Neki dobro informisani kažu da su bili tamo i da je narod posmatrao cjeli okršaj, te da lopovi nisu pucala na posmatrače.

Banda je bila drska, vrlo agresivna, a grupu su činila dva muškarca i jedna djevojka i svi između 25 i 30 godina. Nisu bili Banjalučani, a po kasnijim pričanjima uvjek dobro informisanih, došli su iz Slovenije, a ja sam im slike vidio sutradan u novinama.

Dva muškarca, ljepo obučena, sa mantilima i šeširima, potsjećali su na Bonne i Clyde. Jedan je sjedio na stolici, a u oči su upadale njegove karirane čarape i crne izglancane cipele. Slika mlade djevojke bila je izdvojena, a imala je dugu crnu kosu.

Eto i tako se Banjaluka "zabavljala" sredinom pedesetih, kad sam ja bio mali dečkić i još u školu nisam išao.

MALI IMAŠ LI SESTRU

Ljeto 1953. godine

Moj stari se oženio, dok je radio u Banjaluci. Prvo su bili podstanari na nekoliko mjesta, a kad sam se ja rodio stari je od vojske dobio zajednički stan u Aleji JNA, preko puta socijalnog, a za miraz od materine rodbine dobio je neku lovu i  sebi kupio biciklo; jer eto; bez toga se nije moglo živjeti; a imati biciklo početkom pedesetih isto je kao danas voziti neki bolji auto, pa su moja prva sjećanja na Banjaluku i gradske ulice vezana za taj crni biciklo. Prve slike grada ugledah iz sica, pričvršćenog na rami bicikla, vozajuć' se sa starim po gradu, a slike, lipama ukrašene Aleje, hotela "Palas", hotela "Bosna", Ferhadije, Kastela, zelenog, pjenušavog Vrbasa, pokupljene od Šehera do Trapista, ostadoše upamćene za cjeli život.

Pitanje je, kad bih saznao mjesto u gradu gdje sam se rodio, da mi stari nije vozajuć' na biciklu uporno prstom pokazivao na prozor u prizemlju bolnice, u ulici "Zdravka Korde".

-Eno! - vidiš onaj prozor; dole u prizemlju? - e; tu si se ti rodio, - a onda je mati kod kuće još rekla, da sam se rodio ujutro rano, u pet sati i da je bio petak, na šta je stari onda opet dodao, da je bio visok datum i da se nije moglo.

Zgrada u kojoj smo stanovali izgradjena je za vrijemena Kraljevine Jugoslavije 1930. godine, a imala je ogromne sobe sa visokim plafonima i prostranim, širokim stubištem. Tu je bilo nekoliko finih familija: Milići; pa poslije njih Jagodići, Frančeski, Brnjci, Hodžići, Jungići.

Aleja koju dobro pamtim, imala je sa strane, duž cjele ulice, dva duboka jarka, a cesta je bila izdignuta, bez asvalta, te ukrašena sa velikim krošnjama lipa, a ljeti je izgledala impresivno. Kako se kasarna "Vrbas logor" nalazila na kraju ulice, vojska je svakodnevno prolazila tuda, a mi djeca trčali da vidimo vojnike, koji su predveče odlazeći u kasarnu pjevali partizanske pjesme. Jedan je prvačio, a ostalih stotinjak su ga horski podržavali. Dobro se sjećam; k'o danas da je bilo; kao po nekakvom pravilu, zadnji vojnik u stroju uvjek je; ali baš uvijek; obavezno i nikad zaboravivši pitao:

-Mali! - imaš li sestru!?

Godine 1956. počelo je asvaltiranje Aleje i ulica je pretvorena u veliko gradilište. Radove su izvodile banjalučke gradjevinske organizacije, u saradnji sa vojskom. Ne sjećam se baš koliko dugo je to trajalo, al' se sjećam, da je Aleja  potpuno rekonstruisana. Lipe nisu dirane, jarci su zatrpani, a i danas se mogu vidjeti  tragovi jaraka, pri kraju ulice kod "Banjalučkog polja" i sportske dvorane "Borik", gdje je ulica ostala malo izdignita. Godinu dana poslije toga i stadion Borca je rekonstruisan, a stare i crnim uljem mazane drvene trabine su zamjenjene, sa novim; zdravim, drvenim trebinama, a sazidane su i betonske trebine, postavljena nova drenaža, te sa kamionima dovožena trava u kockama zemlje, koje su brižljivo slagane u novi tepih.

Dvije godine poslije stadiona u Boriku sagradjen je i kompleks bazena, koji je održavala vojska. Bio je pristupačan i gradjanima i radnim organizacijama.

Još se sjećam, da je te godine došla jaka zima i sjećam se, kad je mati rekla starom:

-Ti se vozaš na biciklu, a mi šporeta nemamo.

Znam da se stari češkajući se po glavi dobro zamislio. Kako to sad; odjednom da proda svog ljubimca? Ljubimca kog' toliko voli; a dobro da mu nije i zimske gume nabacio. 

Al' šta ćeš? Kad se nema; nema. 

Bogami; prodade stari biciklo i kupi šporet. Eto ti sad; vraga. Nema više ni men' vozanja. 

Sad sam se zajedno sa starim grijao pored šporeta.